Svi smo mi pod nadstrešnicom.
Nadstrešnicom zgrade koju smo 1964. zajedno sa zgradom umeli sami da izgradimo. Arhitektonski spektakularnu zgradu, laganu, prozračnu, sa ogromnim rasponom krova bez stubova. Arhitektonski, konstrukciono, statički impresivnu. Sami projektovali, sami gradili, trajala šest decenija.
A onda je došlo vreme u kojem ne znamo ništa. Naše stanice, pruge, mostove i puteve za astronomske cifre grade i obnavljaju oni koji nam te cifre daju na kamatu, za koje onda rade oni koji u izgrađeno ugrađuju svoje procente umesto znanja. A onda to sve neko potpiše, kaže da može, neko otvori i pohvali se uspehom koji nije uspeh nego za neke nedužne ljude smrtna presuda.
Žrtvama mir i pravda, krivcima kazna, odgovornima ne samo kazna, no i večni prezir, sramota i na duši teret.
Nije ovo nesreća, nije rat, nije priroda. U miru, bez zemljotresa, poplave, tornada, u danu bez kijameta il’ bar vetra - ubili ste ljude.
Stanje u kome se nalazi ova država i ovaj narod je uvreda za razum, uvreda za svako ljudsko osećanje. Sve je laž, sve je lopovluk, sve je nemoral. Ne postoji ni jedna institucija, medij, organizacija koja nije nečija, koja ne služi nekome, koja ne sprovodi nečije interese. Mi ne znamo ni šta je naš opšti interes. Da li je to Kosovo, EU, Rusija, Kina, USA. Ne postoji nikakva vertikala prema kojoj bi se bilo ko upravljao, nikakav logički i moralni kompas. Unutrašnje podele su tolike da je zapravo svako od svakoga razdvojen nekakvim nepremostivim jazom. Obrazovanje, kultura, moral, empatija te sam život su na nivou koji sebi ne bi smela dopustiti ni javna kuća a kamoli država i narod. Imamo nesposobne, pokvarene, narcisoidne, loše obrazovane ili potpuno neobrazovane političare bez vizije, ideje ili plana. Sve se svodi na osvajanje ili odbranu vlasti jer vlast ovde umesto odgovornosti, mukotrpnog rada i ispunjavanja ciljeva donosi samo priliku da se krade i otima. Kod nas je vlast mesto za koje ne trebaju nikakve kvalifikacije, nikakva biografija, nikakva karijera. Pogledajte skupštinu! Da su nam je najveći neprijatelji birali ne bi nas toliko unesrećili. Odustali smo od civilizacije, od učenja, znanja, brinemo svetske brige iako su naše unutrašnje sto puta veće i teže. Privredu nam čine kladionice, strane firme koje traže najjeftiniju radnu snagu koja će obavljati najprljavije i najgluplje poslove, gradnja zgrada, stadiona i puteva iz krdita i belosvetskog prljavog novca koji traži mesto za nesmetano pranje. Nemamo ni jedan jedini proizvod naše pameti. Univerzitet, akademija nauka, školstvo, sport, kultura, sve je u rasulu, kupuju se diplome, titule, zvanja... sve je na prodaju. Zemlja se finansira kreditima i doznakama iz inostranstva, presipa se iz šupljeg u prazno. Život prosečnog čoveka je najjadniji u Evropi. Mrzimo se s komšijama, sa svima u svađi, "mrzi nas ceo svet", ne znamo ni gde su nam sad granice ni gde su bile nekad. Prekrajamo istoriju, bijemo nikad završene bitke između Karađorđevića i Obrenobića, četnika i partizana, sada prvo i drugo srbijanaca, prozapadnih i rusofila. I na kraju najbolje od svega - mislimo da smo najbolji i najpametniji.