Bukvalno apokaliptično.
Selo Šumarak iseljeno, narod pustio stoku da se spašava, Dubovcu preti vatra i seljani u pripravnosti, Čardak gori, tamo su bageri, ultovi, mehanizacija, DVD-ovi...
Deliblatska peščara 😢
Trenutno sam u malom selu koje se zove Les Olives, na granici između Španije i Francuske. Šta radim tamo?
Držim predavanje o litijumu u Srbiji jer je neko odavde video dokumentarac o nama i organizovao diskusiju o ekstraktivizmu, Srbiji i EU. Došlo je celo selo (oko 100 ljudi)
Deliblatska peščara 🔥
Postaviću ponovo tvit, za koji ne moraš biti vizionar👇
"Klimatske promene će se manifestovati kao niz katastrofa koje gledamo na telefonima, sa snimcima sve bližim mestu gde živimo ili odmaramo, sve dok TI ne budeš taj koji snima, ili koji je sniman."
📢Zasto je vazno da se kace slike javora pre njegovog cupanja, zato sto Tuna Fish ekipa gura narativ da je on vec bio u losem stanju, a nije. I zato je ova slika SVE i svuda treba da stoji kako su drvo koje je bilo zdravo i lepo UNISTILI za potrebe jedne scene!!!
Evo to ilustracija šta se danas dešava u Srbiji...
Pre neki dan čujem lupnjavu na ulaznim vratima stana. Mislim neko iznosi stvari pa udario u vrata. Kad, op, bušilica u bravu mojih vrata.
- Šta vi to radite?
- Vlasnik hoće da uđe u svoj stan.
Cena sačuvane iluzije🥹
Godinama sam gledala kako moja prijateljica korača kroz pakao zvan ljubav. Pružala sam joj ruke, otvarala vrata svog doma, molila je, klečala, patila i nudila joj svaku moguću pomoć. Nikakve moje reči nisu mogle da prekinu taj mračni krug. Jer, kada god bih pokušala da je izvučem, njen odgovor je bio isti: „Ali sve moje je kod njega.“
Sa svakim novim udarcem i svakim novim opravdanjem koje je smišljala za njega, njena iluzija je postajala teža, a okovi čvršći. Njihov brak postao je poprište psiholoških igara u kojima je zlotvor prelazio iz uloge mučitelja u ulogu žrtve — plakao je, davao joj pištolj da ga ubije, terao je da ga okrivi, a ona bi, slomljena, preuzimala teret njegove krivice i govorila mi: „Moram da mu pomognem.“
U toj mojoj bespoštednoj borbi da spasem nekoga ko nije želeo da bude spasen, gledala sam kako ona potpuno gubi sebe. Lek za nepodnošljivu bol potražila je u alkoholu, zapustila se, dok je seme tog nasilja klijalo u njenoj deci. Ćerka je, bežeći od kuće sa osamnaest godina za prvog koji se pojavio, samo zamenila jedan pakao drugim i dobila četvoro dece tražeći maminu sudbinu, dok je sin postao nasilnik na oca.
I onda, posle svega, priča mi šta se desilo mesec dana nakon što joj je pred svima udario šamar na ćerkinij svadbi jer je pogledala drugog muškarca. Priča mi kako ustaje, odlazi u kupatilo, gleda tu propast od svog života, kuva kafu, pali cigaru i poziva policiju. Stigli su za tri minuta i on je nestao iz njenog života. Tek tada. Nažalost, alkohola se nije rešila, a posledice su ostale duboko urezane u sudbini njene dece.
Psihološki uvid: Zašto ostajemo i zašto ne možemo spasiti druge?
Kroz ovo iskustvo naučila sam i prepoznala duboke psihološke mehanizme koji drže žrtve u krugu nasilja:
Traumatska vezanost i Stokholmski sindrom: Kod hroničnog zlostavljanja, žrtva postaje emocionalno zavisna od zlostavljača. Smena ekstremne surovosti i naknadnog pokajanja „bije pa voli, pa plače“ stvara izuzetno jaku emocionalnu zavisnost. Žrtva počinje da veruje da je odgovorna za njegovo ponašanje i da je njena dužnost da ga „spase“.
Naučena bespomoćnost,osećaj gubitka kontrole nad sopstvenim životom vodi u pasivnost i potragu za destruktivnim mehanizmima preživljavanja,poput alkohola, što dodatno urušava samopoštovanje i kapacitet za promenu.
Generacijska trauma,deca upijaju ono što roditelji žive. Ćerka je ponovila majčinu sudbinu jer joj je to bio jedini poznati model odnosa, dok je sin preuzeo očev obrazac moći i agresije.
Zabluda spasitelja,koliko god da volim prijateljicu, sestru ili dete, moram prihvatiti granice sopstvene moći. Kada nudim pomoć nekome ko nije spreman da ode, preuzimam teret koji nije moj, a ne mogu promeniti tuđi izbor.
Psihološki savet za mene i sve koji pate gledajući druge
Prihvatanje sopstvene nemoći nije odustajanje, već granica zdravog razuma. Ne mogu želeti slobodu za nekoga više nego što ta osoba je želi za sebe. Moja pomoć ima smisla samo kada druga osoba sama odluči da napravi prvi korak.
Prepoznavanje crvenih zastavica na samom početku. Sve se vidi na početku, kontrola, ljubomora i agresija nisu znaci ljubavi. Najteže puštamo iluziju koju smo sami stvorili, ali to je jedini put ka spasenju.
Čuvanje sopstvenog mira. Pratiti nekoga u njegovoj propasti ne pomaže toj osobi, a uništava mene. Izbor uvek postoji, a kapija slobode se otvara tek onog trenutka kada čovek sam odluči da pomogne sebi🙏🏩♥️
Ispratio sam priču o (sada već čuvenom) javoru sa ugla Cara Uroša i Zmaja od Noćaja.
Potpuno sam na strani stanara i svakako, propisa. A propisi i zakoni su i ovde dibidus kršeni ili bar snažno zakrivljavani.
Ali nije mi to poenta, već ono što je naša žalosna stvarnost. A to je ismevanje, uz obavezni podtekst, "Pa ima i važnijih stvari!" Pa ima uvek i VEĆIH stvari, naravno, ali nismo jednosmerni, pa da ako brinemo i o ovim manjim, lokalnim problemima, prestajemo da brinemo ili se bavimo i onim većim. A to kakvi smo, imamo li empatije i postoji li solidarnost među nama samima, vidi se i na ovom i na mnoštvu drugih primera.
I nije baš sjajno, je l' te.
Hoću reći, podržite jedni druge i PODRŽIMO jedni druge, jer će se uvek naći i neki VEĆI problem, do kog nikada nećemo stići, jer ćemo se rugati i podsmevati jedni drugima za one manje. Može da zvuči patetično, ali danas se smejete nekome za drvo koje su gajili, sutra neće biti nikoga da se nađe vama kada vas neka fukara maltretira, a prekosutra nećemo moći da se dogovorimo oko minimuma toga kako da se rešimo vrha korumpirane piramide... što nažalost dobrim delom već i živimo.
A kada budemo imali (ili možda vratili) solidarnost jedni sa drugima, tada ćemo moći doslovno sve.
I napokon, nije stvarno teško biti pristojan prema ljudima koji vode i bitke koje nama mogu biti ne previše važne ili dovoljno velike, ali je njima stalo. Podrži, šta te košta, podržaće neko i tebe kada te spopadnu bahati uhlebi ili korumpirani smradovi.
Neki smatraju da je gnev zbog posečenog javora na uglu Cara Uroša i Zmaja od Noćaja "psihoza". Upotreba tog termina u ovom kontekstu je ne samo nestručna, već i veoma neumesna. Javor su pre 12 godina posadile komšije iz kraja. Bio je krhka biljčica. Zaštitili su ga, negovali. 🧶
Samo cu staviti slike...
Pa eto..danas su zivi..za koji dan verovatno ne..ne pravim dramu no je nazalost realnost surova..a oni secerleme, nemaju pojma..
Azil Krusevac
Ako se neko nekom svidi, pisite u dm da vam dam kontakt.
PS ne znam kog su pola samo znam da su trenutno zivi..