Centar za arhitekturu i konzervaciju

arhitektura│dizajn│konzervacija │energetska efikasnost

Izrada Idejnih rješenja, glavnih projekata, izvođenje radova.

📱 [phone]
📧 [email protected]

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

PRIMJERI IZ PRAKSE: ŠIROKE ULICE I NOVA PARKING MJESTA U PODGORICI NE RJEŠAVAJU GUŽVE U SAOBRAĆAJU- ONI IH STVARAJU !

Embarkadero u San Francisku se smatra jednim od najboljih primjera urbane revitalizacije orijentisane na ljude, a ne na automobile. Do 1989. godine, Embarkadero je bio zaklonjen autoputem koji je odsijecao grad od obale. Nakon zemljotresa, autoput je uklonjen i prostor je transformisan u: široko šetalište uz more, drvored, biciklističke staze, tramvajsku liniju (javna, ne automobilska infrastruktura).

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

PROBLEM: ŠIROKE ULICE I NOVA PARKING MJESTA U PODGORICI NE RJEŠAVAJU GUŽVE U SAOBRAĆAJU- ONI IH STVARAJU !

Ljudi prvo oblikuju grad, a onda grad počinje da oblikuje njih. U tome leži jedna od najvažnijih istina urbanizma. Način na koji projektujemo ulice, trgove, parkinge i parkove direktno utiče na to kako se krećemo, kako se susrećemo i kakav život svakodnevno živimo.

Praksa lokalnih vlasti je da se saobraćajne gu��ve rješavaju širenjem saobraćajnica i izgradnjom novih parkinga. Logika je naizgled jednostavna: više traka, više parking mjesta – manje zastoja. Međutim, iskustva brojnih gradova pokazala su da je to pogrešan pristup. Ulaganjem u automobilsku infrastrukturu mi ne rješavamo problem gužvi, već zapravo podstičemo korišćenje automobila. Što je vožnja lakša i parking dostupniji, to će se više ljudi odlučiti da putuje automobilom. Rezultat je poznat: saobraćaj se vrlo brzo ponovo zaguši, često i više nego prije.

Grad tako počinje da „uči“ svoje stanovnike kako da se ponašaju. Široke ceste, raskrsnice bez pješačkog karaktera i nepregledni parking prostori poručuju da je automobil poželjan, a pješak sporedan. Ljudi se povlače u svoja vozila, javni prostor gubi život, a grad postaje zbir saobraćajnih koridora umjesto mjesto susreta.

Suprotan pristup polazi od čovjeka, a ne od automobila. Slobodne površine u gradu ne treba posmatrati kao buduće parkinge, već kao potencijalne trgove, parkove i pješačke prostore. Kada se prostor oslobodi za ljude, on postaje scena urbanog života: mjesta za sjedenje, drveće, kafići, igra djece, ulični sadržaji i spontani susreti. Takvi prostori nisu samo lijepi – oni su funkcionalni, jer privlače pješake i čine hodanje prirodnim izborom.

Kada grad ponudi sadržaje, raznolikost i osjećaj sigurnosti, ljudi će rado pješačiti. Hodanje tada nije „nužno zlo“, već iskustvo: prilika za interakciju, za boravak na otvorenom, za osjećaj pripadnosti zajednici. Grad oblikovan za pješake postepeno oblikuje i navike svojih stanovnika – manje automobila, više kretanja, više susreta i snažniji društveni život.

Na kraju, pitanje nije da li grad ima dovoljno parkinga, već kakav život želimo u tom gradu. Ako projektujemo grad za automobile, dobićemo saobraćaj. Ako projektujemo grad za ljude, dobićemo – grad.

Paradoks Podgorice leži u tome što je grad prostorno kompaktan, ravan i izuzetno sunčan – mnoge svakodnevne destinacije (posao, škola, prodavnica, kafić) nalaze se na udaljenostima koje su idealne za hodanje ili vožnju bicikla. Ipak, bez jasnih politika koje bi ograničile automobilsku dominaciju i istovremeno aktivno podsticale alternativne vidove kretanja, ovaj potencijal ostaje zapostavljen.

Međutim, uprkos tim prednostima, pješačenje i biciklizam u Podgorici nijesu sistemski prepoznati kao prioritetni vidovi saobraćaja. Infrastruktura koja bi ih podržala je fragmentisana, nedovoljna i često sekundarna u odnosu na potrebe automobilskog saobraćaja. Trotoari su nerijetko uski, zakrčeni parkiranim vozilima ili loše održavani, dok su biciklističke staze rijetke, nepovezane i često projektovane bez jasne vizije kako da se uklope u svakodnevne gradske tokove.

Posebno zabrinjava urbanistička praksa u kojoj se kontinuirano grade nova parking mjesta, čak i u užem gradskom jezgru, čime se direktno podstiče korišćenje automobila. Takav pristup šalje jasnu poruku: automobil je dominantan i poželjan, dok su pješaci i biciklisti prepušteni snalaženju. Umjesto da se prostor oslobađa za ljude – šire trotoare, drvorede, biciklističke koridore i javne trgove – on se ustupa vozilima koja dodatno zagušuju saobraćaj, povećavaju zagađenje i smanjuju kvalitet javnog prostora.

Ukoliko bi se urbanistički i saobraćajni prioriteti promijenili – kroz ulaganja u bezbjedne, kontinuirane pješačke i biciklističke mreže, smanjenje parkinga u centralnim zonama i afirmaciju „grada po mjeri čovjeka“ – Podgorica bi mogla postati primjer održivog, zdravog i prijatnog grada za život. Trenutno, nažalost, grad sa svim predispozicijama za hodanje i biciklizam bira rješenja koja ga čine sve zavisnijim od automobila, na štetu javnog prostora i kvaliteta svakodnevnog života.

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

Prije 2000 godina: Rimljani vodu dovodili bez struje, a mi sa senzorima ne znamo đe nam kaplje !

Dok pričamo o crnogorskoj vodovodnoj infrastrukturi u kojoj se godišnje izgubi više vode nego što se isporuči potrošačima, valja da pomenemo još jedno inženjersko čudo starog svijeta, i kako se tada, prije više od 2000 godina rješavalo vodosnabdjievanje čak i gusto naseljenih gradova poput Rima, koji je po procjenama u tom trenutku imao više stanovnika nego danas cijela Crna Gora.

Akvadukti su građeni kao dio složenih sistema vodosnabdijevanja u starom Rimu (i ranije, u Persiji i Grčkoj), kako bi se voda sa udaljenih izvora dovela do gradova i poljoprivrednih zemljišta.

Ono što je posebno fascinantno je to što su morali imati pad od samo nekoliko cm po km, kako bi voda tekla neprekidno, ali dovoljno sporo da ne ošteti kanale (Pont du Gard ima pad od ~34 cm na 1 km!).

Bez savremenih alata, koristili su instrumente poput korobata, dioptre i libele i mjerili nagibe sa gotovo istom preciznošću kako se to čini danas.

Koliko su precizni bili u određivanju visinskih razlika i nagiba, najbolje opisuju načini kopanja tunela (kada bi kanal za vodu trebalo da prođe kroz teren)- kopali bi sa obje strane (početna tačka na različitoj visini), i iznenađujuće često bi se spajali u sredini bez ikakvog odstupanja.

Najpoznatiji primjeri su:
- Aqua Appia (Prvi rimski akvadukt)
- Pont du Gard u Nimu (Najpoznatiji i najljepše očuvan, dug 50km, visok 49m)
- Akvadukt u Segoviji (Najduže očuvani akvadukt u funkciji).

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

ZABORAVLJENI GRAD U ZALEĐU BOKE KOTORSKE, OD PRIJE 150 GODINA:
Jedna od najvećih i najmodernijih pekara u Evropi, bioskop, kuglana, teniski tereni, skijalište, hotel...

Crkvice većina nas zna kao najkišovitije mjesto u Evropi. A da li ste znali da je na tom mjestu, prije skoro 150 godina, niklo austrougarsko naselje sa 10.000 stanovnika ? Više nego bilo koji grad u Crnoj Gori tada, i više nego trećina crnogorskih opština danas.

Osim toga, u Crkvicama se nalazila jedna od najvećh i najmodernijih pekara u Evropi, bolnica, hotel, kuglana, fudbalski i teniski tereni, skijalište, pozorište, pa čak i bioskop- u vrijeme kada se film tek počeo pojavljivati na starom kontinentu.

Ukoliko odlučite da krenete u obilazak ovog lokaliteta, moći ćete da primjetite inženjersko umijeće austrougradskih graditelja, koje se najbolje ogleda u Infrastrukturi koja je ove surove predjele učinila pristupačnim. Svjedoci smo da danas, u 21. vijeku, u velikom dijelu Crne Gore nema ni vode ni puteva, a Crkvice su najbolji primjer kako su oni ta pitanja rješavali još tada.

Trase puteva su pa��ljivo nivelisane, nasipi i potporni zidovi zidani su od čvrstog kamena, a drenažni kanali i mostići obezbjeđivali su da putevi ostanu prohodni decenijama, čak i pod kišama, snjegovima i odronima. Mnogi od tih puteva, danas starih i preko jednog vijeka, još uvijek se koriste — što najbolje govori o kvalitetu gradnje.

Pored puteva, Austrougari su gradili i bistijerne (kamene cisterne) za prikupljanje i čuvanje pitke vode. Ove bistijerne, omogućavale su opskrbu vodom i na ovako surovom području, gdje izvora nije bilo (Iako je kišovito, voda se ne zadržava zbog terena). Njihova konstrukcija — kameni zidovi, pažljivo fugovani spojnicama i slojevima kreča — garantovala je dugovječnost i čistoću vode.

Kroz pažljivu restauraciju i konzervaciju, Crkvice (zajedno sa mrežom utvrđenja u zaleđu Boke) bi mogle da se pretvore u jedinstven istorijski kompleks, koji bi privukao posjetioce iz zemlje i inostranstva. Takav projekat ne bi bio samo povratak u prošlost, već i novi impuls za lokalnu zajednicu — kroz kulturni turizam, edukativne sadržaje i promociju baštine.

foto:
https://t.co/X0GA80mZEO
RTCG: Ozren Zogović

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

TRINAESTOJULSKA NAGRADA ZA PRVU ARHITEKTICU U CRNOJ GORI!

Ovih dana u Crnoj Gori podigla se velika prašina oko izbora ovogodišnjeg dobitnika 13. julske nagrade — najvećeg državnog priznanja koje se dodjeljuje za izuzetna dostignuća u oblasti kulture, nauke i društvenog života. Dok se u javnosti nižu oprečna mišljenja i burne rasprave o tome ko zaslužuje ovakvo priznanje, ovo je ujedno prilika da se podsjetimo na jednu od najznačajnijih dobitnica ove nagrade — arhitekticu Kanu Radević.

"Već u prvim godinama nakon diplomiranja, Kana niže prve velike uspjehe: njen projekat Hotela Podgorica odnio je prvu nagradu na konkursu 1964. godine. Hotel Podgorica bio u je u centru pažnje i prije završetka radova na ovom zdanju, i to kraseći naslovnu stranu Arhitekture i Urbanizma, istaknutog časopisa u socijalističkoj Jugoslaviji. Kana će postati jedina žena i najmlađi laureat Borbine nagrade za arhitekturu, najprestižnije arhitektonske nagrade u tadašnjoj Jugoslaviji. Nagradu su etablirale novine Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije i dodjeljivana je svake godine za najbolje arhitektonsko zdanje u zemlji. Ova nagrada je arhitektonsko stvaralaštvo izvela na svijetlo sa margine javnog interesovanja, dala joj medijsku pažnju koju zaslužuje, podstakla javnu raspravu o društvenom značaju arhitektonskog nasljeđa, te kvalitetne jugoslovenske arhitekte izvukla iz anonimnosti i stavila u centar pažnje. U Kaninoj arhivi nalazi se fotografija koja svjedoči trenutku primanja prestižne nagrade
...
Bila je dobitnica prestižne američke stipendije Fulbrajt 1972. godine, što joj je dalo priliku da studira na Univerzitetu u Pensilvaniji u Sjedinjenim Američkim Državama. Bila je jedina žena od 22 studenata na master programu Luisa Kana i jedna od samo 16 žena koje su završile program u toku 19 godina njegovog trajanja. Sačuvani materijal iz tog perioda je nepotpun, pretpostavlja se zbog nemogućnosti da se kompletan prenese u Crnu Goru. Međutim, i tako skromna arhiva nam daje sliku njenog uspjeha na master programu, a potvrda tome je i njena odluka da odmah potom nastavi sa doktorskim studijama 1973. godine. Iako je uspješno završila sve kurseve i ispunila jezičke kriterijume titulu doktora nauka nije dobila, jer nikada nije predala disertaciju.
...
Dobitnica je najvećeg republičkog priznanja "Trinaestojulske nagrade" 1968. godine, kao i "Nagrade oslobođenja Titograda" 1992. godine. Umrla je novembra 2000. godine u Crnoj Gori.

Izvor: https://t.co/ttLszB1kLY

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

@Balien_Ibelin Saglasni 👍

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

DREVNI IRANSKI KLIMA UREĐAJI, 2500 GODINA ISPRED SVOG VREMENA: Ono što danas zovemo pasivnom arhitekturom!

Iako se danas u nekim medijima Iran pominje u negativnom kontekstu, važno je napomenuti da je u pitanju jedan od najstarijih i najveličanstvenijih naroda svijeta. Sa bogatom istorijom dugom preko 2500 godina, Persijanci su stvorili jedno od najvećih carstava u istoriji – Ahemenidsko carstvo. Ono što je posebno značajno jeste da je ovo carstvo, još u davna vremena, promovisalo toleranciju i poštovanje različitih kultura, postavljajući temelje za miran suživot mnogih naroda pod jednom upravom. Osim toga, Persijanci su ostavili nemjerljiv uticaj na nauku, naročito u oblastima matematike, medicine, astronomije i inženjerstva, čije se nasleđe koristi i danas.

Aktuelna geopolitička situacija u svijetu, i visoke temperature kod nas, inspirisale su nas da Vam ispričamo o ovom inženejrskom čudu starom preko 2500 godina.

Persija se prostirala uglavnom kroz suve i pustinjske krajeve sa veoma vrućim ljetima i velikim dnevnim temperaturnim razlikama. U takvom okruženju, prirodno i efikasno hlađenje životnog prostora bilo je od ključnog značaja za opstanak, komfor i razvoj civilizacije.

Persijski načini hlađenja, kao što su qanat sistemi i badgiri, predstavljali su revolucionarne metode koje su omogućavale prirodno hlađenje bez električne energije koje je unutrašnje temperature spuštalo za do 20°C.

Qanat je sistem blago nagnutih tunela za dovođenje hladne i pitke vode iz planinskih izvora ili podzemnih rezervoara do naselja i polja — i to sve gravitacijom, bez pumpi. Kuće su bile povezane na sistem preko podruma (Shabestan).

Badgir (بادگیر) doslovno znači hvatač vjetra. To su visoke kule s otvorima na vrhu, koje hvataju i usmjeravaju i najmanji povjetarac u prostoriju ili podrum. Sa druge strane, lakši-topli zrak izlazi kroz drugi otvor i tako se stvara se strujanje koje prirodno rashlađuje unutrašnjost.

Ono što je posebno interesantno je to da Badgir, zahvaljujući povezanosti kuće sa Qanat sistemom može funkcionisati i bez vjetra, tako što sunčevi zraci zagrijavaju spoljne zidove badgira i vazduh unutar vertikalnog kanala kule. Taj topli vazduh unutar kanala je lakši i počinje da se diže (prirodna konvekcija). To znači da topao vazduh kreće prema vrhu kule i izlazi kroz otvor na vrhu. Kako topao vazduh izlazi na vrh, u donjem dijelu kule nastaje podpritisak zbog kojeg se hladniji vazduh iz podzemnog podrumskog dijela zgrade (ohlađenog zbog Qanat sistema) uvlači u badgir odozdo i ulazi u prostoriju, time je hladeći.

Nevjerovatno je da neki od badgira i quanata još uvijek funkcionišu, zbog čega su se našli na UNESCO listi svjetske baštine. (Qanat u Gonabadu — poznat kao jedan od najstarijih- preko 2.500 godina star!)

Ovi drevni persijski sistemi, poput badgira i qanata, podsjećaju nas da rešenje za gotovo svaki problem postoji u prirodi — samo ga treba prepoznati i mudro primjeniti. Umjesto da se oslanjamo isključivo na tehnologije koje troše ogromnu energiju, možemo učiti od starih civilizacija kako da koristimo vjetar, vodu i zemlju na održiv i pametan način. Priroda uvijek nudi odgovor — na nama je da ga razumijemo.

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

@radevic_andrea @Radovan76374230 Na prvom porođaju je rodila trojke, Mušu, Hasana i Dauta. Umrla je na drugom porođaju, rađajući kćerku Anđeliju.

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

Idejno rješenje memorijalnog kompleksa posvećenog ljubavi vraneške ljepotice pravoslavne vjeroispovjesti Pave i Ahmet-paše!

Priča o njihovoj ljubavi je lijek koji je danas, više nego ikada potreban crnogorskom društvu- ne da nas vrati u prošlost, već da nas podsjeti da bez obzira na sve razlike, ljubav i razumijevanje moraju pobijediti.

Predanje govori o skladnom i harmoničnom ljubavnom odnosu između Ahmet-bega Hasanbegović i kćerke vraneškog kneza Nikole Milikića, Pave. Njihova ljubav je krunisana brakom, koji je u tom istorijskom trenutku, ali i danas sinonim za toleranciju i suživot različitih religija i kultura. Pava prilikom stupanja u brak u dogovoru sa Ahmetom nije promijenila vjeru. Dogovor je postignut i kad je riječ o dijeci na način da muška djeca koju budu imali u braku, budu islamske vjere, a ženska hrišćanske. Već na prvom porođaju Pava je rodila tri sina – Muša, Hasana i Dauta. Kada su odrasli, predanje kaže da su oni svoju majku svake nedjelje vodili do crkve i čekali dok ona ne obavi molitvu. Na drugom porođaju Pava je preminula. Poslednja želja koju je uputila mužu Ahmetu je bila da se njeno ime ne zaboravi. U znak velike ljubavi i poštovanja Ahmet-beg je posjede, koje je dobio od Pave u miraz, nazvao Pavino polje. Toponim se uz legendu očuvao do danas. Dvije nadgrobne kamene ploče (na jednoj je u reljefu urezan krst, a na drugoj polumjesec) reminiscencija su na njihovu ljubav.
Ovaj narativ je znatno više od narativa o elegičnoj ljubavi žene i muškarca različitih religija i kultura, imajući u vidu da je brak sklopljen u vrlo složenim istorijskim prilikama i ratnim okolnostima. Pretpostavlja se da se fabula odvija u drugoj polovini XVII vijeka, ali da je poruka univerzalna, što znači da je vanvremenska i vanteritorijalna.

Koncept je zasnovan na 4I pretočen u radijalnu matricu kao alegoriju prirodnom okruženju. Materijalizacija je prikladna ambijentu. U upotrebi je šljunak i drvena građa od sibirskog ariša kako bi odgovorili mikroklimatskim uslovima lokacije. Forma je proizvod promišljenog arhitektonskog pristupa koji respektuje prirodno okruženje i kulturnu vrijednost legende. Glavna intencija je da prostor ostvari interakciju sa posjetiocem. Idejno rješenje ruralnog prostora, koji ima neke odlike urbaniteta, podsjeća na paviljon koji korespondira sa svim evidentiranim vrijednostima ambijenta i proizvodi novu vrijednost.

INTRO- uvod ili ulaz u kreirani prirodni podambijent je naglašen blagim širenjem podnog šljunkovitog zastora, koji se dalje ka omogućenom ulazu u čuvani prostor sužava. Na samom ulazu staza je disperzivna, zelena površina zadire u strukturu staze. Kod informativne table je tačka gdje se staza konsoliduje. Postolje informativne table je od drveta, dok je tabla od pleksiglasa, koji omogućava vizuelni kontinuitet i sprečava stvaranje vizuelne barijere. Sugestivno se dinamikom zastora posjetilac usmjerava ka poziciji za koju se pretpostavlja da je grobno mjesto Ahmeta i Pave. Ovim se omogućava poslednji stepen intimnosti i tišine koji prostor zahtjeva.

INTIME- Prvu zonu zaštite omogućavaju nove sadnice planiranih čempresa. Druga zona zaštite je staza koja dodatno distancira grobna mjesta od javne površine. Treća i poslednja zona zaštite je drvena ograda, koja smisleno ima veću visinu na ulazu gdje su koncentracija ljudi i frekventnost saobraćaja izraženija, za razliku od južne i zapadne zone gdje je dominantan prirodni ambijent.

INTERNOS- među nama. Krug je i manifestacija okupljanja i kolektiviteta. Sugeriše i poziva na okupljanje oko ideje zajedništva i univerzalnih vrijednosti, izuzimajući nasljeđene kulturološke i društvene matrice iz konteksta konflikta i neafirmativnog akcentovanja različitosti. Paviljon je materijalizovana afirmacija ideala harmoničnog i idiličnog suživota različitih kultura na malom prostoru. Drveni elementi u koje su ugrađeni led moduli su pozicionirani na način da su okrentu ka centralnom događaju u prostoru i svojom pojavnošću odaju počast.

INSPE- u nadi da je ostvarivanje zacrtanog ideala moguće i da je na ovaj način formirana nova struktura u semi urbanom prostoru, sa izrazitijim ruralnim karakteristikama, koja će predstavljati mjesto susreta i događanja.

Arhitektura je koriščena kao medij kojim se omogućava očuvanje ovog nematerijalnog kulturnog dobra, pod naletom novih medija i intezivnog razvoja, koji ne počiva na očuvanju, usmjerenom prema budućnost. Kultura sjećanja je potisnuta i na marginama razvojnih procesa koji sve više uzimaju maha i na sjeveru Crne Gore. Prostori memorije su potčinjeni prostorima od kojih zajednica ad hoc generiše ekonomsku dobit. Akcentovanjem ovog memorijalnog prostora zajednica ostvaruje dugoročni cilj, a to je osjećaj kolektiviteta, kontinuiteta i unaprijeđenja kulturnog identiteta zajednice, uz razvoj turističke djelatnosti.
Lokalitet je par ekselans primjer direktnog susreta materijalnog i nasljeđa za koje se vezuje epitet neopipljivog. Esencija prostora je sadržana u dualizmu.

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

Projekat: DaMa
Namjena: Stambeni objekat
Lokacija: Podgorica
Godina: 2024.
Površina 140m2

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

Zvanično najveći američki arhitekta svih vremena oženio Crnogorku, unuku Marka Miljanova !

Frenk Lojd Rajt, autor čuvene kuće na vodopadima- možda i najpoznatijeg djela američke arhitekture, bio je oženjen unukom Marka Miljanova, Olgom Ivanovom Lazović. (Olgivana Lojd Rajt)

Olgina majka je bila Milica, ćerka Marka Miljanova, poznata po svom dobrovoljnom učešću u Prvom svjetskom ratu, gdje se pod svojim imenom i sa puškom u ruci borila širom Balkanskih ratišta. Posebno je interesantno to što je bila u godinama u kojima su se i muškarci oslobađali vojne obaveze.

Olgivana se bavila pisanjem, plesanjem, komponovanjem i aktivno je učestvovala u svim projektima, pa godine koje je proveo sa njom mnogi smatraju najproduktivnijim periodom u životu Lojda Rajta.

[Centar za arhitekturu i konzervaciju @CAKA_arch]

Crnogorski ministar urbanizma odbio službeni automobil da bi dolazio biciklom na posao !

Uvršten među najznačajnije svjetske arhitekte, doktorirao na Sorboni, predavao u Tokiju, Helsinkiju, Rimu, Veroni, Cirihu, Parizu, Lisabonu, Melburnu, Montrealu, Kjotu, Varšavi, Luksemburgu itd.
Vijest koja je, čini se, iz nekog paralelnog univerzuma.
Ali baš to je bio prof. dr Ranko Radović, ministar za zaštitu životne sredine i uređenje prostora u vladi Crne Gore od januara do septembra 2003.godine.

Njegov pristup urbanizmu bio je sveobuhvatan, kritički nastrojen i utemeljen na principima humanističke arhitekture – gdje prostor ne služi investitoru, nego čovjeku.

Nažalost, nakon njegovog odlaska sa funkcije, crnogorsko Ministarstvo za prostorno planiranje i urbanizam ušlo je u period u kome su na vlast došli kadrovi često sa slabim stručnim utemeljenjem, ali jakim vezama sa investitorskim lobijima. Umjesto da urbanizam bude alat za oblikovanje održive budućnosti, postao je sredstvo za pogodovanje pojedincima – naročito u priobalnim područjima gdje su betonizacija, bespravna gradnja i agresivna apartmanizacija postali pravilo, a ne izuzetak.

Ministri koji su naslijedili Radovića uglavnom su se fokusirali na "razvoj" koji se svodio na ubrzanu izgradnju bez vizije, često ignorišući preporuke struke i lokalne zajednice.

Za razliku od Radovića, koji je urbanizam vidio kao kulturni i etički čin, kasniji ministri su ga reducirali na tehničko pitanje dozvola, kvadrata i "realizacije investicija". Takav zaokret ima jasne posljedice danas: narušeni krajolici, prenapregnuta infrastruktura i gubitak urbanog identiteta.

Ako bi se pravila linija između vizije i oportunizma, između dugoročnog dobra i kratkoročnog profita – Ranko Radović bi bio na jednoj, a većina njegovih nasljednika na suprotnoj strani. Njegovo djelo, danas više prisutno u knjigama i predavanjima nego u državnoj politici, ostaje podsjetnik da urbanizam može (i mora) biti u službi čovjeka, a ne profita.