Rešila sam da zapišem čega se sećam o svojoj porodici. Malo nas je ovde, a "gore" nas ima puno njih dočekati. Nisam mogla imati decu,da makar ostane iza mene nešt-to mi je na pameti.Početak bi bio kao objava ispod. Razmišljam samo da li će to popuniti zjapeću prazninu u mom srcu.
Vasilije,Velizar,Miladin,Velisava,Vidosava,Danica,
Radoslav,Zorka,Vedrana ,Viktorija.
Razmišljam kako su lepa imena imali moji preci.Danas ih gotovo ni ne čujem, jer ih retki daju svojoj deci. Razmišljam i kako je nas,njihovih potomaka,malo ostalo-većina nas nije mogla imati decu
Poznato je da muškarac treba da bude takav da se žena oseća voljeno, sigurno i zaštićeno. Težak zadatak. Onaj ko ga reši dobija beskrajnu ljubav jedne žene. Šta je to znaju oni srećnici koji je imaju. A ne mogu ni da zamisle oni koji je nemaju.
"U turskom jeziku postoji jedna predivna reč, sensizlik, koje nema ni u jednom drugom jeziku. Označava nedostajanje jedne konkretne osobe, odsutnost jednog čoveka ili jedne žene. Stanje "bez tebe". Ne samoća. Ne usamljenost. Nego jednostavno beztobost."