Kao dijete, ljeta sam provodio u Dućama, između Dugog Rata i Omiša. Navečer se spremimo otac, majka, brat, naši prijatelji i pravac Omiš. Omiš je za nas bio šareno čudo na Cetini, mjesto gdje su se zvuci klapa miješali sa pričama o gusarima, gdje je svaka kaleta vodila prema nekoj dječijoj tajni, a miris mora i borovine značio da je ljeto dugo i da mu kraja nema.
A juče gledam kako mi gori taj grad. Gore uspomene, gore oni borovi koji te jednim udahom vrate u osamdesete, u miris Coppertona, vrelog kamena i soli na koži, pa se odjednom sjetiš svega: I plaže u Dućama, i omiških konoba, Cetine predvečer, i noći pod zvijezdama i ljudi koje više nema, a koji su u tim slikama zauvijek mladi.
I onda, usred tog pakla, vidiš heroje.
Vidiš vatrogasce koji ulaze tamo odakle svi drugi bježe. Policajce, vojsku, medicinare, mještane koji brane tuđe kuće kao svoje, ljude koji otvaraju vrata nepoznatima, nose vodu, pomažu starima, djeci i povrijeđenima. Vidiš i Milana Balića iz Stanića, čovjeka koji je, dok je vatra tjerala ljude prema moru, uzeo svoja dva broda, vezao manji za veći i krenuo po njih. Po buri, dimu, vatri i gotovo nikakvoj vidljivosti ukrcao je šezdeset ljudi, među njima djecu, stare i teško povrijeđene, pa ih poveo prema Omišu.
Šezdeset ljudskih života! Ehej!
Pokušajte samo zamisliti tih šezdeset porodica, šezdeset nečijih svjetova koji su te noći stali u dva broda jednog čovjeka. Zamislite djecu koja će odrasti zato što je neko u trenutku užasa rekao sebi: idem po njih. Zamislite roditelje koji su u mraku i dimu svoje dijete predali nepoznatom čovjeku vjerujući njegovim rukama, njegovom brodu i njegovoj hrabrosti.
E, to su heroji.
Herojstvo najčešće nema muziku, zastave ni velike riječi. Ima garavo lice vatrogasca, mokru majicu čovjeka za kormilom, ruke koje izvlače nepoznatog iz mora i onu jednostavnu ljudsku odluku da tuđi život u jednom trenutku postane važan koliko i tvoj.
Dok sam gledao Omiš u vatri, nešto me steglo kao da gledam kako nestaje komad vlastitog djetinjstva. Ali onda sam vidio te ljude i shvatio da grad čine upravo oni. Borovi će ponovo izrasti, kuće će se obnoviti, kamen će se oprati od gareži, a more će opet mirisati na ona naša davna ljeta.
Zovem prijatelja da ga pitam kako su, kaže sad je dobro, ali je bilo pakleno. Preživjeli su, a za ostalo-lako će, neka žive glave, kaže!
I priča o ljudima koji su te strašne noći branili Omiš ostat će.
Zauvijek!
Milane Baliću, dragi vatrogasci, policajci, vojnici, medicinari, mještani i svi dobri ljudi koji ste stali između vatre i čovjeka, moj naklon do zemlje.
Izdržite, dobri moji.
Čuvajte mi Omiš.
Čuvate i jedan komadić mog djetinjstva.