Osjecam se neprijatno sto poznajem i komunicirala sam sa ljudima koji su za vrijeme dps bili na protestima opozicije( vjv po zadatku),kritikovali tadasnju vlast,a sada su se deklanshirali kao cistokrvni dps.I to ljudi u https://t.co/mlzMRRmHbG fuj.Nadam se da ce ovo procitati.
Seo sam u najskuplji kafić u Bečeju.
Ne u najjeftiniji. Ne u neku zadnju kafanicu gde te konobar zna još iz osnovne, pa ti pola ne otkuca iz sentimentalnih razloga. Ne. U najskuplji kafić. Naručim dupli espreso. Stigne kafa. Stigne voda. Čaša puna leda. Sve kulturno, normalno, ljudski.
Račun: 150 dinara.
Za trenutak sam pomislio da mi je konobar doneo račun iz 2008. godine ili da je neko zaboravio da ažurira cenovnik posle korone, rata, inflacije, svetske krize, srpske krize, novosadske krize i one posebne krize kad uđeš u kafić pa ti naplate i pogled na fasadu.
U Novom Sadu za 150 dinara više ne možeš ni da sedneš sam sa sobom. Ne zato što nema stolica, nego zato što se i pravo na stolicu podrazumeva kao neka vrsta urbanog luksuza. Tamo ti voda često dođe kao zaseban finansijski događaj. Espreso je već mali kreditni aranžman. A ako imaš nesreću da sedneš negde gde se čuje reč “concept”, “lounge”, “urban”, “premium” ili “brunch”, bolje odmah da pitaš da li primaju administrativnu zabranu.
I onda me pitaju: zašto se vraćaš?
Evo zato.
Ne vraćam se ja samo zbog jeftinije kafe. Kafa je ovde samo dokazni materijal.
Vraćam se zbog mere.
Zbog toga što u manjem mestu još uvek postoji neka sramota da se čovek odere za običnu ljudsku potrebu. Da sedne. Da popije kafu. Da pogleda ulicu. Da ne mora da bude investitor, direktor, naslednik, stranac, programer ili ratni profiter da bi sebi priuštio pola sata mira.
Vraćam se jer sam shvatio da veliki gradovi danas često ne prodaju kvalitet života, nego nervozu upakovanu u ambalažu prestiža.
Plaćaš gužvu.
Plaćaš parking koji ne postoji.
Plaćaš vazduh koji ne dišeš.
Plaćaš buku koju nisi naručio.
Plaćaš kvadrat koji nije tvoj.
Plaćaš tuđe ambicije.
Plaćaš tuđu pohlepu.
Plaćaš činjenicu da je neko negde odlučio da je normalan život postao luksuz.
A ovde?
Ovde za 150 dinara dobiješ dupli espreso, vodu sa ledom i još ti niko ne objasni da treba da budeš zahvalan što su ti dozvolili da postojiš za njihovim stolom.
U Bečeju čovek još može da sedi bez poze.
Da pije kafu bez scenografije.
Da razgovara bez nadvikivanja.
Da ćuti bez neprijatnosti.
Da gleda ljude, a ne samo automobile, bilborde, lokale i lica umorna od dokazivanja.
Možda sam ja omatorio. Možda sam samo došao do godina kada mi više nije važno gde je “najbolje”, nego gde je normalno.
A normalno je danas postalo retkost.
Nije poenta da je Bečej savršen. Nije. Nijedno mesto nije. Svako mesto ima svoje mane, svoje priče, svoje dosade, svoje male provincijske otrove i velike lokalne istine.Ali postoji nešto neprocenjivo u mestu gde račun za kafu ne izgleda kao uvreda inteligenciji.
Postoji nešto lekovito u tome da ne moraš stalno da trčiš.
Da ne moraš stalno da se dokazuješ.
Da ne moraš stalno da plaćaš cenu tuđeg “razvoja”.
Jer ako je razvoj to da običan čovek ne može da popije kafu bez osećaja da ga je neko preveslao, onda hvala lepo - ja bih malo nazad.
Nazad u meru.
Nazad u tišinu.
Nazad u ritam u kome dan ne počinje nervnim slomom.
Nazad tamo gde voda uz kafu nije luksuz, nego pristojnost.
Nazad tamo gde te život još ne udara po džepu čim otvoriš oči.
Zato se vraćam.
Ne bežim iz Novog Sada.
Ne odričem ga se.
On je moj grad, moja mladost, moje ulice, moje uspomene.
Ali čovek u jednom trenutku shvati da nije dužan da ostane tamo gde ga svaki dan košta više nego što mu vraća.
I onda sedneš u najskuplji kafić u Bečeju, popiješ dupli espreso za 150 dinara, pogledaš onu ledenu vodu i kažeš sebi:
Eto. Nije sve otišlo dođavola.Negde još postoji račun koji liči na razum.
A možda se čovek baš tamo vraća - ne gde je najjeftinije, nego gde život još ima obraza.
@verkalezic Steta.Potpuno nepristrasan pristup drustvenim pojavama.Konstruktivna kritika.Nadam se da ce se ponovo pojaviti.Jedan od rijetkih koje sam pratila.
Nezvanični reporter iz Brisela, koji barata neistinama i dezinformacijama, u posljednje vrijeme sve češće pribjegava insinuacijama. Nema potrebe za tim 👇
@verkalezic Treba pravit najveci moguci otklon od dps-a,u svakom nastupu,u svakom trenutku.Nikad ne dozvoliti da se zaboravi vrijeme njihove vladavine i sve sta su urusili u svim oblastima.Zato,nikada necemo biti isti.
@DjukicStefan Ti koji su nize na ljestvici ne obozavaju a da nisu imali dobar https://t.co/TUJAqnXBwL se na svakim sledecim izborima treba sjetiti da je procenat obozavaoca/ glasaca dpsa direktno proporcionalan manjoj ili vecoj koristi koju su imali za vrijeme njihove vlasti.
@saturnuvodoliji Nista dok im Slavko ne posalje po neki "pozdrav"s vremena na vrijeme.U medjuvremenu oni se junace,dizu 2 prsta,glume,onda im on tresne samar kao maloj djeci,i onda ga mrze kao sto su i uvijek.
PES bi trebao da " politicare"koji su bili "zonska liga" u dps/sdp ponovo vrati da zauzmu ista mjesta koja su imali u svojim maticnim kucama.Godina dana do izbora je dovoljno vremena za tu setnju.
@niko_sajkov@FilipVickovic Citav svoj radni vijek provesti kod Orbana u vlasti( ministarstva,diplomatija i sl),onda preuzeti malu strancicu i sa njom krenuti u kampanju po 6 govora dnevno,odbaciti opoziciju,sve mi to lici na kreaciju od spolja i nista autenticno.Mozda ima promjene ali ne u korist Madjarske
40 godina-isto Dzoni Stulic,Azra
"Kosa mi se na glavi dize
I strasno me ljuti
Kada vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi
U novinama neki frajer glasno trubi
Zaboga recite narodu da se javnost buni
Kazite mi ko je podoban
Kazite mi ko je opasan
Uvijek,uvijek ista prica.."