Juče sam imao zadovoljstvo da u Vršccu održim predavanje na temu "Percepcija položaja Podunavskih Nemaca na društvenim mrežama". Organaizator je je bilo Humanitarno udruženje Nemaca Gerhard iz Sombora u saradnji sa lokalnim Humanitarnim udruženjem Nemaca "Hennemann" iz Vršca. Kroz studiju slučaja rušenja nemačke evangelističke crkve u Titelu u novembru 2025. i reakcijama na društvenim mrežama na tu temu objasnio sam aktuelne trendnove iz ove oblasti. Moderator razgovora sa mnom bio je Boris Mašić.
U publici je bila i gospođa Elizabeta, stara 84 godine koja je kao devojčica od dve godine sa bakom bila u logoru za nemačke civile - Dužine a kada joj je baka 1946. umrla - prebačena je u logor Gudurica gde joj je bila majka. Kada je i majka umrla, očeva prva žena Mađarica je izvukla iz logora i odgojila kao Mađaricu. Nije smela da govori nemački do sredine šezdesetih. Oca koji je preživeo zarobljeništvo u Rusiji je srela tek kada se udala i dobila decu.
Čuli smo i zanimljivo iskustvo jedne žene, Nemice iz Rumunije koja se udala u Vršac. Ona je ispričala iskustvo Nemaca u Čaušeskuovoj Rumuniji koji za razliku od ovih u Jugoslaviju - nisu proterani ili internirani u logore. Većina ih se iselila u Nemačku posle pada Čaušeskua kada se Rumunija otvorila ali u mnogim mestima u Rumuniji i dalje postoji značajna nemačka zajednica. Ta zajednica, iako malobrojna, toliko je jaka da je Nemac, luteran - Klaus Joanis bio u dva mandata gradonačelnik Sibinja a posle toga u dva mandata i predsednik Rumunije.
Моји бака и дека били су у браку 60 година.
Једног дана сам питао деду:
„Која је тајна вољења исте жене целог живота?“
Није се смејао.
Није рекао „комуникација“.
Није рекао „састанци“.
Погледао је моју баку, која је била у кухињи, и рекао:
„Не волиш исту жену.“
То ме је збунило.
Рекао је: „Она се мења сваких неколико година. И ако не ажурираш начин на који је волиш, губиш је.“
Рекао ми је да девојка којом се оженио са 22 године није иста жена са 30.
Мајчинство ју је променило.
Губитак ју је променио.
Време ју је променило.
„Са 40 година“, рекао је, „потребно јој је било поштовање више од романтике.
Са 50 година, потребно јој је било партнерство више од страсти.
Са 60 година, потребно јој је било присуство више од обећања.“
И сваки пут када би се променила, имао је избор:
Да се жали да „није као што је некада била“.
Или да је поново схвати.
Рекао је да је највећа грешка коју мушкарци праве ова:
Заљубе се једном.
Онда престану да обраћају пажњу.
„Волети жену целог живота“, рекао ми је,
„јесте одлучити да останете радознали према њој.“
Не претпостављајући да је позна��ете.
Не замрзавајући је у верзији коју сте упознали.
Наслонио се и рекао нешто што никада нећу заборавити:
„Ако престанете да је проучавате, неко други ће је на крају проучавати.“
Шездесет ��одина.
Не зато што је било лако.
Зато што ју је стално изнова упознавао.
"Ispostavilo se da kućni ljubimci takođe imaju poslednje želje pre nego što umru, ali to znaju samo veterinari koji uspavaju stare i bolesne životinje. Korisnik Tvitera Džesi Ditrih pitao je veterinara šta je najteži deo njegovog posla.
Specijalista je bez oklevanja odgovorio da mu je najteže bilo videti kako stare ili bolesne životinje gledaju svoje vlasnike pre nego što odu na konačno spavanje. Činjenica je da 90% vlasnika ne želi da bude u sobi sa životinjom koja umire. Ljudi odlaze kako ne bi videli svog ljubimca čiji život se lagano gasi. Ali ne shvataju da su upravo u tim poslednjim trenucima života njihovom ljubimcu najpotrebniji.
Veterinari traže od vlasnika da budu blizu životinja do samog kraja. "Neizbežno je da umru pre vas. Ne zaboravite da ste bili centar njihovog života. Možda su bili samo deo vas. Ali oni su i vaša porodica. Koliko god teško bilo, ne ostavljajte ih.
Ne dozvolite im da umru u sobi sa strancem na mestu koje im se ne sviđa.“ Veterinarima je bolno videti kako kućni ljubimci ne mogu da pronađu svog vlasnika tokom poslednjih minuta svog života. Ne razumeju zašto ih je vlasnik ostavio. Na kraju krajeva, bila im je potrebna uteha njihovog vlasnika.
Veterinari čine sve što je moguće da životinje ne budu toliko uplašene, već da su im potpuno stranci. Ne budite kukavice jer je to previše bolno za vas. Mislite na kućnog ljubimca. Podnesite ovu bol zbog njih. Budite uz njih do kraja.” (Izvor: FB Tricia Mo’orea)
Nikada neću zaboraviti prizor koji me jutros dočekao u bolnici. Moj sin Dušan ležao je na krevetu, lice mu je bilo otečeno, a pod kožom su se videli tamnoljubičasti podlivi. Teško je disao, žalio se na bolove po celom telu. On, moj Dušan, master arhitekture, obrazovan i vaspitan mladić, nikada nije bio problematičan, nikada nije uradio ništa zbog čega bi zaslužio da ga iko, a kamoli policija, tako brutalno pretuče.
Sinoć su ga, usred Karađorđeve ulice, izvukli iz grupe demonstranata. Jedan policajac ga je udario, pao je na asfalt, a onda su mu prišli ostali i počeli da ga tuku pendrecima i čizmama. Nije imao šansu ni da se zaštiti. I kad sam mislio da je najgore prošlo, saznao sam da se zverstvo nastavilo i u zgradi policijske stanice. Držali su ga tamo više od tri sata, krvavog, povređenog, bez ikakve lekarske pomoći.
Nije on bio jedini. U stanici su bila i deca – deca od 15 i 17 godina – pretučena, uplašena. I njih su tek posle ponoći, na uporno insistiranje advokata, odvezli na pregled. Ovo što se desilo, ovakva sramota i brutalnost, u istoriji našeg Valjeva nije viđena. Kao roditelj, kao čovek, pitam se: dokle smo stigli ako policija postane ona od koje naša deca moraju da se boje?
Reči oca Predraga pretučenog mladića Dušana Radovića (25) iz Valjeva
Prvo smo tugovali i stajali u tišini.
Gazili ste nas.
Onda su deca hodala kilometrima.
Niste im dali ni vodu ni prenoćište.
Onda smo se mirno okupili u ogromnom broju
Pucali ste na nas iz zvučnog topa
Onda smo blokirali raskrsnice
Krenuli ste da nas bijete
I sad smo tu gde smo
Tužilac koji goni okrivljenu poziva predsednika Republike da ga spreči u tome i da je pomiluje 🙂 Za udžbenike i istoriju! Što bi rekli - sviraj kraj, motaj kablove. Sada smo zaista sve videli u pravosuđu. https://t.co/i5qJX9hJNV
Svašta mogu da zameram Tadiću, ali jedno sigurno ne, nisam se okretao i bojao za svoju sigurnost niti sam bio zabrinut da će policija da me ubije.
To je važna razlika između
demokrate i autokrate.
“Beograd put” ukinuo pešački kod Slavije da ne prelaze studenti,
Saobraćajna policija izašla na teren,
utvrdila da nemaju saglasnost Sekretarijata za saobraćaj i naložila vraćanje pešačkog 🤡
Kompletan raspad sistema❗️❗️
Srbija 50 hiljada evra, dijaspora 71 hiljadu dolara 💕💪💪
Dijaspora za manje od 24 sata prikupila 71.000 dolara za Milomira Jaćimovića https://t.co/XPqioBuqrn
Molim za jaku podršku !!!
Čoveku koji je vozio studente, kome su sekli gume, skidali tablice, danas su uhapsili sina.
Broj računa Milomira Jaćimovića je: 340-1000182103-17
Kralja Petra prvog 12, Đurđevo.