Opasna je to ideja pretvarati krivce u junake čije kajanje postaje dokaz njihove herojske dubine ali zanimljiva jako opasna ako umesto strip-junaka izabereš jednu istorijsku ličnost i jednu kulturno-mitsku veličinu.
Ja ni počela nisam.
A već me zamorila :
ne tuđa različitost, ne tuđe mišljenje, čak ni glupost — nego odsustvo unutrašnjeg prostora između podražaja i odgovora.
Jutros sam primetila kod sebe zamor od pojave da neki ljudi okolo mene samo štancaju svoja mišljenja i stavove bez da promisle.
Dok je u meni proces oni osipaju rafalnu paljbu.
Netolerancija mi raste.
Dragi čoveče, ne ulaziš u moju misao nego ubacuješ gotov paket.
Nije razgovor reakcija je.
Dok ja zbunjeno mislim:
"Čekaj, o čemu ti uopšte pričaš? "
Ti vodiš neku svoju
paralelnu diskusiju u kojoj si upravo izvukao zaključak i pobedio.
Najlepše od dana.
Iskrsne ti reč.
Nisi sigurna da postoji.
Proveriš.
Kaže tamo:
— Dečja reč (kovanica): deca često stvaraju sopstvene simpatične reči kombinovanjem glasova koji im zvuče zanimljivo.
A ti — šepuriš se.
Sva sreća što znam da sam zub uopšte i nekad imala.
Dešava se to da poslednjih godina budem jako sretna kada pronađem po jedno sećanje na neku zaturenu sitnicu.
Zaturila sam ili sam izgubila dečiji zub.
Maleni mlečnobeli zub sa koga leti čudovišna prašina kada duneš.
Ne sećam se jesam li ga uopšte brižno prvo uvila u ukrasni papir i podvezala mašnicom.
Sećam se samo kutijice sa ljuljaškom i vijugavim listom kojeg vetar odnosi.
If you want to write...you must write every single day of your life. You must read dreadful dumb books and glorious books...You must lurk in libraries and climb the stacks like ladders to sniff books like perfumes and wear books like hats upon your crazy heads.
—Ray Bradbury—