Jednom davno, u jednoj prelijepoj zemlji zamrznuo se jedan grad,a bilo je ljeto, 11. jul.
Srebrenica
Ime koje nosi bol, tišinu i suze.
Mjesto gdje je svaki kamen, svaka ulica, svaki mezar, svjedok jedne ogromne tragedije i ljudske patnje.
8.372.žrtve
Pamtićemo, da se ne zaboravi
Dva najbolnija dana u mom životu su 10. juli, dan kada je ubijen moj tata i
11. juli, Srebrenica. 💔
Tabuti nisu politika. Tabut nije tema za televizijske rasprave, političke obračune ni jeftino skupljanje glasova. Tabut je nečiji život.
Tabut je nečije dijete. Nečiji otac. Nečiji brat. Nečiji dedo.Tabut sam I ja
Dijete šehida koje je ostalo bez svog oca. Dijete kojem je 10. jula srce puklo napola i nikada više nije zacijelilo. Možete osporavati presude. Možete osporavati broj žrtava. Možete falsifikovati historiju. Možete lagati svoju djecu i odgajati ih na lažima.Ali postoji jedno što nikada nećete moći osporiti.Bol.
Kako ćete majci koja već trideset godina grli mezar umjesto sina pogledati u oči? Kako ćete djetetu koje je odraslo bez oca dokazati da se zločin nije dogodio?
Jer postoje istine koje ne stanu ni u jednu presudu. One žive u ožiljcima ljudi koji su preživjeli.
Eh, kada bi riječi imale snagu da se iskupe za počinjeno zlo. Da pokušaju obrisati suzu majke, kćerke i supruge. Eh, kada bi mogle zaustaviti svaki uzdah koji se otme iz duše za voljenima. Eh, kada bi mogle vratiti samo jedan zagrljaj, jedan osmijeh...
Eh, kada bi mogle...Ne mogu.
Ali mogu donijeti makar malo pravde u majčino krilo. Mogu donijeti ono bez čega nema ni mira ni budućnosti.
Pravdu.Bosna i Hercegovina ima najtužniju kuću u Evropi.
Zove se Srebrenica.💔
A Srbija će tek onda napraviti civilizacijski iskorak kada bude imala snage da, bez kalkulacija, bez "ali" i bez relativizacije, kaže istinu, pokloni se žrtvama i usred Beograda podigne spomenik žrtvama genocida. Ne zato što će to neko tražiti, nego zato što je to minimum ljudskosti.
Jedno ljudsko izvinjenje.
Veliko poštovanje ženama iz organizacije Žene u crnom. Njihova minuta šutnje govori glasnije od hiljada govora punih poricanja.
Sramota je da ministri iz Republike Srpske danas nisu podržali da 11. juli bude Dan žalosti.
Iznenađenje bi bilo da su pokazali poštovanje prema žrtvama.
Sram da vas bude, na ovom i na onom svijetu.Historija će pamtiti ko je šutio pred genocidom,ko ga je negirao i ko je imao hrabrosti da se pokloni pred nevinim žrtvama.
Dobri ljudi, komšije, suosjećajte s nama. Uputite dovu ili molitvu da se ove napaćene duše smire.
Suzbijajmo zlo istinom, pravdom, dobrotom i ljubavlju.Da se nikada i nikome ne ponovi.Eto.🕊
Beba Amila Džaferagić, ima pet mjeseci.
Prve zrake sunca, prvi vazduh, prvi majčin dodir, sve je stekla u selu Biljani kod Ključa.
A onda su prije 33 godine, 10. jula '92 u selo ušli četnici. Pobili su 264 mjestana.
A beba Amila?
Pronađena je u jami, mrtva u zagrijaju ubijene majke. Čvrsto je držala flašicu s mlijekom.
Ubijena je metkom u glavu iz neposredne blizine. Metak u glavu bebi, možete li shvatiti ramjere monstruoznosti te?
U zapisniku stoji:
“Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi. Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra... Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda...Likvidirana pucnjem u glavu.”
Svijet je šutio. Tri godine poslije, gotovo u dan, srebrenički genocid!
A u Biljanima kod Ključa, temelji genocidni su udareni na današnji dan.
Pamtiš li svijete bebu Amilu iz Biljana???
Brutalnost zločina pokazuje i činjenica da su posmrtni ostaci žrtava, poput 14-godišnjeg dječaka Senada Beganovića, pronađeni u četiri masovne grobnice.. Četrnaest godina u četiri grobnice.
Genocid u Srebrenici nije završio pucnjem. Završio je bagerima. Žrtve su ekshumirane iz 93 masovne grobnice. Većina je sekundarna. Tijela prvo zakopana. Pa otkopavana. Pa prevožena. Pa ponovo zakopavana. Kosti jedne osobe završavale su na tri ili četiri lokacije. To nije "rat". To je organizovano prikrivanja genocida. Kamioni noću. Bageri u tišini. Grobnice rasute po cijelom Podrinju... Kravica, Hodžići, Liplje, Čančari. Sve dio istog plana. Razbiti trag. Usporiti identifikaciju. Otežati istinu. Produžiti patnju. Porodice su godinama dobijale samo dijelove tijela. Neki ljudi su ukopani više puta. Hiljade još nisu pronađene... I nakon svirepog ubijanja. I nakon premještanja. Dolazi treća faza genocida... Negiranje i relativizacija... Sutra će se ujutro opet ti prokleti skotovi probuditi, a neće shvatiti da već više od tri decenije žive laž i nacionalističku bajku na masovnim grobnicama... Ali zemlja i dalje govori. Kost po kost. Ime po ime.
Thiago Ávila, a participant in the Global Sumud Flotilla, announced that the fleet is currently 330 nautical miles from Gaza, aiming to break the blockade and establish a humanitarian corridor. He called on supporters to join the mission, describing it as a “global uprising for Palestine.”
Francesca Albanese speaks for us all, when she speaks of “shame” at not being able to do more:
‘Palestinians 🇵🇸 have suffered so much’
‘Genocide not just in Gaza but also the West Bank🇵🇸’
‘Israel 🇮🇱 wants to erase Palestinians from the river to the sea’
Recognising the State of Palestine, at the height of the genocide, is a belated act of coherence that, HOWEVER, if not supported by concrete actions to end apartheid and its associated crimes, risks distracting from the existential threat the Palestinian people face right now.
I do not know how @FranceskAlbs gets thru each day, knowing what she does, seeing what she does. And continuing to fight for the Palestinian people😢. She is one of the strongest, most moral & kind people on the planet.