Prošlo je već nekoliko dana otkako je X javnost saznala za primitivno i prostačko ponašanje jednog od kandidata Studentske liste, Nemanje Karovića. Otkriće o njegovim vulgarnim nastupima stiglo je posle gostovanja u Utisku nedelje. Od tada znamo da je g. Karović:
- pozivao na hapšenje pisca Dejana Atanackovića zbog romana koji je napisao (po ugledu na hapšenja pisaca u Staljinovom SSSR-u),
- jednom kolegi napisao da je „šugavo pseto“,
- drugom da je „frustrirani gad“,
- trećem da je „ustaško govno“,
- za koleginicu da je „opravdano uhapšena“,
i još tušta i tma svinjarija koje ni X ne želi da trpi, ali o kojima uredno vodi računa.
Kad su pojedini studenti na protestima nosili slike tzv. „Crvenog Isusa“, krstače i antievropske parole, deo građanske javnosti tešio se da su to samo retki pojedinci koji ne odražavaju raspoloženje celog pokreta.
Kad je objavljen tzv. Memorandum o Kosovu, isti deo javnosti rekao je da to „mora“, jer Studentski pokret želi da privuče što više glasova, pa se nešto mora i istrpeti.
Kad su u javnost procurili fragmenti programa Studentske liste - onog koji se, kažu, piše na 400–600 strana uz učešće vodećih stručnjaka - deo građanske javnosti požurio je da se obori na one koji su dokument otkrili i slobodno komentarisali.
Kao što u slobodnim društvima, sa slobodnim ljudima, i treba da bude. Zar ne?
Sve vreme ti ostaci građanske javnosti prave istu grešku: gde vidiš jednu bubašvabu, budi siguran da ih ima na hiljade.
Koliko je istaknutih članova Studentskog pokreta javno i krajnje prostački vređalo ljude s kojima se ne slažu - a da to nisu bili pripadnici režima, već isključivo proevropski orijentisani građani? Sećate li se svih tih uvreda?
Ako se sećate, morate sebi postaviti pitanje: zašto u antirežimskom frontu normalizujete ponašanje kojeg se grozite kada dolazi od pristalica režima? Po čemu je Karovićevo „šugavo pseto“ drugačije od slične uvrede koju izgovara Vladimir Đukanović ili ministar Glišić?
Ako je to isto - a jeste isto - onda podilazite najmračnijim porivima koji će sutra doći i po vas. Nemojte biti kao Jevreji koji su u aprilu 1932. u Saksoniji glasali za Hitlerovu NSDAP.
Razumljivo je što su mnogi proevropski građani dali poverenje Studentskoj listi, uvereni da alternative nema i da će im glas inače biti bačen.
Ali Studentska lista je upornim antievropskim ponašanjem izneverila poverenje onih koji Srbiju i dalje vide kao članicu Evropske unije. Zato je važno da proevropski birači povuku podršku SL i daju je koaliciji koja jeste na listiću - i koja je čvrsto proevropska, građanska i demokratska.
To je koalicija Evropska Srbija, koju su već podržale austrijske socijaldemokrate, a uskoro će to učiniti i druge građanske partije u Evropi. Igrajte na sigurno. Studentska lista je, nažalost, prepuna nepoznanica, uz sasvim jasnu evroskeptičnu i etnonacionalističku liniju.
Iz principijelnih i demokratskih razloga važno je da Evropska Srbija u parlamentu bude što veća i da dobije koalicioni i pregovarački potencijal da zastupa vaše interese. Nemojte padati na histerična vrištanja studentskih svedoka da ES neće preći cenzus. Oni to ne mogu znati. Ishod izbora i dalje ne određuju propagandisti, već građani na izborni dan, na izbornom mestu.
Budite čvrsti. Ne popuštajte pred primitivizmom i prostaklukom.
Mnogo je pankera koji ne misle da je kolo ispod njihovog nivoa. Neki pankeri su članovi KUD-ova i folklornih društava.
Samo mozak u kome je “Biti za SL = ne biti za EU” može da veruje u “Biti panker = ne igrati kolo”.
Nećeš nam Ješiću oduzeti ni EU, ni pank, malo je i naše.
Gledala sam sinoć „Utisak nedelje“: istovremeno mi je bilo i malo smešno i malo više mučno. Ne zbog Gorana Ješića. Naprotiv. Mada ovo nije tekst podrške Ješiću. Nije ni pokušaj da od njega pravim političkog sveca koji sve zna i nikad ne greši. Ovo je tekst o jednoj mnogo jednostavnijoj stvari: o iskustvu. O onoj vrsti iskustva koje se ne stiče na sastanku, plenumu, u studentskoj grupi ili preko nekoliko pažljivo odabranih istraživanja javnog mnjenja, nego tako što trideset godina gledaš kako ova zemlja radi, ne radi, pada, ustaje, ponovo pada i kako jedna ista hobotnica menja pipke, ali ne i način na koji steže.
I onda taj čovek sedne za sto sa ljudima koji nastupaju kao da je Srbija upravo završila građevinske radove na kući i sad samo treba useliti dobre ljude u nju.
Ješić im, međutim, nije držao politički čas. Držao im je čas stvarnosti, i to prilično strpljivo.
Govorio im je o izborima.
Cenzus. Mandati. D'Ontov sistem. Birači. Različite liste. Manjinske liste. Opozicija. Institucije. Čitav onaj dosadni odrasli svet koji nastupa čim prođe euforija. I najvažnije: nije im to govorio zato što želi njihov neuspeh. Naprotiv.
Reče da bi voleo da se 26. oktobra probudi sa 126 poslanika studentske liste i predstavnika opozicije u parlamentu. Reče da se oseća kao partner studentskom pokretu. Reče i da su na istom zadatku.
Ali postoji jedan mali raskorak između političkog života i bajke.
Partnerstvo ne znači da partneru moraš govoriti samo ono što želi da čuje.
I tu je Ješić sinoć bio na visini zadatka.
Jer čovek koji je decenijama u politici zna ono što se obično nauči tek posle prvog ozbiljnog poraza: nije problem pobediti u sopstvenoj priči. Problem je pobediti u stvarnosti. A stvarnost ima nezgodnu naviku da ne sarađuje sa željama.
U njoj postoji birač koji ne veruje. Birač koji veruje, ali neće izaći. Birač koji želi promenu, ali ne baš onu koju ste vi zamislili. Postoje različiti interesi, različite liste, različiti stavovi i, zamislite čuda, ljudi koji ne misle kao vi.
Ješić je to pokušavao da objasni. a sa moje strane ekrana ponekad je delovalo kao da gledam potpuno drugi žanr.
Malo politička tribina, malo motivacioni seminar, malo holivudski božićni film.
Još samo da narod zaplače od sreće, kriminalci se sami postroje, dva po dva, za hapšenje od strane dobrih ljudi, a neko donese kuvanu rakiju i dovede trubače.
Problem nije optimizam. Optimizam je divna stvar. Problem nastaje kad optimizam počne da zamenjuje podatak.
Jer Srbija nije bajka u kojoj posle smene loših ljudi automatski nastupaju dobri ljudi, institucije prorade same od sebe, a država se resetuje k'o telefon.
I tu se pojavi rečenica: „pobeda se oseća u vazduhu“, gde uđosmo u sasvim novu oblast političke nauke: meteorologiju izbornog raspoloženja.
Istraživanja? Ima ih. Ješić se na njih i poziva. Ali ono što iz njih može da se zaključi očigledno je manje romantično od osećaja da je pobeda već tu.
Jer čim se pojave pitanja o tome ko će preći cenzus, ko će dobiti koliko mandata i šta će se dogoditi posle izbora, vazdušni pritisak više nije dovoljan.
A Ješić, izgleda, još nije usvojio tu novu metodologiju. On i dalje pita za mandate i uporno pokušava da uvede matematiku u nešto što se dobrim delom zasniva na osećaju.
I radi to bez želje da ih ponizi. Više kao profesor koji vidi da učenik ima samopouzdanje za desetku, ali bi ipak da proveri da li zna tablicu množenja.
Jer iskustvo ima jednu užasno dosadnu osobinu.
Stalno pita: A šta ako? Šta ako ne bude 126? Šta ako deo birača neće glasati za vas? Šta ako morate sa još nekim da pravite Vladu? Šta ako taj neko nije po vašem ukusu? Šta ako ljudi koji danas izgledaju kao jedna velika, složna masa sutra postanu nekoliko miliona različitih birača?
To su pitanja koja poprilično ubijaju atmosferu, ali i poprilično pomažu u politici.
A Ješić sve vreme dobroćudno. Nije nastupao kao čovek koji želi da pokaže da je najpametniji u prostoriji. Više kao neko ko im govori: Dobro je što verujete da možete. Samo morate da znate u šta ulazite. Dobro je što želite pobedu. Samo morate da znate kako se pobeda računa. Jer narod nije jedan čovek. Nije ni jedna emocija. Nisu svi koji vas podržavaju ujedno i vaši birači. Nisu svi koji vas vole spremni da glasaju za vas. A nisu ni svi koji vas kritikuju vaši neprijatelji. To je onaj dosadni deo demokratije koji nastupa kad se ugase kamere. I zato mi je bio pomalo i dirljiv. Ne zato što mislim da je bezgrešan. Nego zato što je delovao kao čovek koji pokušava da im spase samopouzdanje od sudara sa stvarnošću.
A onda, kao da je neko u režiji zaključio da je dosta bilo D'Ontovog sistema, mandata i političke matematike...
„Dvadeset i petog oktobra uveče igraće se kolo i slaviti pobeda u Srbiji.“
Lepo. Stvarno lepo.
Onda Ješić, čovek koji je dobar deo svog vremena proveo objašnjavajući kako funkcionišu izbori, izgovori pitanje večeri:
„A šta da radimo mi koji volimo pank?“
Ništa. Sedi. Odmori, Gorane. Pokušao si da objasniš Srbiju, a dobio si kolo.
Ali možda je baš ta rečenica bila najbolji završetak emisije.
Jer politika nije kad svi misle isto. Nije ni kad svi plaču od sreće. Nije čak ni kad se pobeda oseća u vazduhu. Politika počinje onda kad shvatite da postoje ljudi koji ne osećaju isto što i vi. Ljudi koji neće igrati kolo. Ljudi koji neće glasati za vas. Ljudi koji će vas kritikovati. Ljudi koji će promeniti mišljenje. Ljudi koji imaju drugačije interese, strahove i nade.
I ljudi koji vole pank.
Ako želite da menjate ovu zemlju, moraćete da naučite da razgovarate sa svima njima.
Pobeda je jedna noć. Posle nje dolazi jutro. A ujutru neko mora da zna šta da se radi.
To je ono što je Goran Ješić pokušavao da objasni. Bez podsmeha. Bez nadmenosti. Bez potrebe da bude u pravu po svaku cenu. Samo sa onim pomalo tužnim iskustvom čoveka koji je mnogo puta gledao kako se politika sudara sa stvarnošću i koji bi, da nekako može, voleo da ti to iskustvo pokloni pre nego što platiš sopstvenu cenu.
I zato mi je sinoć bio drag. Ne zato što ima sve odgovore. Nego zato što je imao najvažnije pitanje:
„Dobro. A kako?“
To je pitanje od koga se ne plače od sreće. Ne pravi dobru televizijsku atmosferu. Ne oseća se u vazduhu. Ali se od njega, ponekad, napravi država.
A za kolo ćemo lako.
“Voleo bih da ovo kolo bude uvertira za jedno veliko narodno kolo koje ćemo igrati 25tog uveče.” Ješić, car:”Šta ćemo mi pankeri?”K:”Naučićemo vas!”Ješić:”Nemojte, molim vas,kasno je!” JEŠIĆU CARE!!!
I da dodam zasto ne smete da odustanete.
Godinama unazad se borite protiv ovog rezima. U selima i gradovima.
Nazivaju vas izdajnicima oni koji su kao picke cutali 13 godina, cija je cutnja bila kolaboracija! Zbog takvih se ne odustaje no se bori jos jace!
Jednim pucanjem gađa tri mete:
1. ohrabruje svoje birače,
2. potkopava računicu studentske liste,
3. EU opoziciju kompromituje tako što je „brani“. I sve to, najopasnijim oružjem - istinom. 🤷🏻♀️
To vam i Djilas i Ješić uporno ponavljaju.
🎙️ Replika godine:
Nevena Madžarević: "Zašto izlazite na izbore kada je SNS najjači?"
Goran Ješić: "Zašto emitujete program kada je Pink najgledaniji?" 🎯
Ćao Nevena...
Da vam saspem istinu u lice - opozicija je godinama nudila dobra rešenja i borila se protiv režima, trpela nasilje i nije uspela da ga sruši samo zato što vi niste glasali za opoziciju jer ste verovali Informeru i Pinku. To se vidi i danas iz vašeg stava prema opoziciji.
.@veceivan: "Desnica je politika, a partiotizam je emocija. Desničari prisvajaju patriotizam kao neki ekskluzivni proizvod koji pripada samo njima... Svaki levičar može da bude patriota.
Desnica je političko opredeljenje i ono se uglavnom uvek završi fašizmom. Jedino će kod nas imati neki možda još tragičniji kraj, jer naša desnica počiva na proizvodima službe državne bezbednosti, a ne na desničarskim uverenjima." ✔️
https://t.co/swcWgUkjPi
Da je zločinac Ratko Mladić spasio ljude koje su njegove snage pobile, njegov sin Darko danas bi vjerovatno bio niko i ništa. A ovako? E ovako u Bosni i Hercegovini možeš sasvim dobro živjeti od prezimena čovjeka osuđenog za genocid u toj istoj zemlji. Možeš biti gost televizija, zvijezda mitinga, čuvar očevog kulta, uspješan biznismen i partner državnih institucija.
Zamisli da dolaze na stranicu grpe Partibrejkers ili El. Orgazam silni ljudi da pišu kako je to sranje i kako će oni da idu na Cecin koncert i da bi oni trebali da prestanu da sviraju jer je Ceca popularnija.
Ja ne znam ko je vas tako vapitavao da ostanete nevaspitani...