Е више не могу. Овако. Ко ми буде дирао државу,народ,цркву,власт,русе и кинезе иде моментално на блок. Исто очекујем и од вас. Нема приче,нема разговора ја мишљење не мењам. Поздрав и свако добро.
Чим смо стигли на Кобиљу главу, где се налазило од 100 до 200 усташа, почели су да нас истоварују из камиона, групу по групу, доводе до јаме и убијају из пушака или кољем, маљевима, секирама и крамповима; лешеве су кољем сурвавали у јаму.
Када смо ја и Крсто Сворцан доведени на руб јаме, неко је испалио само један метак, који је смртно погодио Крста. Срушио се на земљу и повукао мене, потпуно неповређеног. Мислећи да смо обојица мртви, усташе су нас ћушнуле у јаму.
Пали смо на гомилу лешева, тако да нисам озбиљније повређен; сломио сам само једно ребро с леве стране. За кратко време поново се чуло пуцање, а потом су на нас падали нови лешеви; то је трајало све до зоре.
Ја сам, међутим, успео да извучем руке из конопца и да се склоним у један крај јаме и тако се заштитим од лешева и камења који су падали у јаму.
У једном тренутку чуо сам повике усташа: „Побјеже један!“, а одмах затим плотуне из пушака и митраљеске рафале.
У јами је било још неколико живих људи, али су спасени само они којима је пошло за руком да се извуку из гомиле лешева и склоне у страну, јер су усташе, после ликвидације последње партије, бациле у јаму гомилу камења и неколико бомби.
Сутрадан, 5. јуна, када су групе усташких злочинаца пролазиле поред јаме, гонећи опљачкану стоку из села Корита у Фазлагића Кулу и Гацко, нагињали су се над отвором јаме и приметили Аћима Јакшића како покушава да изађе напоље.
(Аћим се био зауставио на неком стаблу при врху јаме.)
Позвали су га да изађе и спустили у јаму један крај конопца како би га помоћу њега извукли. Аћим је одбио понуду и скочио назад у јаму. Усташе су за њим бациле неколико ручних бомби, од којих су, као што је већ речено, сви преживели Корићани били теже или лакше повређени.
Па ипак, у току ноћи између 5. и 6. јуна Радован Шакота и Душан Јакшић успели су да се извуку из јаме и обавесте погранична херцеговачка и црногорска села о трагедији Корићана.
Захваљујући томе, 7. јуна после подне стигло је десетак наоружаних људи (Мићуновића, Курдулија и Мусића). У јаму се спустио храбри и одважни Петар Курдулија, пронашао преживеле мученике и, једног по једног, везивао им конопац испод пазуха, а потом давао знак за извлачење.
У једном тренутку неко је повикао да из Билеће долази италијанска моторизована колона, па је извлачење прекинуто. Извучен је Петар Курдулија, који је био сав огрезао у крв и толико ошамућен да се једва држао на ногама. У јами је остао још само Обрен Носовић.
Када је неспоразум разјашњен, у јаму се спустио Љубо Курдулија и извукао Обрена.
Тако су, уз велике напоре, из јаме извучени сви преживели Корићани, али је Видак Глушац убрзо подлегао задобијеним ранама.
Архангел Гаврило из Херцеговине име му је Петар Курдилија
Danas,na rodjendan naše Vojvodine jedna priča iz Bačke.
Priča koju vrlo rado pričam 😊
Petar Božanić "Boža Pub" (1895-1975) rođen je u Lici, u selu Tuževići,nedaleko od Gospića a svoju ličku neustrašivost, prešavši Albaniju, pokazao je na Solunskom frontu.
Kao i mnogi drugi solunski dobrovoljci, agrarnom reformom dobija devet jutara zemlje u srcu Bačke i sa još 20 saboraca osniva Novo Selo.
Bio je kockar, boem, kavaljer, uvek na strani slabijeg, sem kada nisu za istim kartaškim stolom.
Čovek velikog srca i široke ruke, koji je uvek govorio da ne možeš dobiti ako ne daš.
Vodila ga je karta u Srbobran, Vrbas, Novi Sad, Sombor...Kada su igrali najveći majstori Kosta Gavaski iz Srbobrana, Šandor Tarko iz Feketića i Petar Božanić znalo se da što padne pod sto, tu i ostaje. Nijedan se neće sagnuti da podigne svoje, jer bi zbog toga morao da prekine partiju.
Davao je 500 dinara onome ko bi otišao njegovoj kući da nahrani stoku i živinu samo da ne bi ustao od stola. A za te novce tada se mogao kupiti najbolji konj !
Feketićani još uvek prepričavaju kako je bio široke ruke prema onima koji su ga čuvali od prevare, jedino što je mrzeo više od politike. Priča se da je jednom dok je igrao iza leđa imao ogledalo, kojim su kibiceri pratili karte. Kada su ga upozorili na to, nije rekao "razbij staklo", već "razbij, evo para". Tom čoveku dao je četiri hiljade tadašnjih dinara, a kada je ovaj rekao da je mnogo, dodao mu još dve.
Nagrađivao je i one koji su ga čuvali od "pubova", koje takođe nije voleo. Čim su čuli da negde igra, išli su da mu oduzmu pare, ali su im posete bile jalove.
- Jedne noći dok su igrali ajnc popeh se na banderu da popravim kvar. Čim videh žandare kako prilaze njegovoj kafani, ono što sam popravio ja ponovo pokvarih da ne bi mogli da ih uhvate - sećao se njegov savremenik. - Kada sam mu ispričao šta sam uradio, gurnuo mi je kamaru para sa stola i rekao da uzmem koliko mi drago.
- Bilo je to u njegovoj kafani negde oko 1938, partija je trajala od subote do ponedeljka, a u njoj je Živko Mudrinski, veleposednik iz Srbobrana, izgubio sve što pesma kaže, pa i slugu pride. Deda ga je pustio da se dva dana znoji zbog gubitka, pa mu onda sve poslao natrag - seća se unuka samo jedne od legendi o Boži Pubu.
Početkom Drugog svetskog rata, Petar i njegova porodica doživljavaju sudbinu ostalih kolonista. Odlaze u logor Šarvar u Mađarskoj, gde provodi četiri godine. Ni tamo se, međutim, karte nije manuo.
- Mađarski vojnici su brzo saznali da govori njihov jezik i igra karte, i ubrzo su se toliko "navukli" na partije da niko nije smeo da ih prekida. Na početku je namerno gubio, a kada su zagrizli, iako je bio njihov zatvorenik, znali su da mu daju sve što su imali - kaže Slavka. - Kartao je i u pare i u hranu. Time je pomagao porodici i zemljacima da im ti logoraški dani budu bar malo lakši.
Pričalo se da se iz logora vratio sa "pola lotre (merdevine) forinti" koje je uzeo od jednog mađarskog oficira. On, međutim, tu priču nikada nije potvrdio, ali narodu je bilo lakše da u nju veruje, da i u tim strašnim vremenima ima svog junaka.
Posle rata, bez struje, vode i puta, gasilo se Novo Selo i Petar ostavlja sve što je stekao na parčetu solunske zemlje i sa porodicom dolazi u Feketić. Tamo se ponovo kući.
- Pričaju da je tu kuću jednom prilikom izgubio na kartama. To je bio izuzetak. Ali sutradan je baba Marta sela za taj isti sto, odigrala partiju i povratila kuću - seća se dalje unuka. - Ona mu je bila glavni oslonac, i za veliko čudo, nije mu branila. Kako je ušao u pesmu i kako je Balašević saznao za priču o dedi, ne znam, ali priče o njemu kružile su svuda.
Nije Boža Pub ni u Pragu, ni u Beču. Više od četiri decenije počiva na seoskom groblju u Feketiću.
Igra se i dalje ajnc, ali ne s takvim žarom.
Ali i danas se svi slažu, nema više takvih kao što je bio Boža zvani Pub.
Autor teksta Jelena Lemajić.
@krv_je_voda istina,jos samo kad bi radne masine i brodovi isli na vodu (mada i nje nema) ..pa kad stanes na pumpu da natocis goriva, a ono cvrc...nema
Walking through #Belgrade the capital of #Serbia a non-EU country, at around 9:30 PM, the city feels remarkably safe. The streets are lively, people of all ages are out enjoying the evening, and young women can move around comfortably without being harassed. Almost no migrants can be seen on the streets and if there are any they are here for work or study.
Based on my own observations, it's difficult to compare that experience with what I've seen in Brussels, Amsterdam, Paris or Berlin.
@RadioGenoa@rblommestijn