Vukovar, 1991. 🖤
Grad koji nas podseća koliko daleko mogu da odvedu mržnja, nacionalizam i odsustvo ljudskosti. Sećati se ne znači mrzeti, već ne pristajati na zaborav i ponavljanje istorije.
Da se nikada i nikome ne ponovi.
Srpska radikalna/napredna stranka
nije politički fenomen. Srpska radikalna/napredna stranka je mentalitetski fenomen. Ona je jedan ozbiljan problem našeg društva, a najmanje je politički fenomen.
Ti političari su vrlo opasni za državu, ne zato što se ničega ne plaše, jer su oni kukavice, nego zato što se ničega ne stide. Oni nivo javnog i političkog života spuštaju na takvu dubinu da pristojni ljudi iz te politike beže. I onda ćete imati politiku na najnižem mogućem civilizacijskom nivou, gde se razlika, granica između časti i beščašća, između istine i laži, između činjenica i klevete, između onoga što je sramotno i onoga što je pristojno u potpunosti briše, onda ste do grla u blatu i onda kažu: Dođite da raspravljamo. Dođite da diskutujemo na našem terenu – u blatu do grla.
Srpska radikalna/napred a stranka na našoj političkoj sceni, u našoj istoriji, u našoj sudbini, nije politički protivnik ni meni, ni bilo kom od ljudi koji se pristojno bave politikom. Ona je virus. Kao što za jedan organizam virus nije protivnik, tako i Srpska radikalna/napredna stranka nije politički protivnik, već je bolest.
Zemlja u kojoj postoji Srpska radikalna stranka, čist luksuz je da bilo koji neprijatelj uloži bilo koji dinar za razbijanje te zemlje. Dok je Srpske radikalne/napredne stranke sa ovom snagom u Srbiji, svi neprijatelji Srbije mogu mirno da spavaju. I oni to i čine. Dovoljno im je da imaju Šešelja, da imaju njegove pulene. Oni umesto njih obavljaju sve poslove destrukcije tradicije, pristojnosti, poštovanja, nivoa kulture, svega onoga što jednu zajednicu drži na okupu.
Zoran Đinđić 1997. i danas
zabraniti i izolovati virus, u kazneno popravne domove
O pravu na drugačije mišljenje govori čovek koji je, uzurpacijom javnog prostora i okupacijom medija, 14 godina držao monologe.
Niti stida, ni sramote, a ponajmanje ličnog dostojanstva.
Trideset godina nosio je tuđu uniformu. Vremenom je prestao da je smatra tuđom.
Na levoj podlaktici, među starim ožiljcima, stajalo je Legio Patria Nostra.
Slova su izbledela. Otadžbina nije.
U Legiju je stigao sa dvadeset godina, jednim koferom i pogrešnom predstavom o tome šta sve čovek može da zaboravi ako dovoljno dugo ne spava.
Mislio je da će ga udaljenost, disciplina i poneki metak osloboditi onoga što nije umeo da ostavi za sobom.
Promenio je kontinent, jezik i nekoliko puta ime. Ono zbog čega je otišao nikada nije morao da prijavi na granici.
Sada je živeo u domu za bivše legionare, na jugu Francuske. Među ljudima koji su govorili različitim jezicima, ali su psovali gotovo identično.
Ujutru su pili kafu. Popodne igrali karte. Uveče lagali o ratovima.
Neki su tvrdili da su ubili desetine ljudi. Drugi da nikada nisu ubili nikoga. Nije verovao ni jednima ni drugima.
Ponekad bi se zapitao koliko je života zapravo proživeo. Trideset godina, nekoliko kontinenata i bezbroj granica koje su se u međuvremenu pomerile ili nestale.
Video je kako se granice pomeraju, zastave menjaju, a mrtvi ostaju tamo gde su pali.
Nije žalio ni za čim. Žaljenje mu je oduvek izgledalo kao beskorisna administrativna procedura.
Jednog popodneva posmatrao je mrave kako preko dvorišta prenose mrtvog leptira. Organizovano, bez pitanja.
Nasmejao se.
Pogledao je tetovažu.
Legio Patria Nostra.
Čudna stvar, ta otadžbina.
https://t.co/cGkltyGzVT
Postojao je čovek koji nije želeo da bude neko.
Nije želeo da bude uspešan, poznat, voljen, pa čak ni srećan. Sve mu je to ličilo na obaveze koje je neko izmislio da ljudi ne bi primetili koliko je svet ravnodušan prema njihovom postojanju.
Želeo je da bude ništa.
Ne mrtav. Smrt je ipak nekakav događaj. Želeo je da postoji, ali da njegovo postojanje ne zahteva objašnjenje.
Najpre je prestao da govori o sebi. Zatim da objašnjava svoje postupke. Na kraju je prestao da ima mišljenje o stvarima koje ga se nisu ticale.
Jedni su ga smatrali arogantnim. Drugi ludim. Treći su pokušavali da ga spasu.
Niko nije mogao da prihvati da čovek jednostavno ne želi ništa od sveta.
Vremenom je postao gotovo nevidljiv.
Nije se nametao. Nije tražio da bude shvaćen. Nije pokušavao da ostane u tuđem sećanju.
I prvi put u životu osetio je nešto nalik slobodi.
Ali ostao je jedan problem.
Još uvek je postojao neko ko je želeo da bude ništa.
A to je već bilo nešto.
https://t.co/fu5k45ayl3
Najveći problem tržišta nekretnina počinje onda kada stan prestane da bude dom i postane prvenstveno investicija.
Kada jedan čovek kupuje prvi stan da bi u njemu živeo, a drugi deseti da bi mu novac donosio još novca, oni se takmiče na istom tržištu. Samo što prvi ima platu, a drugi kapital.
I onda se čudimo što ljudi koji rade ne mogu da priušte mesto za život.
Ekonomija u kojoj se više isplati posedovati nego proizvoditi, više naplaćivati rentu nego stvarati novu vrednost, dugoročno rizikuje da postane ekonomija naslednika, a ne stvaralaca.
Ne bogatimo se kao društvo samim tim što jedni drugima sve skuplje preprodajemo iste kvadrate.
Finansijski instrumenti služe za ulaganje. Stanovi prvenstveno služe za ��ivot.
Društvo u kojem je pravo na stanovanje podređeno prinosu na kapital ima ozbiljan problem.
Lisabon. Rano jutro. Bašta hotela.
Gosti još spavaju. Grad se polako budi.
Kafa. Porto. Cigara.
Vetar donosi miris cveća iz susedne bašte.
Otpijem gutljaj porta.
Život je dobar.
https://t.co/iZ65WW8QPy
Svi imamo prošlost o kojoj radije ćutimo.
Obećavamo da nećemo ponovo. A onda ponovimo. Samo sa malo više iskustva i manje izgovora.
...i sretnemo nekoga ko je prošao kroz isto sranje.
Ne pitamo mnogo. Ne tražimo objašnjenja.
Oboje znamo odgovore.
Možda je samo olakšanje što pred nekim, konačno, ne moramo da se pravimo da smo bolji nego što jesmo.
https://t.co/ORWd7aWHe9
Neki ljudi ne znaju šta žele. Mir ili haos. Istinu ili iluziju.
Traže nekoga da ih spase od njih samih.
A mi ponekad poverujemo da možemo.
Dok ne shvatimo da nismo bili ni odgovor ni problem.
Bili smo samo ogledalo.
A ljudi najteže opraštaju onima u kojima su videli sebe.
https://t.co/f33NPpzVmM
https://t.co/S7uMKZuEjS
Svakog ponedeljka u ponoć dolazio je u kafanu, sedao za isti sto, naručivao crno vino i na džuboksu puštao uvek istu pesmu.
Jedne noći kafedžija ga je upitao zašto uvek bira isti sto, okrenut prema praznoj ulici.
"Čekam nešto što sam davno propustio", odgovorio je, "mada više nisam siguran da je trebalo da se dogodi."
Te večeri, baš kada je pesma trebalo da dostigne vrhunac, nestalo je struje, a stranac se prvi put nasmejao, platio račun i otišao bez osvrtanja.
Sutradan je kafedžija na njegovom mestu pronašao detelinu sa tri lista i cedulju na kojoj je pisalo: "Ponekad je najveća sreća ono što te zaobiđe."
Odlično je što se EXIT vraća u Novi Sad, ali Petrovaradinska tvrđava ne bi smela da bude mesto njegovog održavanja.
Tvrđava je kulturno-istorijsko nasleđe koje moramo da sačuvamo, a ne prostor koji svake godine treba izlagati opterećenju masovnog festivala.
EXIT je važan za Novi Sad, ali Tvrđava je važnija od EXIT-a.
Festival može da promeni lokaciju. Petrovaradinsku tvrđavu ne možemo da napravimo ponovo.
Možete li, samo predlažem, i vi iz kruga dvojke i vi koji niste iz kruga dvojke, a voleli biste da ste iz kruga dvojke, da rešite te vaše čarke tako što ćete izaći iz kafane, pa napolju rešiti ko je u pravu i ko veći gospodin.
Ima i nas, verovali ili ne, koji ne pripadamo ni jednoj grupi. Ima nas poprilično, verovali ili ne.
I popeli ste nam se na... E baš na njega.
Ta vaša prepucavanja i nadgornjavanja na one koji su iz kruga užičke Carine, kragujevačkog Aerodroma, čačanskog Keja ili niškog Panteleja deluju kao laksativ.
Verovali ili ne.
A sranja nam je preko glave.
Verovali ili ne.
Profesor Rimac je u pravu u jednom a to je da srušiti Vučića nije isto što i srušiti sistem koji ga je stvorio i odr��avao.
Ali Srbija nije Libija, niti je demokratija unapred osuđena na propast.
Naš problem nije samo jedan čovek, već politička kultura koju su decenijama oblikovali SPS, radikali i SNS, partijska država, poslušnost umesto stručnosti, institucije podređene vlasti i nekažnjivost.
Zato smena vlasti nije kraj posla. Ona je tek početak.
Ako ostanu isti ljudi, isti mehanizmi kontrole, ista zavisnost pravosuđa i ista politička trgovina, dobićemo novog Vučića, možda pristojnijeg i obrazovanijeg, ali sa istim sistemom vladanja.
Srbija nije pobedila autoritarizam ako je samo promenila autoritarnog vođu.
Prava pobeda biće kada više nijedan čovek ne bude mogao da postane Vučić.
Meša se iskustvo u političkoj manipulaciji sa političkom superiornošću. Vučić je decenijama učio kako da dominira raspravom, provocira i skreće pa��nju sa suštine. To nije dokaz da je u pravu niti da je superiroran u ovom momentu.
Studentska lista svakako mora da nauči parlamentarnu borbu, ali nije ni nastala da bi pobedila Vučića u njegovoj omiljenoj disciplini, političkom nadvikivanju.
Posle svega što smo prošli sa SPS-om i SNS-om, najmanji problem Srbije je što novi poslanici nemaju iskustva u skupštinskom teatru.
A tvrdnje o tome šta SL znaju ili ne znaju zahtevaju dokaze, ne insinuacije.
Totalna dominacija Vucica danas ...
To sam i ocekivao on ima ogromno iskustvo to pokazuje i treba se navici na ovakve skupstinske rasprave. Bice teske i mucne ali ovo ispada da profesor prica a ucenici slusaju
Nikako ovo nije dobro pocelo za SL
Ne znam imaju li dozvolu da ulaze u rasprave i sta im je plenum dozvolio.
Vidim covek ustao i izdiktirao sto Cupic treba da bude predsednik koristeci cak i Al malo neozbiljno
Ovo sto se iznosi da plenumi nemaju pojma sta rade njima iza ledja koristeci ime SL sto je jako opasno ako je tacno ovo sa raketiranjem
Tacno se vidi da fali iskustvo jos neke stranke ili koalicije sto nije usla u skupstinu.
Za pristup besplatnim testovima za pripremu ispita za pilota drona koji se polaže kod Direktorata civilnog vazduhoplovstva - DCV kliknite na link: https://t.co/NmzNqxMHUl
POTREBNA POMOĆ!
Dragi prijatelji.
Otvorio sam @DronCentar nalog. Molim vas da ga zapratite i pogurate. Imamo kampanju za besplatnu edukacilju mladih koji žele da postanu piloti drona, kako bi svojim radom doprineli zajednici u poljoprivredi, nadzoru deponija i merenju zagađenja.