Niko te nije povredio otvoreno, niko ti ništa ružno nije rekao, a ti si se ipak vratila kući prazna kao isceđena krpa. Poznato?
To mi se dešavalo više puta nego što sam htela da priznam i dugo nisam imala objašnjenje.
Neka glupa jeza nakon socijalnih dešavanja. Kao da mi nešto gori pod kožom. Govorila sam sebi da umišljam, da preterujem, da sam osetljiva. Jer kako objasniti umor koji nastaje u odnosu u kojem se, na papiru, ništa loše ne dešava.
Iz mog iskustva, najiscrpljujući ljudi nisu nužno dramatični, već tiši. Oni koji stalno nešto ne misle loše, koji su uvek korektni, ali nikada stvarno prisutni. Razgovori sa njima ostavljaju utisak razmene, ali bez istinskog kontakta. Sve ostaje na površini, a ispod se stalno pomera neka nevidljiva tenzija. Telo to registruje pre nego što um stigne da objasni.
Vremenom sam primetila da se posle takvih susreta smanjujem. Govorim sporije, biram reči, filtriram reakcije. Nesvesno preuzimam odgovornost za tuđu nelagodnost, trudim se da ne budem previše - da ne uznemirim ravnotežu. Ništa mi nije traženo direktno, ali sam svejedno davala. Energiju, pažnju, razumevanje. Ponovno viđanje sa ljudima koji su mi budili takve loše emocije.
Ono što umara u tim odnosima nije ono što se kaže, već ono što se stalno prećutkuje. Pasivna agresija, suptilno ignorisanje, emocionalna nedostupnost upakovana u pristojnost. Um to racionalizuje, ali telo pamti.
Mada je moje telo i reagovao. Na baš intezivno loš način.
Posle nekog vremena shvatiš da se oporavljaš od susreta koji bi trebalo da budu neutralni ili prijatni.
Najduže mi je trebalo da prihvatim da nije svaka iscrpljenost znak lične slabosti. Nekada je to signal da si predugo bila izvor, a premalo prostor u kojem i ti možeš da se iskažeš. Kada sam prestala da se pitam zašto sam umorna i počela da se pitam sa kim sam umorna, odnosi su se sami razdvojili.
Na kraju - imam manje prijatelja ali me ni jedan odnos više ne jede iznutra kao mali nevidljivi packman.
“I see nothing “wrong” in believing in a God. I don’t think there is a God, but belief in him does no harm. If it helps you in any way, then that’s fine with me. It’s when belief starts infringing on other people’s rights when it worries me.”
Neki roditelji vole svoju decu ali ih ne podnose kao ličnosti. Vole ideju deteta. Vole projekciju. Ali kada dete pokaže temperament, granice i različitost tada počinje lom.
Postoje roditelji koji će radije slomiti detetov karakter nego priznati da ono nije njihova kopija ili produkt njihovih ovakvih ili onakvih zamisli. Kada dete ne ispuni zamišljeni scenario - ljubav se povlači i zamenjuje uslovima. Najveći skandal je to što se ta vrsta emotivnog nasilja često zove vaspitanje, pa čak i ljubav, a najveći aplauz dobija onaj ko je uspeo da od deteta napravi poslušnu verziju sebe ili malog roba.
"Was it really my fault?" asked the Short Skirt.
"No, it happened with me too," replied the Burka.
The diaper in the corner couldn't even speak.
-Darshan Mondkar
И док те жена чека за још једну прилику, она те у том међупростору прерасте.
Кад се смилујеш, њој више ниси потребан ти, већ мушкарац коме неће давати шансе,јер је најважнију дала себи!
#љубавкаотаква