Večeras u 19 časova ispred RTSa. Do sada bojkutuju Evroviziju: Španija,Irska,Slovenija,Island i Holandija. Preko 1000 muzičara je pozvalo takodje na bojkot medju kojima su:Massive Attack, Brian Eno i mnogi drugi. #NoMusicForGenocide
Deca ne podnose vaspitavanje. Morate kriti od dece da ih vaspitavate.
Pa ako na kraju i primete da su prevarena i vaspitana – biće im krivo, ali će tada već biti kasno.
Čemu su nas sve učili roditelji kada smo bili mali…
Religiji: bolje se pomoli da ova fleka nestane pre nego što je ja vidim.
Logici: zato što sam ja tako rekao i nema dalje rasprave.
Ironiji: samo nastavi da se smeješ, pa ćeš videti šta je smešno.
Strpljenju: sedećeš tu dok tanjir ne bude prazan makar do penzije.
Ekonomiji: misliš da novac raste na drvetu?
Tehnologiji: ugasi to čudo i izađi malo napolje.
Diplomatiji: brojim do tri posle nema pregovora.
Psihologiji: znam ja tebe bolje nego što ti znaš sebe.
Matematici: još jednom to uradi i imaćeš duplo više problema.
Geografiji: dok si pod mojim krovom, ovde su pravila jasna.
Istoriji: i ja sam bio mlad, pa sam preživeo.
Medicini: obuci se, prehladićeš se.
Bezbednosti: ako se povrediš, nemoj posle da kukaš.
Sociologiji: šta će Salajka reći?
Pravdi: nadam se da ćeš imati dete isto kao ti pa da vidiš kako je.
“Ne možeš ti, čoveče, uz čips i pivo da gledaš
kako naša artiljerija sravnjuje sa zemljom
jedan grad, a da se ne zapitaš - kako bi meni, mom detetu, bolesnoj majci, bilo kome bilo, da neko sedne na Avalu i tuče me odozgo." Ovako je o Sarajevu govorila heroina Dada Vujasinović, novinarka ubijena od strane
srbijanskog režima.
Danas bi joj bio 62. rodendan da je nisu ubili tog 8. aprila 94.
Imala je samo 30 godina.
Slava joj!
Balašević šalje stihove opsjednutom Sarajevu, Fazla ih pretvara u zavjet koji traje...
Sarajevska ratna himna "Sarajevo će biti, sve drugo će proći" nastala je gotovo nevjerovatno jednostavno i bolno iskreno. Balašević, potresen opsadom i neizvjesnošću, javlja se preko Radija 99 svojim prijateljima u gradu pod opsadom. Ne zna jesu li živi. Ne zna hoće li ih ikada više čuti. Pa im izdiktira stihove, kao da im šalje komadić nade kroz ruševine i granate. Zlatan Fazlić Fazla ih zapiše i dopisuje svoje, Zlatko Arslanagić daje muziku, a onda se u Sarajevu, usred mraka i gladi, skupi ono malo muzičara koji su ostali... Davor, Ismeta, Tifa, Ranko Rihtman… Sjajni ljudi koji su znali da pjesma ponekad može biti jača od metka. Snime je brzo, gotovo u dahu, kao da spašavaju nešto što ne smije nestati. Za TV emitovanje je Ademir Kenović napravio snimak koji je postao dokument jednog grada koji odbija da se preda. I zato ti stihovi i danas zvuče kao zavjet, a ne samo kao pjesma: "I kada šuti, Sarajevo pjeva, Sarajevo će biti, sve drugo će proći."
Svi ovi što čupaju lustere i kradu escajg znaju da su na Titaniku. Veruju da će platiti čamdžije pokradenom srebrninom. Ali more je ćudljivo, a čamaca malo. Izglednije je da će većinu njih pokradena gvožđurija odvući na dno.
Sretan ti Dan nezavisnosti moja zemljo!
Želim da svi mi budemo makar upola dobri kao ti. Da se izborimo barem sa pola onih koji se kriju iza tvog imena, a nisu te dostojni. Da nam budeš jača od onih koji te ne vole, a mi dovoljno hrabri da te branimo radom, pameću i poštenjem.
Da nam budeš bolja kuća nego što smo je do sada znali graditi i da te gradimo svaki dan – bez kalkulacija, bez sitnih interesa, bez sitnih duša.
I da se zna, danas je Dan nezavisnosti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Jer je zemlja cjelovita! Jedna i nedjeljiva!
Od Une do Drine, od Save do Trebišnjice. Od Bosanske Kladuše do Trebinja, od Bijeljine do Livna.
Bez zagrada, bez fusnota, bez prebrojavanja krvnih zrnaca i porijekla prezimena. Sve je to moja Bosna i Hercegovina i svi ste vi moji Bosanci i Hercegovci.
Gledam te danas, zemljo moja.
Gledam zemlju bosansku i, dabome, hercegovačku. Osjećam humus pod prstima, rano proljetno sunce na čelu, zrak koji miriše na tek probuđenu travu i čistu, ledenu vodu. U smiraj dana čujem ptice kako pjevaju. Čujem i glasove dragih ljudi. Mojih ljudi. Smiju se. Uprkos svemu i u inat svemu-smiju se.
Ova zemlja bi nahranila i napojila tri puta po još tri miliona ljudi. I još tri miliona pride. Jer može. Jer ima zemlju, klimu, rijeke, polja, planine, znanje i srce. Jer je sazdana od ljubavi, sna, ljepote i dobrote – čak i onda kada joj to osporavaju.
Jer ima Ljude koji je vole!
Ti si, zemljo moja, kao ruka moje bake. Topla, dobra, pravična i nježna. Ti si dlan iz kojeg pod prstima pucketa mir za sve nas. I kad te ranjavaju, ti ostaješ otvorena. I kad te dijele, ti ostaješ jedna i nedjeljiva.
Zato ti danas ne obećavam parole u velikim riječima. Obećavam rad. Obećavam glas kad treba govoriti i šutnju kad treba slušati. Obećavam da te neću dati onima koji bi te sveli na plijen, ni onima koji bi te pretvorili u puku, praznu riječ.
Sretan ti Dan nezavisnosti, zemljo moja.
Moja, jedina Bosno i Hercegovino!
Boško Buha je stradao na današnji dan, 27.09.1943 u zaseoku Jabuka, između Pljevalja i Prijepolja, u četničkoj zasjedi. Protjeran je sa familijom iz NDH od strane ustaša a poginuo je kao pripadnik NOVJ od strane četnika.
Zoran Simjanović je za igrani film o Bošku Buhi, na tekst Duška Radovića, komponovao pjesmu " Nek nas sete ".
Oliver Dragojević
Nek nas sete