Народе Србије, у претходне две године смо вам дали све.
Препешачили смо Србију уздуж и попреко, обишли свако село и показали да смо достојни наше историје и предака.
У недељу сви заједно излазимо на биралишта и ослобађамо нашу отаџбину.
Србијо, ВОЛИМО ТЕ❤️
Nekad sam se bezrezervno dicio svojom zemljom,ponosan i gord u odbrani njenih boja,vrednosti,istorije…sada me je sramota bezosecajne,porazavajuce neljudskosti koja izbija iz tame cacilenda
RT, jer zaslužuje! Uz saglasnost dr Nataše Subotin iz N. Sada prenosim njen Fb post:
Ušeta nama pacijent nedavno sa nečim za šta smo u tom momentu mislili da je pravo naoružanje u opasaču. Trezvena reakcija kolega, primirena situacija, pozvani organi reda, čekanje istih.
U punoj mudrosti ja prilazim pacijentu, upuštam se u diplomatisanje i ispregovaram da mi narečeni preda oružje. Istog su momenta, taman, nadležni preuzeli situaciju pod svoje, a ceo ovaj intro je meni bio bitan iz posve drugog razloga.
Naime, posle me bilo blam pojašnjavati kolegama da se tu uglavnom ne radi ni o kakvoj mojoj hrabrosti, već o jednoj vrsti naive i vere u ljude koja se nekad proteže do nivoa notorne glupavosti.
Što se mene tiče, ja bih uglavnom razgovarala, pregovarala, psihoterapeutisala i prebirala po mozgovima i ličnostima svakakvih ludaka ovog sveta, blaženo uverena da uz dobre namene i nešto taktičnosti i veština iz svakog tog luđaka možeš na koncu izvući nešto dobro i plemenito, samo je pitanje posvećenosti, truda i umeća.
E, onda ta i takva ja, gledam sinoć Beograd na ekranu i mislim ovako:
Tri su stvari neupitne: 1 - Majka 2 - mrtvog 3 - deteta.
Kakva majka, kakvo dete, zašto mrtvo, kakva nadstrešnica, čije pare, koja stranka, Rusija, Amerika, Kosovo, Vojvodina, Dositej, Sava, damo, ne damo, blokada, antiblokada, Srbi, Antisrbi, i vaše prepodobno mišljenje o bilo čemu od svega nevedenog su nadalje savršeno jebeno nevažni, jer ni na koji način ne pobijaju te tri činjenice:
Majka. Mrtvo. Dete.
A dalo bi se diskutovati ima li teže i gore ljudske patnje od te.
I vi stojite pred tim i tome se cerite u lice. Podjebavate, sprdate, ponižavate, izrugujete. Guranjem prsta tačno i direktno u aktivno krvareću ranu. Prostačkim lumperajem koji, razume se, poziva na velikosrpstvo.
I onda ista ona ja s početka statusa, karikaturalni ambasador dobre volje, koji bi da razgovara i razumeva i apeluje na pristojno i dobro u svakom ludaku na ulici, od jutros ne mogu da smirim grč u želucu i smatram:
1. Da vas treba vilama i motikama razvijati iz tog brloga kojim ste zaposeli jedan glavni grad. Vilama i motikama.
2. Da vas treba imenom i prezimenom, ponaosob svakog prisutnog sinoć, identifikovati i posložiti na spisak.
3. Onda vam prirediti sve vrste stubova srama u naseljima iz kojih ste izmileli. Jer niste baš svakog dana, celog dana, tako kuražni u gomili i iza dupeta kordona.
4. Tek negde na petom mestu vas treba analizirati, psihološki secirati i razumevati. Na nekoj psihijatriji, u eksperimentalne i edukativne svrhe.
5. A na četvrtom mestu vam treba prirediti neku verziju kultne završne scene iz "Inglourious basterds". One u kojoj Aldo (da parafraziram) kaže:
"Kad ovaj rat prođe i ti napraviš neki fini dogovor za sebe sa novim vlastima i nabaviš sebi neko ušuškano gnezdo i ugodan život, skinućeš tu SS uniformu, oprati ruke od svega i živeti dalje kao da se ništa nije desilo. E, vidiš, to poslednje ne mogu da svarim. Pa ću ti dati nešto što nećeš moći da skineš."
I onda mu fino, galantno ureže svastiku na čelo.
Da vam nikakve buduće okolnosti ne omoguće da se operete ili nedajbože neokrznuto izvučete iz onog sinoć.
Žgadijo.
Bog ga pomogao ko je ovo izrekao: ‘’Nekada su ljudi stajali pred znanjem kao pred svetinjom. Govorili su tiho, slušali pažljivo. Znanje je bilo dar, a učeni čovek svetionik u magli neznanja. Njegova reč se nije pratila zbog broja lajkova, već zbog težine istine koju nosi.
Danas… danas više niko ne pita šta znaš, već koliko si uverljiv, koliko zvučiš “samopouzdano”, koliko puta si bio viđen, a ne koliko puta si bio u pravu. Neznanje je izgubilo stid. Ustalo je, obuklo odelo, uzelo mikrofon, i proglasilo se glasom naroda.
U vremenu kada su mišljenja zamenila znanje, a buka utišala razum, više nije problem što ljudi ne znaju.
Problem je što ne žele da znaju. Jer lakše je plivati u plitkoj vodi. Nema dubine koja preti, nema tišine koja traži misao, nema ogledala koje traži istinu.
I tako pametni ćute, da ne bi morali da se prevode u jezik koji je sam po sebi uvreda za razum. Jer danas se ne traži jasnoća, traži se pojednostavljenje do tačke apsurda.
Ako si previše dubok, “nisi pristupačan”. Ako govoriš istinu, “nisi fleksibilan”. Ako znaš, “arogantan si”.
Više nije stvar ko zna, već kome se veruje. A veruje se onome ko ne uznemirava. Ko ne traži trud. Ko ne postavlja pitanja. Ko je, kako to reče jedan mudar čovek, “neopterećen znanjem”.
Nekada su pametni učili glupe. Danas glupi uče pametne kako da ćute. I to ne zato što imaju argument. Već zato što imaju većinu.
Ali većina ne znači istinu. Buka ne znači značenje. I prisutnost ne znači vrednost.
Zato možda živimo u najopasnijem od svih vremena, vremenu kada glupost više ne traži da se krije, nego da se poštuje. ‘’
Pijanista Davide Martelo svira studentima u Nišu, proteraju ga iz Srbije, on ih dočeka u Beču i Strazburu i nastavi da im svira ❤️
Ivu Anzulović naši ne puste da uđe u Srbiju 15. marta, ona ih dočeka juče u Virovitici i trči s njima ❤️
Градоначелник Вараждина који српској деци обезбеди смештај и вечеру је усташа, а градоначелник Инђије који их у сред зиме остави да спавају под отвореним небом је Србин и патриота, је л тако?
Naša koleginica Kaća dobila je udarac u glavu, nakon čega se onesvestila.
Kaća je devojka koja je nosila Donu u rukama. Kaća je učesnica Ture do Strazbura. Koliko još sebe Kaća treba da da?
Katarina, želimo ti brz oporavak. Hvala ti za hrabrost i borbu ♥️