@difajlerka Može da se vrati na staro, samo izaberete osnovnu temu. Mene više od toga nervira što stalno baguje, ne šalje notifikacije, neće da učita poruke...
Seo sam u najskuplji kafić u Bečeju.
Ne u najjeftiniji. Ne u neku zadnju kafanicu gde te konobar zna još iz osnovne, pa ti pola ne otkuca iz sentimentalnih razloga. Ne. U najskuplji kafić. Naručim dupli espreso. Stigne kafa. Stigne voda. Čaša puna leda. Sve kulturno, normalno, ljudski.
Račun: 150 dinara.
Za trenutak sam pomislio da mi je konobar doneo račun iz 2008. godine ili da je neko zaboravio da ažurira cenovnik posle korone, rata, inflacije, svetske krize, srpske krize, novosadske krize i one posebne krize kad uđeš u kafić pa ti naplate i pogled na fasadu.
U Novom Sadu za 150 dinara više ne možeš ni da sedneš sam sa sobom. Ne zato što nema stolica, nego zato što se i pravo na stolicu podrazumeva kao neka vrsta urbanog luksuza. Tamo ti voda često dođe kao zaseban finansijski događaj. Espreso je već mali kreditni aranžman. A ako imaš nesreću da sedneš negde gde se čuje reč “concept”, “lounge”, “urban”, “premium” ili “brunch”, bolje odmah da pitaš da li primaju administrativnu zabranu.
I onda me pitaju: zašto se vraćaš?
Evo zato.
Ne vraćam se ja samo zbog jeftinije kafe. Kafa je ovde samo dokazni materijal.
Vraćam se zbog mere.
Zbog toga što u manjem mestu još uvek postoji neka sramota da se čovek odere za običnu ljudsku potrebu. Da sedne. Da popije kafu. Da pogleda ulicu. Da ne mora da bude investitor, direktor, naslednik, stranac, programer ili ratni profiter da bi sebi priuštio pola sata mira.
Vraćam se jer sam shvatio da veliki gradovi danas često ne prodaju kvalitet života, nego nervozu upakovanu u ambalažu prestiža.
Plaćaš gužvu.
Plaćaš parking koji ne postoji.
Plaćaš vazduh koji ne dišeš.
Plaćaš buku koju nisi naručio.
Plaćaš kvadrat koji nije tvoj.
Plaćaš tuđe ambicije.
Plaćaš tuđu pohlepu.
Plaćaš činjenicu da je neko negde odlučio da je normalan život postao luksuz.
A ovde?
Ovde za 150 dinara dobiješ dupli espreso, vodu sa ledom i još ti niko ne objasni da treba da budeš zahvalan što su ti dozvolili da postojiš za njihovim stolom.
U Bečeju čovek još može da sedi bez poze.
Da pije kafu bez scenografije.
Da razgovara bez nadvikivanja.
Da ćuti bez neprijatnosti.
Da gleda ljude, a ne samo automobile, bilborde, lokale i lica umorna od dokazivanja.
Možda sam ja omatorio. Možda sam samo došao do godina kada mi više nije važno gde je “najbolje”, nego gde je normalno.
A normalno je danas postalo retkost.
Nije poenta da je Bečej savršen. Nije. Nijedno mesto nije. Svako mesto ima svoje mane, svoje priče, svoje dosade, svoje male provincijske otrove i velike lokalne istine.Ali postoji nešto neprocenjivo u mestu gde račun za kafu ne izgleda kao uvreda inteligenciji.
Postoji nešto lekovito u tome da ne moraš stalno da trčiš.
Da ne moraš stalno da se dokazuješ.
Da ne moraš stalno da plaćaš cenu tuđeg “razvoja”.
Jer ako je razvoj to da običan čovek ne može da popije kafu bez osećaja da ga je neko preveslao, onda hvala lepo - ja bih malo nazad.
Nazad u meru.
Nazad u tišinu.
Nazad u ritam u kome dan ne počinje nervnim slomom.
Nazad tamo gde voda uz kafu nije luksuz, nego pristojnost.
Nazad tamo gde te život još ne udara po džepu čim otvoriš oči.
Zato se vraćam.
Ne bežim iz Novog Sada.
Ne odričem ga se.
On je moj grad, moja mladost, moje ulice, moje uspomene.
Ali čovek u jednom trenutku shvati da nije dužan da ostane tamo gde ga svaki dan košta više nego što mu vraća.
I onda sedneš u najskuplji kafić u Bečeju, popiješ dupli espreso za 150 dinara, pogledaš onu ledenu vodu i kažeš sebi:
Eto. Nije sve otišlo dođavola.Negde još postoji račun koji liči na razum.
A možda se čovek baš tamo vraća - ne gde je najjeftinije, nego gde život još ima obraza.
Marko Milošević (17) iz Novog Sada nestao je u subotu 13. juna od kada mu se gubi svaki trag, a od kada porodica i policija za njim ntenzivno tragaju. https://t.co/zltZvaRnTb
U vreme tragedije u Ribnikaru bio sam nedeljama u školi na obavljanju stručne prakse baš kod ranjene prof Tatjane.
Na dan masakra trebalo je da predajem baš u VII-2 ali dan pre toga povredim nogu na fudbalu i javim da ne dolazim!
Poznavao nažalost svu divnu decu i portira.i Kostu
Davnih dana, oko 2000.god,zaljubih se uzaludno u medicinsku sestru, a kako je glumila nedodirljvu, reših da joj doakam, nečeš ti meni tako....
Naoružam se stihovima, i saznam od njene koleginice kad radi(sasvim slučajno), odem u cvećaru, naručim buket žutih ruža, i oko 22h....
@drinasteinberg Ja sam bila u redu u prodavnici kad se starija žena našla u neprijatnoj situaciji da nije imala novca na kartici, a trebalo je da je legla penzija. Platila sam, mislim da je bilo oko 1500 din. Tražila mi adresu da mi vrati, ali nisam htela da joj uzmem novac.Ako imam, daću...
Klinac od 10ak god, plaća u metalu 3 puter kifle - 108din. Fali mu 13. Kasirka kaže mogu 2. Iza njega troje odraslih gleda kako se crveni. Priđem, platim. On presrećan. Vratim se na svoju kasu. On se i dalje zahvaljuje! I onda se kao čudimo što neki matori tip kuka zbog 100din?
@MiranPogacar U našem gradu Novom Sadu, posle bojkota "Index sendvič Mirjana" ovo je sledeći. Čuveni Ribarac, pa da ga učinimo još poznatijim,
Hvala onome ko podeli.
Bežanijska kosa nema dom zdravlja, škole su prepune, vrtići takođe. Nadvožnjak se raspada od preoptetećenja...a investitor bi da gradi soliter sa 36 spratova i dovede oko 3000 novih ljudi u naselje. Neće moći!
Na Bezanijskoj kosi ne idu busevi uopste vec par dana, kome treba prevoz mora pesaka do Tosinog. U Lidl koji mi je ispred kuce moram da idem preko male krsne, okolo naokolo jer je Sapic ukinuo skretanje levo ka Lidlu🙄 plus pojebao ulice sve jednosmerne, kruzni tokovi. 😡😡
Možda vam je promaklo da je Opština Ada raspisala referendum da pita građane da li žele da se na 12 godina, a u korist opštinskog budžeta, odreknu 3% od svake plate ili 20kg žita po hektaru, ako su poljoprivrednici. Referendum je održan u nedelju.
@VERA16992888@BranislavaDedic@mlekce Ne koristim suncokretovo, koristim od koštica grožđa, od kikirikija, maslinovo...menjam ih često, svaki put kupim neko drugo. Ne pržim ništa u dubokom ulju, sipam po malo ulja u tiganj i razmažem četkicom