Nikada neću zaboraviti prizor koji me jutros dočekao u bolnici. Moj sin Dušan ležao je na krevetu, lice mu je bilo otečeno, a pod kožom su se videli tamnoljubičasti podlivi. Teško je disao, žalio se na bolove po celom telu. On, moj Dušan, master arhitekture, obrazovan i vaspitan mladić, nikada nije bio problematičan, nikada nije uradio ništa zbog čega bi zaslužio da ga iko, a kamoli policija, tako brutalno pretuca.
Sinoć su ga, usred Karađorđeve ulice, izvukli iz grupe demonstranata. Jedan policajac ga je udario, pao je na asfalt, a onda su mu prišli ostali i počeli da ga tuku pendrecima i čizmama. Nije imao šansu ni da se zaštiti. I kad sam mislio da je najgore prošlo, saznao sam da se zverstvo nastavilo i u zgradi policijske stanice. Držali su ga tamo više od tri sata, krvavog, povređenog, bez ikakve lekarske pomoći.
Nije on bio jedini. U stanici su bila i deca – deca od 15 i 17 godina – pretučena, uplašena. I njih su tek posle ponoći, na uporno insistiranje advokata, odvezli na pregled. Ovo što se desilo, ovakva sramota i brutalnost, u istoriji našeg Valjeva nije viđena. Kao roditelj, kao čovek, pitam se: dokle smo stigli ako policija postane ona od koje naša deca moraju da se boje?
Reči oca Predraga pretučenog mladića Dušana Radovića (25) iz Valjeva, avgust 2025.
Korisno je to što se žene policajaca koji su krvnički tukli decu u Valjevu, javno žale kako im je teško.
Upiru ljudi prstom u njih. Osramoćene su im porodice, decu im bojkotuju.
Dobro je da i drugi iz sekte vide kako se stvar okrene, nećeš uvek biti jači.
Ume da bude neprijatno.
“Zaboli me više kurac za rat. Za četnike i ustaše, za sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju da živimo normalno. Zaboli me ko je prvi počeo, ko je više pogriješio. Odbijam da učestvujem u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji znaju samo da mrze.”
Dino Rađa