Jedna stara žena je na poklon dobila kutiju punu krušaka. Odlučila je da prvo pojede one trule kruške, kako joj ne bi propale, pa će onda da jede one zdrave i lepe. Svaki dan je jela po jednu ili dve trule kruške dok ih nije pojela skroz. Tako je potrošila sve kruške, ni jednom ne okusivši zdravu i celu krušku.
Ova istinita priča me je podstakla na razmišljanje o tome šta ja čekam? Da zaradim novac? Da deca odrastu? I šta onda... Ništa. Vreme istekne.
Nedavno sam pričala sa komšinicom koja satima sedi ispred kuće i gleda u jednu tačku. Pitam je šta se desilo, šta joj je? A ona kaže:
„Ceo život nisam imala vremena da se osvrnem, i sada je život prošao."
Počela sam da je razuveravam da joj život nije prošao, da ima još vremena. Međutim, ona je nastavila da priča:
„Razmišljala sam — zaradiću novac, izgradiću vikendicu, deca će odrasti, a ja ću živeti za sebe. Počeću da nosim haljine, da se modernije šminkam, friziram. Ali evo, sada imam skoro sedamdeset godina, nosim farmerke, ne šminkam se, a preko dvadeset godina kosu vežem u rep.
Deca su odrasla i otišla. Vikendicu sam izgradila, ali nikada nisam uživala..."
„Pa šta! Evo, hajde sada sa mnom kod frizerke, hajde da idemo da kupimo i haljinu..."
„Ne želim to više. Umorna sam. Realnost je pobedila. Trka je završena," kaže ona sumorno.
Ispred mene je sedela jedna iscrpljena i krajnje umorna žena. Tada sam se setila jedne izreke koju sam negde pročitala:
„Put nazvan 'kasnije' vodi u zemlju koja se zove 'nikad'."
Zato živite sada. Ne ostavljajte lepe stvari za kasnije, jer će se pokvariti — kao one kruške s početka priče.
и још нешто:
сви који крећете пут Црне Горе идите преко Новог Пазара, близу хотела Врбак има велики паркинг, добра клопа, народ гостољубив, пешачка зона можете нешто купити.
Одморите и наставите даље.
Срећан пут!
Vanja nije htela da ide u Ćacilend, a na na svom FB profilu je napisala: NIKAD ĆACI. Proglašena je tehnoloških viškom, dobili smo privremennu meru, ali od 20. marta Ljubiša ignoriše sudsku odluku i građanima će sada da izbije 500.000. E,pa, Ljubiša,dolazi vreme odgovornosti 👇
8.7.1875. rođen Arčibald Rajs.
„Nacija koja je, poput vaše, odolela vekovnom ropstvu… ne dopušta da je podjarmi šaka sebičnih i podmitljivih političara.“
Vekovima nismo pristajali na lance.
Zato je sramota da danas pristajemo na ucene, laži, korupciju i poniženje.
Znate li nekoga ko je najebao zbog klađena/kocke i ko bi svoju priču podelio s drugima?
Može i anonimno, samo da je elokventan. I autentičan.
Ako nije problem, opalite RT, ljubim vas.
Svakom koga iskreno volim rekao bih isto…
Idi odavde i ne osvrći se!
Ne zato što ne volim Srbiju, već zato što volim tebe. Život je suviše kratak da ga potrošiš čekajući da ovde jednog dana bude bolje.
https://t.co/7lnZZDmhK3
Znate li kako izgledaju osobe koje imaju samo jednu brigu zivotu?
Gledam ih svaki dan pa cu vam napisati:
Ostave decu sa raznoraznim problemima na terapijama i onda ovi mladji trče gore dole da urade jos nesto sto nisu mogli.
Mi stariji sednemo ispred i ispijenih pogleda žurimo u jednu tačku. Vidi se taj umor i nedostatak snage samo dok oni nisu sa nama.
Svi smo izgoreli od briga, obaveza jurnjave.
Ali čim se vrata otvore i neko iznutra kaže "možete decu" svi skačemo.
Skačemo sa nekom nadljudskom snagom vraćamo osmehe na lica jer svi znamo da naša deca ne smeju da nas vide tužne, umorne i osete to sto nas muci.
Oni traze podrsku u nama i ne smemo da ih izneverimo.
Ti roditelji ne dobijaju ordene po raznoraznim ceremonijama, to je ne nevidjivi orden i on se ne nosi preko grudi, vec u njima...
I eto, to su ti roditelji koji imaju samo jednu brigu u zivotu, brigu za svoju nemocnu decu...
Dobro jutro.
Probudili ste se u zemlji u kojoj:
- se Novak Đoković naziva propalim teniserom,
- je Veselin Milić na slobodi,
- je Marijan Rističević narodni poslanik,
- je Ana Brnabić predsednica Narodne skupštine,
- se ministru kulture sudi za zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave,
- je ministarka za brigu o porodici i demografiju Jelena Žarić Kovačević (priznajte da ovo niste znali),
- je RTS javni medijski servis,
- se pravo pomilovanja koristi za dokazane nasilnike,
- je policija saradnik mafije,
- se studenti nazivaju ustašama, a ministarka rudarstva i energetike ima neprijavljenu imovinu u Hrvatskoj,
- „Samo tu nadstrešnicu nismo renovirali“,
- sa 2 jaja za 22 dinara možete izdržati ceo radni dan po predanju Tomislava Momirovića,
- putarina na autoputu dužine 160 km košta 810 dinara,
- narod jedva sklapa kraj s krajem, a pojedini funkcioneri imaju plaćene vozače da ih prevezu 300 metara do radnog mesta,
- korupcija ubija.
Ali, srećom, probudili ste se u zemlji u kojoj:
STUDENTI POBEĐUJU! ❤️
I to je jedino što ovu zemlju može da spasi od nestanka koji joj preti.
Danas i sutra nastupa apsolutna zastarelost za krivično gonjenje desetine polic. službenika koji su jula 2020. zlostavljali učesnike protesta - među njima decu, žene, novinare i dr. - u Beogradu, Novom Sadu i dr. mestima.
Niko od njih neće odgovarati za zločine koje su izvršili.
U Alpima se na najkritičnijim mestima postavlja reflektujuća pokrivka u nadi da se spase ono malo preostalih glečera.
Mi smo prva generacija koja oseća posledice klimatskih promena i poslednja koja može sprečiti dalji haos, a postavljamo 🤡 da nas vode.
Prošle godine sam u razmaku od nekoliko meseci provela po nekoliko dana u dolini Vahau na gornjem Dunavu u Austriji i na Dunavskoj okuci u Mađarskoj, tamo gde se Dunav pod gotovo pravim uglom iz brze planinske reke pretvara u mirnu panonsku.
Obe regije su prelepe, prepoznatljivi su brendovi daleko izvan granica država u kojima se nalaze.
Ali sve te utiske briše pogled na Đerdapsku klisuru. Po prirodi, neuporediva, po potencijalu za razvoj, skoro bez konkurencije sa ostatkom Srbije. A ipak, istovremeno je i jedan od demografski najpraznijih i ekonomski najzapuštenijih krajeva. Za one koji beže od hiperurbanizacije, to je raj. Za svakoga ko ume da vidi širu sliku, knedla u grlu.
Srbija nestaje, to je činjenica koja se ne može sakriti. Tiho, bez velikih naslova o egzodusu i ugroženosti, a to što se mi pravimo da se ovo ne dešava, ne pomaže mnogo.
Ni najlepši pejzaži ne mogu da sakriju spuštene roletne, zaključane kuće, zatvorene radnje i gradove iz kojih ljudi odlaze. Golubac, Donji Milanovac, Kladovo… Stižu brze saobraćajnice sa četiri trake, ali kasno, jer putevi sami po sebi ne vraćaju ljude.
Kako smo došli do toga da svakodnevni pogled na ovu veličanstvenu prirodu ljudi menjaju za investitorske favele po Beogradu ili za status imigranta negde u Evropskoj uniji?
Zašto su regionalizacija i decentralizacija potpuno nestale iz javnog prostora?
Ko nas je ubedio da je patriotizam isključivo pitanje ugroženosti Srba na Kosovu, u Bosni i Crnoj Gori, a ne pitanje toga da li će moći dostojanstveno da se živi u Golupcu, Majdanpeku, Negotinu, Priboju ili Bosilegradu?
I kakav je to srpski integralizam, ako njegov pogon nosi mehanizam duž jednog malog dela koridora 10, od Novog Sada do Smedereva?
To su teme koje znače život, ne velike reči o Ustavu i nacionalnim interesima.
@miodrag_bebic Precizno si se izrazio: Građani odaju poštu. Ne bahati oblici života, ne neutralni koje ne zanima politika, ne dežurni tapšači. Građani. Normalni ljudi sa normalnim emocijama, sa osećajem za pravdu i pravičnost.
Banovčanka sam i ponosna sam na ove ljude.