Sutra pakujemo kofere. Ponovo....
Prošao je još jedan naš mesec odricanja, suza, malih pobeda i neprekidne borbe u Banji Koviljači.
Sutra idemo kući, ali naš dom već dugo nije tu. Naš dom je tamo gde smo svi zajedno, makar to bila bolnica, stacionar ili iznajmljen stan.
Sutra ćemo leći u svoje krevete, udahnuti miris našeg jastuka i u nedelju proslaviti sami moj ko zna koji rođendan jer smo godine odavno prestali da brojimo. Pokušaćemo da za tih nekoliko sati stvorimo privid normalnosti, da nabacimo najlepše osmehe i ugasimo svećice i uvek iako to niko ne kaže na glas poželimo istu želju...
A onda, čim se slavlje završi, sledi ono što mi kida srce na pola. Prepakivanje...
Suprug i Nidza ostaju kod kuće, a Vule i ja se ponovo pakujemo i prekosutra rano ujutru krećemo nazad.
Još mesec dana. Nove borbe za jedan pokret, za jedan svesniji pogled, za mrvu Vuletovog napretka...
I opet će nas ljudi ispratiti sa rečima: "Baš vas briga, vi samo uživate, šetate, odmarate po banjama."
I ja cu opet progutati suzu i prećutati. Jer kako da im objasnim da je ovaj život na točkovima, po rehabilitacionim centrima i banjama, sve osim odmora? Kako da im opišem težinu kofera koji se nikada ne prazne do kraja?
Kako da im dočaram bol u vec polomljenim leđima od podizanja deteta od 14 godina, sate provedene kraj terapeutskog stola i večiti strah u grudima da li radimo dovoljno?
Da li je teško?
Nije.
Kada voliš celim svojim bićem, ništa nije teško. Ljubav prema deci briše reč "teško" iz rečnika.
Ali, da li je komplikovano? Jeste, prekomplikovano je.
Ovo nije život koji je iko od nas birao, ali je život koji smo prihvatili sa potpunom posvećenošću. Računi i obaveze ne čekaju, svet napolju se okreće, a naš svet mora stalno da staje i da se prilagođava.
U toj stalnoj trci, vremena za klasičan život skoro da nema. Sve što imamo, svaki atom snage i svaka sekunda, posvećeni su Vuletu, njegovom zdravlju i njegovom odrastanju.
Ali u toj borbi, naše srce podjednako kuca i za Nidzu i njegovih milion pitanja zašto?
Gledam ga i sve više vidim osobu koja mnogo bolje procenjuje i rszume neke stvari nego mi odrasli...
Njegovo detinjstvo prolazi u čekaonicama, na zadnjem sedištu auta gde ruča i crta novi crtež za brata ili smišlja neku novu zajedničku avanturu. On raste uz brata, a naučio je sta znači empatija i strpljenje pre nego što je naučio da vozi bicikl, piše, čita...
Iako Vule ne priča, on je taj koji ga sve razume. I često mu kažem da je on pričalica za obojicu. Svaki put posle terapije, prvi pritrci bratovim kolicima, uhvati ga za ruku i tiho ds niko ne cuje pita: Vule, kakav si bio na vežbama? Je li ti bilo teško? Gleda ga onim njegovim okicama, tražeći u Vukovom pogledu odgovor koji mi odrasli nekada ne znamo da pročitamo.
A onda često pre nego sto mi bilo sta pitamo stane ispred terapeuta ili doktora i zastitnicki kaze: Nemojte da se ljutite na njega ako danas nije dobro vežbao, mozda je bio umoran.
I to su ti neki trenuci gde srce puca, grlo steže a nista ne čujem jer moj mozak pokusava da suzbije ru emociju i potok suza koje bi isplakao. To je trenutak kad shvatim koliki teret nosi ta njegova mala duša.
On sa bratom ne deli igracke, on deli njegovu bol, njegove napore i preuzima ulogu starijeg brata zaštitnika pred celim svetom kakvu on nikad nece imati...
Da li boli? Da!
Zato nema predaje, smisao naseg zivota je da zivimo za njih. Svakog dana dajemo taj poslednji atom nase snage koju nismo ni znali da imamo da ni jedan ni drugi ne osete tu ogromnu težinu života koji vodimo.
Sve to za njihovu bezuslovnu bezbrižnost u ovom surovom svetu.
I često volimo da kažemo da smo mi jedna mala ali zajebana ekipa!
Ekipa na točkovima, vođena čistom, požrtvovanom ljubavlju!
I nemojte mi zameriti sto sam sve ovo napisao...
Vi ste naša tviter porodica a ova moja napacena duša je to morala da izbaci iz sebe.
There is not enough time in all the universe for evolution to build even one of these molecular machines, let alone thousands.
Mathematically impossible.
Evolutionary theory is dead.
🤗 Sećate se deke Miroslava koji je preko trideset godina živeo sa svojim bratom pod zemljom u nadrealnim uslovima?!
E pa, najzad ga je Bog pogledao i poslao mu dobre ljude da mu omoguće život donekle dostojan čoveka, a ne životinje... Hvala svima od srca! ❤️🥰🥰🥰👇🥂
"Vaša deca nisu vaša deca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer ona imaju sopstvene misli.
Možete udomiti njihova tela, ali ne i njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući sutrašnjice, koju vi ne možete posetiti, čak ni u svojim snovima.
Možete težiti da budete kao oni, ali ne pokušavajte da ih učinite sličnim sebi.
Jer život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se vaša deca, kao žive strele, izbacuju u budućnost.
Strelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas savija Svojom moći da bi Njegove strele poletele brzo i daleko.
Neka vaše savijanje u Strelčevoj ruci bude na radost;
Jer kao što On voli strelu koja leti, isto tako voli i luk koji je postojan.'
Khalil Gibran - "O Deci" ❣️
Nikada ne pišem o ovom aspektu svog posla, ali ovako otprilike izgledaju sve hitne intervencije u medicini. Lečenje srca čime se bavi moja ustanova, urgentna medicina isto. Neko je skinuo snimke sa kamera i to izgleda ovako.