U bilo kojoj normalnoj zemlji, činjenica da je konačno završeni međunarodni most, sagrađen tvojim parama i kreditima koje ćeš i sam vraćati, i dalje zatvoren zbog političke trgovine izazvala bi proteste, blokade, bijes. Kod nas je izazvala novi talas izliva nacionalizma i govora mržnje.
Nebitni skočili na jednako nebitne. https://t.co/FQs0DsPmXq via @6yka
Ljepota pobjede
Milja Marin, djevojačko Toroman, jugoslovenska partizanka, bolničarka u 11. kozaračkoj brigadi, poznata po svom portretu „Kozarčanka“ koji je napravio Žorž Skrigin. Fotografija je nastala u sred borbi u Knežpolju 1943. godine...Milja je prisjećajući se kako je nastala ova fotografija jedne prilike rekla ...`Ni danas ne znam kako mi je taj osmijeh koji je obilježio tu Skriginovu fotografiju skliznuo sa lica. Prepustila sam se emociji, mada mi nije bilo do smijeha, ali sam vjerovala da tadašnjem mom ličnom stradanju i stradanju moje porodice mora doći kraj. Nasmijala sam se, a on je od mene učinio čudo`
Srećan Dan pobjede!
U Japanu na školskim tablama imaju ugrađene skenere, koji predju preko ispisane table i skeniraju napisano, sačuvaju kao dokument da kasnije učenici koji žele mogu da ga koriste kod učenja.
Mi smo mnogo ranije počeli sa tim. Naša učiteljica nas je kažnjavala tako da ako neko nesto ne zna, pozove neznalicu pred tablu, a onda ga ona ili redar par puta udare glavom od tablu. Tako je znanje skenirano direkt u glavu
‘Ta će Japanci ….
Da je samo jedan mali djelić ove demonstracije naknadne sile prilikom privođenja zavezanog ubice, sve sa rotacijama, pancirima i dugim cijevima, policija primijenila onda kada je trebalo, kada su prijetnje policiji i prijavljene, ubijena žena bi danas bila živa.
Sad je prekasno za licemjerno PR šepurenje.
Neke fotografije su jednostavno draže od drugih, a ova moja Vrbasa je upravo postala samo uspomena. Mali omaž onome što smo izgubili, ljepoti, skladu i jedinim čuvarima obale. Jer, tome drveće upravo i služi.
Dakle, tačno je i to nije nikakvo otkriće, američkog gosta je moguće dovesti za ozbiljne pare, to je javni podatak. Međutim, kvaka je u tome ko te pare daje. A daje ih, složno i solidarno, Republika Srpska i svi njeni stanovnici. Ti i ja https://t.co/vzhBkuFpzA
Na današnji dan od ovog svijeta je pobjegao Branko Ćopić.
U svojim pričama izvlačio je najbolje iz ljudi. Sve napisano je na kraju ipak zaključio sa najtačnijom definicijom ovdašnjeg življa-Znam ja nas, jebo ti nas.
Ta misao bi nam trebala stajati u pasošu.
Na kritike da su bezosjećajni i sebični, jer neće da se odreknu previsokih nameta i poreza, akciza, konkretno, naša vlast je reagovala. Očekivano. Neće se odreći ničega. Rat u Iranu je lančanim poskupljenjima neplanirano napunio i poboljšao budžet u ovoj izbornoj godini, nisu blesavi da dijele tu radost sa plebsom i kvare si veselje... Možda sam ja nešto pogrešno shvatio, ali stvari zapravo stoje ovako ..
Na pun rezervoar od 50 litara, Vlada RS će vam velikodušno vratiti nevjerovatne 3 marke.
Ako te papire i račune do nadležne institucije poneseš automobilom, velika je šansa da ćeš potrošiti više goriva samo tražeći parking nego što će sam povrat ikada iznositi.
Ipak, to je žrtva koju pravi patriota s osmijehom podnosi za stabilnost budžeta!
Što se tiče privrede, njima je namijenjeno čitavih 10% od akcize, odnosno moćna 3 feninga po litri. Zamislite vlasnika transportne firme sa flotom od deset kamiona, on će na kraju mjeseca, nakon cjelokupne birokratske golgote, izvući povrat taman toliki da vozače počasti jednom gajbom mlakog piva.
Sporiji je užitak i brže hvata.
Ako ova finansijska injekcija ne pokrene domaći privredni zamajac, zaista ne znam šta će.
Sve u svemu, ovo je klasičan primjer „Solomonskog rješenja“ u našoj domaćoj izvedbi.
Vuk sit, a ovce... pa, ovce poslušno stoje u redu i skupljaju račune.
Napisao sam ovaj tekst filmu One battle after another proslog Oktobra, iste večeri kad sam ga i pogledao u bioskopu, ima i jedna recenica o vecerašnjoj dodijeli Oscara, necu gledati, ali neka ta rečenica ostane kao moja prognoza.
…..
Pogledao sam sinoć u kinu film One Battle After Another Paula Thomasa Andersona, oduševljen sam.
Tekst koji slijedi napisao sam pod snažnim utiscima odmah nakon filma.
Film je predivan, moćan, glumački impresivan do mjere da se rijetko snimaju filmovi s tolikom koncentracijom briljantnih uloga. Ne znam koga da izdvojim, iskusni DiCaprio, Sean Penn, Benicio del Toro, mlade i moćne žene Teyana Taylor i Chase Infiniti... nestvarno uspješna podjela uloga.
Kadrovi i režija su vrhunska filmska umjetnost, gotovo svaki kadar mogao bi se uramiti. Akcione scene su snažne, energične, automobili jure, eksplozije ispunjavaju ekran. Sekvence jurnjave kroz živopisne američke pejzaže i strme brdovite puteve samo su jedan od primjera Andersonovog režiserskog majstorstva, kojim se razmeće bez zadrške tokom dva sata i četrdeset pet minuta čiste filmske ekstaze.
Film cijelo vrijeme prati instrumentalna muzika koja zvuči kao da je improvizovana na licu mjesta, prateći scenu kao puls, što dodatno pojačava distopijsku atmosferu društva permanentnog sukoba. Taj osjećaj dobija puni smisao tek u dobro ozvučenoj dvorani, što toplo preporučujem, pogledaj film u kinu.
Tehnički i glumački, ovo je remek-djelo. Ako Akademija ne okiti Andersona i ekipu Oscarima, to će biti ozbiljan blam.
Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će Hollywood, taj američki i globalni centar moći i uticaja, reagovati na film u prvoj godini novog Trumpovog mandata. Odnos prema One Battle After Another i Oscarima biće najbolji pokazatelj trenutnog raspoloženja.
Iako Anderson tvrdi da film nema veze sa sadašnjom Amerikom, više je nego jasno da je futuristička fantazija Thomasa Pynchona u romanu Vineland, po kojem je film snimljen, prepuna toponima nasilne bijele Amerike, mržnje prema migrantima i svemu što odstupa od dominantnog narativa.
U središtu filma je Leonardo DiCaprio kao propali revolucionar Bob, luzer koji se tokom filma pretvara u još većeg luzera, do gotovo klovnovskih momenata. Površnom gledaocu to bi moglo djelovati kao parodija Andersonovih ozbiljnih namjera, ali to bi bilo pogrešno. Upravo to što je Bob okružen istim takvim luzerima, revolucionarima bez moći, koje sistem neprestano progoni, a oni i dalje opstaju i ne odustaju, čini srž i najveću poruku filma.
Mali ljudi u budućnosti biće suočeni s još većom moći sistema. Društva se ubrzano militarizuju, vojska i policija sve češće sarađuju i zajedno brane poredak, a ne obične ljude kako bi trebalo biti. Obični mali ljudi imaju samo jedan odgovor, subverziju, nepristajanje i međusobnu podršku. Zajedništvo je jedina nada, što film i potencira. Recept je jednostavan: oni su jači, mi smo luzeri, ali nema odustajanja, nikad i ni po koju cijenu. Borba zapravo jedino i tek ima smisla kada više nemaš šta da izgubiš. Sam čin borbe je sloboda i pobjeda istovremeno.
Nada postoji, dominantna je poruka koju Anderson šalje ovim filmom.
A kad je u najemotivnijoj sceni, na samom kraju filma, Tom Petty zasvirao American Girl, predivnu pjesmu moje mladosti, onu u kojoj pjeva o djevojci koja odbija da prihvati da njen život ne može biti bolji, navrla su mi sjećanja na jedan dragi Petijev koncert koji se neprestano vrtio u našem malom loklanom kafiću, u vremenima kad se svijet činio tako lijep i kao da samo mene čeka. Istopio sam se.
Predivan film.