700.000, 6 baraka, 4 godine ?!?
Jasenovac je postojao.
Od ljeta 1941. do proljeća 1945. na Savi je radio kompleks ustaških logora. U njemu se radilo na nasipima, u ciglani i radionicama, ali to nije bilo sve. Ljudi su ubijani, izgladnjivani i umirali od bolesti. To stoji u dokumentima, iskazima preživjelih i poslijeratnim nalazima.
Žrtve su imale imena. Spomen-područje Jasenovac vodi poimenični popis od oko 83 tisuće ljudi, među njima otprilike 47 tisuća Srba, 16 tisuća Roma, 13 tisuća Židova i nešto više od četiri tisuće Hrvata.
Poštovanje prema tim ljudima ne ovisi o tome hoće li se broj zaokružiti na desetke ili na stotine tisuća.
Upravo zato višedesetljetno preuveličavanje škodi žrtvama. Jugoslavenska komisija već 1945. i 1946. govorila je o 500 do 700 tisuća mrtvih, a broj od 700 tisuća ostao je školski standard još desetljećima.
Popisi i demografija to ne drže.
Kad se stvarni gubitak umnoži osam,deset ili pedeset puta, pojedinačna smrt postaje statistički rekvizit. Karikatura o industrijskim pećima i plinskim komorama kakve Jasenovac nije imao nije pojačanje istine, nego njezina zamjena.
Isti se obrazac prenio u film. Lordan Zafranović i slični autori nisu snimali samo svjedočanstvo o zločinu, nego često i vlastitu mržnju i frustraciju, pretvorene u kadar, često sa pornografskim principom kreiranja reakcije kod gledatelja, ogoljenim od bilo kakve dublje svrhe.
Stvarni ustaški zločin nije im bio dovoljan ako se nije mogao razvući do tvrdnje da su se ustaše 1991. vratile u Hrvatsku, kao da je obrana zemlje u Domovinskom ratu nastavak logora na Savi.
Takav film ne objašnjava 1941. i ne pomaže žrtvama. On lijepi političku etiketu za cijeli hrvatski narod i cijelu Republiku Hrvatsku i danas.
Gledatelj ne izlazi s jasnijom slikom Jasenovca, nego s osjećajem da je svaka hrvatska država nakon 1945. sumnjiva po nasljedstvu. To nije umjetničko suočavanje s prošlošću. To je osobni obračun koji se izdaje za povijest i koji žrtve pretvara u rekvizit tuđe netrpeljivosti.
Prije spomenuti broj od 700.000, kao i takav film, imaju svrhu: prvo reparacije i legitimaciju novog poretka, zatim nacionalni kapital i osjećaj moralne nadmoći.
U srpskoj javnosti cifra od nekoliko stotina tisuća i dalje kruži kao nesporna, često uz tvrdnju da je Hrvatska nastala na genocidu.
Time nastaje emocionalno stanje u kojem je svaki Hrvat potencijalni dužnik. To ne mora biti priprema rata, ali jest podloga na kojoj se sukob lakše opravdava.
Uostalom, već je iskorišteno od srpske politike krajem 80-ih i početkom 90-ih.
Rezultat znamo, stvoren je novi mit koji odluku vlastitih vođa o evakuaciji pretvara u protjerivanje.
Nikako da nauče i opet ubacuju taj sentiment kroz još jednu novu laž u narod.
U srpskoj javnosti jedni ponavljaju naučeno, drugi u tome nalaze javnu ulogu, treći drže da se dovoljno često ponovljena tvrdnja prestaje provjeravati.
Žrtve to ne zaslužuju
Hrvatski odgovor i odgovor svakog razumnog nije šutnja ni zrcalna laž, nego povratak i ustrajanje na dokumentima, popisima i forenzičkoj provjeri terena, jer je to još uvijek moguće, ako je bilo moguće naći ostatke neandertalaca na našim prostorima.
Hrvatske vlasti ustanovu su zadržale, financiraju je.
Ako se s neistinama nastavi: 700 tisuća i filmovi koji 1991. izjednačuju s 1941., prijeti opasnost da mnogi neće zaključiti da je mrtvih bilo manje, nego da možda nije bilo ničega.
Jedini izlaz jest spor i ustrajan rad na imenima, grobovima i dokumentima, bez potrebe da broj ili slika budu manji ili veći od onoga što izvori mogu podnijeti.
Žrtve to zaslužuju.
Srpske političke potrebe i osobne frustracije ne.
Na iracionalnost srpske strane jedini odgovor je racionalnost hrvatske strane i stručni znanstveni pristup.
I naravno, pratiti što se u Beogradu radi.
Istovremeno, puno će se očito iskapati u Sloveniji.
Znate li tko dobije čin Ratnog zločinca druge klase?
To dobije osoba koja, kad se Ustaše vrate u Hrvatsku, emigrira (moš mislit, ali dobro zvuči) ko pička i onda snima laži i propagandu po zadatku stvaranja emocija nekog naroda za pripreme budućeg rata.
Čin Ratnog zločinca prve klase takva osoba bi zaslužila da je '90-te, kad su Ustaše došle u Hrvatsku, uzeo pušku ili sjeo u tenk pa razarao Vukovar i sve po redu.
Dean Računica je legenda Hajduka i bivši hrvatski reprezentativac.
Danilo Butorović je vrhunski mladi stručnjak, rođen u Rijeci.
Nemanja Jokić uopće nije trener vratara reprezentacije Hrvatske.
Nacionalistički šljam nije u stanju samostalno provjeriti niti tri jebene informacije.
Narodno vijeće pod vodstvom Svetozara Pribićevića aktivno je spriječilo svaku mogućnost organizirane obrane odbijanjem iskusnog zapovjednog kadra poput Borojevića te sustavnim razoružavanjem trupa. 1/3
Još jedan "trijumfalni marš" u Engleskoj koji bi, da je riječ o bilo kojoj drugoj skupini, mediji vjerojatno opisivali kao problem ekstremizma i javnog reda.
Jer kad Britanci izađu s engleskim zastavama, slijede uhićenja, policijske snage i danima rasprave o "ekstremizmu".
Ali kad se ulicama maršira pod islamskim zastavama, odjednom je to vjerska manifestacija, procesija i "osjetljiva zajednica".
Onda me opet pitajte zašto više ne radim u Londonu nego sam se vratio u "selo" (Split).
"Prosvjedi zbog nedostatka nastavnika i dotrajalih školskih zgrada izbili su prošlog mjeseca na području Pariza, no postajali su sve nasilniji kako su se širili zemljom."
Muslimanska logika... ništa neće urediti školu tako dobro kao jedan ciljani požar.
Inače, nigdje se ne spominje podrijetlo "učenika". @indexhr je imun na rasu. Ne radi se ovdje ni o kakvim ozbiljnim učenicima. Ovo su generalno migranti (prva, druga i treća generacija), a Europljani su u neredima zastupljeni u promilima i ugl. kao žrtve.