Svet vidi onog staloženog, nepokolebljivog, muškarca čvrsto stegnute vilice. Lice koje ne odaje ništa što od njega nije zatraženo – ali ovde, u tami, glava sama od sebe pada unazad, a ono što nosim već godinama tiho spušta sebe pored mene i – diše.
📖
Svaka granica koju sam ikada čuvao popušta na zvuk tvog glasa; arhitektura moje uzdržanosti uklapa se u tvoj dah, a ono što ostavljaš kraj mog uha nije reč, već moje najstarije ime — ono koje tvoja duša nosi još od vremena pre nego što je ijedno od nas imalo lice.
📖
Prilazim ti polako, ne tražeći ništa, dopuštaš mi. Ni tebi ni meni se ne žuri, nema nikakve želje za kojom treba brzati – tu je samo, ta strpljiva pažnja i blag, siguran teret tvoje ruke koja se spušta na moju, kao znak da si osetio baš sve.
Dok te nisam ugledao
Dok te nisam ugledao
Šta se desilo – desilo se
Postao sam tvoj zarobljenik
To je bio moj lek
Dok te nisam ugledao
Pogođen sam pravo u dušu...
Kad on zamisli:
Šaljes glasovnu poruku, čujem tvoj korak, a ti dolaziš kod mene, pa sad krece film...
Sa ulaza ti ljubim vrat,
nastavljam po licu,
skidam ti bluzu,
u hodniku ostajemo bez odece