Evo šta misli AI o nama kao narodu. Mislim da su trenutno sve ove naše osobine došle do izražaja. One se odnose i na sve manjine koje žive u Srbiji jer kako kaže naš narod ,,s kim si - takav si” ♥️ Meni se lično najviše dopadaju opisi pod br 2. i 6. Koje su vama omiljene osobine?
Ovaj moj predlog deluje sve potrebnije, posebno sada kada, prema informacijama koje dobijam, ćaci ekipa masovno potpisuje ugovore o radu na neodređeno vreme.
Apelujem na Studentsku listu: nemojte da izlazite sa antibiznis predlozima izmena Zakona o radu. Srbiji su potrebna nova radna mesta, a ne odlazak postojećih.
Ako želite ozbiljan ekonomski rast, ugledajte se na američki at-will employment model, koji omogućava mnogo fleksibilnije zapošljavanje i otpuštanje. Pogledajte i rešenja iz Švajcarske i Velike Britanije, koje imaju drugačije, ali u pojedinim aspektima fleksibilnije modele radnih odnosa.
Veliki biznisi poput mog su izuzetno mobilni. Mi praktično preko noći možemo da premestimo poslovanje u drugu zemlju bez značajnijih poremećaja. Kapital i radna mesta idu tamo gde postoje najbolji uslovi za poslovanje. To je realnost globalne ekonomije koju morate da razumete.
Za javni sektor morate da primenite potpuno drugačiji pristup. Stavite postojeći Zakon o radu van snage za taj sektor i zamenite ga posebnim pravnim režimom koji će vam omogućiti brzo restrukturiranje, ukidanje nepotrebnih radnih mesta i uklanjanje partijskih kadrova, uz odgovarajuće pravne garancije.
I još nešto. Prvo iskorenite korupciju, pa onda razmatrajte socijalističke ideje. Kada vidite koliko novca ostaje u državnoj kasi bez sistemske pljačke, shvatićete koliko prostora imate za smanjenje poreza, doprinosa i drugih nameta građanima i privredi.
Nemojte da smišljate nove načine da država reguliše i opterećuje privredu pre nego što napravite državu koja ne krade od sopstvenih građana i kompanija.
Ovo je samo prijateljski savet čoveka koji je izgradio veliki međunarodni biznis i zna kako kompanije odlučuju gde će zapošljavati.
Naravno da će sada komunjare da me pljuju. Neka pljuju. Neću prestati da govorim ono što mislim da je dobro za Srbiju samo zato što se nekome ne dopada da to čuje.
Postoje trenuci u istoriji jednog naroda koji zauvek promene ne samo zemlju u kojoj živimo, već i ljude koji su u njima učestvovali.
Želim da se zahvalim svim herojima sa kojima sam imao čast da budem deo ove borbe. I onima koje sam lično upoznao, i onima sa kojima sam proveo nebrojene sate razgovarajući, planirajući i radeći, ali i hiljadama ljudi čija imena nikada nisam ni saznao.
Mislim da Srbija u svojoj novijoj istoriji nije videla ovako široku saradnju toliko različitih ljudi, okupljenih oko jednog zajedničkog cilja.
Ljudi koji se u normalnim okolnostima nikada ne bi upoznali, koji dolaze iz potpuno različitih svetova, koji drugačije razmišljaju, drugačije žive, imaju različite političke stavove, obrazovanje, zanimanja i životne priče, odjednom su postali saborci.
Studenti, profesori, radnici, preduzetnici, umetnici, novinari, advokati, poljoprivrednici, ljudi iz dijaspore, ljudi koji imaju milione i ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Ljudi koji se možda nikada ne bi složili ni oko čega drugog, složili su se oko onoga što je bilo najvažnije.
Da Srbija mora da bude slobodna.
Kada razmišljam o tome, ne mogu da ne napravim paralelu sa našim precima.
Kada su Karađorđevi ustanici 1804. krenuli u borbu protiv mnogo jačeg neprijatelja, nisu svi dolazili iz istih krajeva, nisu imali iste interese, niti su bili jednaki po bogatstvu, obrazovanju ili položaju. Ali su razumeli da postoje trenuci kada sve naše međusobne razlike postaju nevažne pred nečim mnogo većim.
Isto je bilo i 1815. godine, kada su ljudi ponovo morali da pronađu hrabrost i zajedništvo da nastave borbu za slobodu.
Isto se ponavljalo kroz našu istoriju, kada su ljudi ostavljali svoje privatne živote, porodice i poslove da bi učestvovali u nečemu čiji ishod niko nije mogao da im garantuje.
Naravno, naša borba nije bila rat i ne želim da je izjednačavam sa žrtvama koje su naši preci podneli na bojištima.
Ali postoji nešto što nam je zajedničko.
Saborstvo.
Ona posebna vrsta povezanosti među ljudima koja nastaje kada zajedno prolaze kroz strah, neizvesnost, ogromne napore, razočaranja, rizike, poraze i pobede.
Kada znaš da čovek pored tebe može jednostavno da se okrene i ode, da sačuva svoj mir, svoj novac i svoju bezbednost, ali on ipak odluči da ostane.
Ne zato što mora. Ne zato što će nešto dobiti. Nego zato što veruje u isto što i ti.
Takve veze ne nastaju na poslovnim konferencijama, večerama, društvenim mrežama ili kroz godine običnog druženja.
Takve veze nastaju u velikim istorijskim borbama. I verujem da ih, osim ovakvih borbi, samo još ratno saborstvo može stvoriti takvom snagom.
Neću nabrajati imena ljudi kojima želim da zahvalim. Ne zato što ne znam kome dugujem zahvalnost, nego zato što bih gotovo sigurno nekoga zaboravio. A poslednje što želim jeste da se neko ko je ostavio deo sebe u ovoj borbi oseti manje važnim zato što njegovo ime nije napisano.
Bilo je ljudi koji su dali ogroman novac. Ljudi koji su dali svoje vreme. Ljudi koji su rizikovali karijere, poslove, ugled, slobodu i bezbednost svojih porodica.
Bilo je onih koji su svakodnevno radili po dvadeset sati, onih koji su pomagali iz senke i nikada nisu želeli da iko sazna šta su uradili, i onih koji su imali hrabrosti da javno istupe kada je to bilo najopasnije.
Bilo je ljudi koji su dali sve što su imali, iako je to nekome drugom možda delovalo malo.
Ali u ovoj borbi nije bilo malih doprinosa.
Jer niko od nas, koliko god novca, uticaja, energije ili hrabrosti imao, nije mogao sam da uradi ono što smo uspeli zajedno.
A najveću zahvalnost dugujemo onima koji su sve ovo pokrenuli i koji su, često sa gotovo nikakvim resursima, izneli teret koji nikada nije smeo da padne samo na njihova leđa - našim studentima.
Oni su pokazali nešto što su mnogi od nas, starijih, usput zaboravili. Da hrabrost nije odsustvo straha, nego odluka da uradiš ono što je ispravno uprkos strahu.
Za mene je jedna od najcool stvari koje su proizašle iz ove borbe upravo to što sam upoznao toliko neverovatnih ljudi.
Ljudi za koje pre dve godine nisam znao da postoje, a za koje danas znam da mogu da računam na njih do kraja života.
I nadam se da oni znaju da isto važi i u suprotnom smeru.
Možda ćemo se sutra ponovo razilaziti u mišljenjima. Možda ćemo glasati za različite stranke, svađati se oko ekonomije, politike, društvenih pitanja i svega ostalog oko čega ljudi prirodno imaju različite stavove.
I to je dobro. To je upravo ono za šta smo se borili - da možemo slobodno da se ne slažemo.
Ali šta god nam život doneo, niko nam nikada neće oduzeti činjenicu da smo u jednom od najvažnijih trenutaka naših života stajali na istoj strani.
Nismo samo zajedno pokušavali da promenimo Srbiju. Menjali smo i jedni druge.
Vratili smo jedni drugima veru da u ovoj zemlji postoje hrabri, pošteni, sposobni i nesebični ljudi. Mnogo više njih nego što smo možda ikada mogli da zamislimo.
I zato, kada jednog dana budem pričao svojoj deci o ovom periodu, neću im pričati samo o politici, izborima, protestima i padu jednog režima.
Pričaću im o ljudima.
O prijateljstvima koja su nastala tamo gde ih niko nije očekivao. O ljudima koji su pružali ruku jedni drugima iako se prethodno nisu poznavali. O neverovatnoj solidarnosti. O tome koliko jedan narod može da bude velik kada prestane da se plaši i počne da veruje u sebe.
I pričaću im koliko sam ponosan što sam imao priliku da budem mali deo svega toga.
Želim i da se izvinim svima koje sam tokom ove borbe uvredio, povredio ili prema kojima sam bio nepravedan. Znam da sam često bio oštar i direktan. Znam da sam u žaru borbe umeo da kažem stvari koje nije trebalo, pa čak i ljudima koji su se borili za isti cilj kao i ja. Nismo uvek imali iste ideje, metode ni tempo, a ja nisam uvek imao dovoljno razumevanja za to. Ne tražim opravdanje u okolnostima, umoru ili pritisku. Za svoje reči i postupke odgovaram ja. Ako sam nekome naneo bol ili učinio da se oseća manje vrednim, iskreno mi je žao. Mnogo je važnije ono što nas je spajalo nego bilo koja naša svađa, neslaganje ili ružna reč. Nadam se da ćemo iz svega ovoga izaći ne samo kao slobodniji, nego i kao bolji ljudi. Ja ću se svakako truditi da budem bolji.
Hvala vam svima.
Hvala vam na hrabrosti, na poverenju, na požrtvovanju, na svim neprospavanim noćima, na svemu što ste rizikovali i na svemu čega ste se odrekli.
Hvala vam što ste mi pokazali koliko velikih ljudi ima među nama.
Neke od vas poznajem godinama. Neke sam upoznao tek tokom ove borbe. A neke verovatno nikada neću upoznati.
Ali svakoga od vas smatram svojim saborcem.
I to je veza koju ćemo nositi do kraja života.
Živela slobodna Srbija. ❤️🇷🇸
HITNO!
Pozivamo sve koji imaju krvnu grupu B+ ili 0+ i u mogućnosti su da pomognu, da dođu sutra od 7:00 časova u Centar za transfuziju krvi „Sveti Sava“ i doniraju krv.
Po dolasku, molimo vas da naznačite da je donacija za:
Vuka Matića (datum rođenja: 12. 3. 2004).
Hvala vam na humanosti za našeg kolegu!
Kako se rešava problem isteklog roka❓
Verovali ili ne, dobijali smo mejlove zaposlenih u nekim marketima, koji su tvrdili da su od šefova dobijali tečnost za skidanje originalnog roka upotrebe, nakon čega se novi postavlja nalepnicom‼️
Objavljivali smo primere koji potvrđuju takva svedočenja...
Udomljava se ovaj medic🐾ostavljena u dvoristu Sempravet vet. Ambulanta Bezanijska kosa, ima dva meseca, zenka, vakcinisace je. Sve info na Tel 064 111 2802; neka je neki kuckar udomi da ne bi ja😍🙏 plz rt 🐾medena je ❤️
Epizoda 1 - Istočna Srbija
Razorena, unakažena, ostavljena na cedilu, ljudi u čekaonici onkološkog odeljenja, priroda kojoj je zadat nepovratan i podmukao udarac.
#izdajnik
🇷🇸 Today in Serbia, a young student, Bogdan Jovičić, is treated not as a voice of conscience, but as a dangerous criminal. Vaguely accused of taking part in the August protests and denied the right to a proper defence, he sees the doors of justice closing before him: his detention has been extended for another 30 days, not because of guilt, but out of fear of his courage — the same courage that led him to start a hunger strike.
Look at the photograph: chains on his legs, three policemen at his side. This is how he was taken to his father’s funeral — not as a grieving son, but as a man stripped of his dignity. And yet, throughout his detention, his conduct has been irreproachable.
On the sixth day of his hunger strike, Bogdan’s frail body speaks louder than any words: of repression, of injustice, and of the deep wound inflicted on democracy.
This scene does not belong in Europe, but in the shadows we thought we had left behind.
Our Secretary General, Sandro Gozi, will be in Belgrade on Thursday and Friday on behalf of Bogdan and the students who remain unjustly detained. On Thursday at 5 p.m., at the House of Europe in Belgrade, he will take part in a public event where the students themselves will also speak.
Režimski otpad se malo prerano ponadao i pogrešno interpretirao to što sam otkazao kablovsku u stanu u Novom Sadu. Sada imamo news alternativu za koju nam ne treba kablovska. Uvek ću se rado sećati SBB-a!
Predsenik je 3.oktobra prosle godine, mesec dana pre rusenja nadstresnice u NS, otvorio zeleznicku stanicu u Subotici za koju je inspekcija utvrdila da je samo nasminkana spolja i potpuno nebezbedna 😳
👇🏻👇🏻👇🏻 https://t.co/05Z38ljXvm