"Glavnom i odgovornom uredniku agencije Beta uručen poziv da se javi u UKP
Društvo | 22.06.2026
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova uručili su poziv glavnom i odgovornom uredniku novinske agencije Beta Vojkanu Kostiću da se javi u Upravu kriminalističke policije (UKP) na Novom Beogradu radi prikupljanja obaveštenja u predistražnom postupku zbog krivičnog dela "Priprema dela protiv ustavnog uređenja i bezbednosti Srbije".
Kostiću je taj poziv uručen dok je izveštavao sa pretresa stana vojnog analitičara Aleksandra Radića u beogradskoj opštini Vračar.
Njemu nije objašnjeno zbog čega ga policija zove niti na koji način je osumnjičen da je učinio to delo.
Kako je naveo, policija je tokom pretresa bila vrlo neprijatna prema okupljenim novinarima i nije želela da odgovara na pitanja zbog čega se obavlja pretres.
Postupajući tužilac nije znao da kaže ko je obavestio provladine medije o tome da je u toku pretres čak i pre nego što je pretres počeo, a Radić stigao do svog stana.
Oni su neprestano tražili od novinara da se sklone s lica mesta i pretili da bi se i njima moglo desiti da budu osumnjičeni za isto krivično delo, što se na kraju i dogodilo."
Demoliranje automobila sina Dinka Gruhonjića je mera naše države i vrednosti koje poštujemo. Pali smo na nivo sicilijanske mafije, jer jedini način da zaustaviš čoveka koji zna da radi pravu stvar je da mu familija bude životno ugrožena.
Pa da vidimo šta smo do sada imali (a uzgred, i kakav je trenutni rezultat na semaforu):
Opozicija da izađe iz Skupštine.
Opozicija da ostane u Skupštini.
(Delimičan uspeh zahteva: jedan deo je izašao, jedan nije.)
Opozicija da prisustvuje protestima.
Opozicija da ne prisustvuje protestima.
Opozicija da podrži studente.
Opozicija da se ne meša studentima u posao.
Opozicija da se ujedini.
Opozicija da se pročisti od „pogrešnih“.
Opozicija da bude vidljiva.
Opozicija da se ne eksponira.
Drugim rečima, zahtevi su često bili toliko međusobno suprotstavljeni da je ponekad bilo teško razumeti šta bi se, zapravo, smatralo prihvatljivim ponašanjem.
Opozicija je prva organizovala proteste, šta god ko držao u fascikli naslovljenoj kao „opozicija“. Kasnije se rešavala Marinika, stavljao se veto (iliti „vetiralo“, u novogovoru) na govornike skupa u Novom Sadu 01.02.2025. Nešto kasnije, deo opozicije proglašen je „kontrolisanom“, i to se, kao jedan od glavnih razloga, provlači kroz kasnija saopštenja, „smatranja“ analitičara i razgovore uz pivo pred seoskim zadrugama ili dragstorima.
U međuvremenu, televizije koje je određen, da ne ulazim u to koliko „određen“, broj ljudi smatrao „našim televizijama“, menjaju uređivačku politiku. Prave zaokret, ne baš neprimetan iole pažljivijem gledaocu.
Počinju da pozivaju goste koji, gotovo svi od reda, kao da čitaju isti tekst. Menja se ime u potpisu. Menja se voditeljka. Nekad je Maja, nekad Danica, nekad neka treća. Menja se boja kravate i raspored čaša sa vodom na stolu.
Ali osnovna poruka ostaje gotovo identična.
Uz zdušnu asistenciju, pa ponekad i podsećanje gosta, ako je nešto zaboravio („A Đilasa pomeni, ako se...“), od strane novinara.
Istovremeno se ne prestaje sa mantrom:
„ProEU opozicija neće dobiti ni 3% na izborima.“
Što je zanimljivo iz više razloga.
Prvo, izbori nisu raspisani.
Drugo, nisu ni najavljeni.
Treće, nisu čak ni na vidiku, ma šta ko govorio.
Četvrto, ProEU blok o kome se govori kao o gotovoj političkoj činjenici još nije ni zvanično formiran.
I tu dolazimo do onoga što me zaista zanima.
Neću o Lomparima, Bakićima, Hrkama, krstačama, Isusima sa minivalom i ostaloj galeriji likova koju svi već poznajemo.
Mene zanima nešto drugo.
Ako je taj politički blok zaista toliko marginalan, toliko beznačajan, toliko osuđen na neuspeh i toliko politički nebitan koliko se tvrdi, zašto mu se posvećuje toliko pažnje?
Zašto se o njemu govori više nego o mnogim akterima koji već imaju infrastrukturu, biračko telo i prepoznatljive lidere?
Zašto se toliko energije ulaže u osporavanje nečega za šta se istovremeno tvrdi da nema nikakvu političku težinu?
Jer postoji jedna sitna nelogičnost.
Politički beznačajne pojave se uglavnom ignorišu.
Ne organizuju se čitave medijske i analitičke kampanje oko njih.
Ne seciraju se iz dana u dan.
Ne pretvaraju se u temu svake druge emisije.
Pa me zato, onako ljudski, bez obzira na političku orijentaciju, zanima:
Kako je moguće da nešto bude istovremeno potpuno nevažno i predmet gotovo opsesivne pažnje?
I, ako je neko zaista politički beznačajan, zašto se toliko truda ulaže da nas se u to svakodnevno ubeđuje?
Pa stvarno?
Čudan neki režim, još čudniji borci protiv njega. Kako to da AV nikad ne udara na one koji su mu "najveća" pretnja?
Konkretno: koje su posledice žestokog antirežimskog delovanja ikad imali Jovo Bakić, Milo Lompar i Homo seljakus?
@Goluubica +1. Teši me da deca imaju EU državljanstvo i da neće 'glupo proživjeti svoj vijek'. Ne mogu sebi da oprostim što 2008. nisam otišla u Dublin.
Svesno previđanje da SPC na sve načine vrši stabilizaciju režima, kao i bežanje u agresivni kolektivizam zbog parčeta tkanine, može da obećava svašta - osim izgradnje demokratskog poretka i modernog društva.
Većina Srba danas želi demokratiju taman koliko i rak debelog creva.
Rusija je je juče u razmenu za svoje zarobljene vojnike ponudila ukrajinsku decu koju su oteli sa okupiranih teritorija.
DECU !!!
Ponavljajte ovo dovoljno puta, Putinofili, dok vam ta nakaza kao pantljičara ne ispadne iz dupeta.
Postoje ljudi koji neće iza krstača, crvenih beretki, Vagner i 'nema predaje' zastava.
Morate to shvatiti.
I ima ih mnogo više od 0,2%.
I neće se povući kao do sada.
I neće pristati na manje kao do sada.
I neće više glasati 'protiv'.
Samo 'za', ako ima.