Sinoć, nakon protesta ispred Ustavnog suda, vraćam se Bulevarom kući pun naboja od pozitivne energije koju nam daju ovi studentski protesti. Svaki novi protest nas hrani i daje snage da definitivno istrajemo u borbi protiv kriminalnog narkokartela Aleksandra Vučića i oslobodimo Otadžbinu nam Srbiju od diktature.
U zoni Prvnog fakulteta primetih izlog Apoteka Beograd. Zastanem i pratim kako nekoliko gradjanki ulazi unutra sa osmehom, a izlaze smrknute. Sačekam moj red i udjem unutra, ljubazna gospodja me sa osmehom upita šta želim ... ja ne znam šta da kažem ... imate li aspirin ... to mi prvo pade na pamet računajući to svuda ima. Ljubazna gospodja reče "nemamo gospodine, možda bi Vam pomogao kombinovani prašak" ... Zahvalim se i izadjem iz apoteke. Nakon nekoliko koraka zastanem i ... vratim se u apoteku. Udjem unutra, a tamo ona ista ljubazna gospodja sa širokim osmehom me dočeka i ljubopitljivo pogleda. Gledam je, zastadoh u neprijatnoj tišini ispred nje i ne znam šta da kažem... kroz glavu mi prolaze sve informacije o njima koje slušamo svakodnevnio i ne reagujemo - osećam bes i nemoć, znam koliko dugo ne primaju plate, znam koliko ih Grad ponižava, znam koliko su nam oni značajni, znam sve i osećam se bespomoćno da im pomognem ... znam i obuzima me istovremeno bes i bezgranična ljubav prema tim farmaceutima koji i dalje brinu o nama gradjanima i nisu poklekli pred mafijaškim kombinacijama takozvanog gradonačelnika - Kriminalca Aleksandra Šapića o prodaji naše ustanove APOTEKA BEOGRAD. Zastao sam, pozdravio se sa divnom gospodjom, ostavio svoj kontakt i zamolio da mi jave ako ikako mogu, kao gradjanin ovog otetog Grada, da pomognem. Molim Vas, njih ne smemo ostaviti same. Ako i njih otmu, oteli su nam nadu da postoji humanost koja se još uvek bori protiv farmaceutske i SNS mafije. Gradjani Beograda, molim Vas, ima nas, pokažimo da nas je više i da o našem zdravlju i životima nikada i NIKADA VIŠE neće odlućivati "kriminalna ćaci mašinerija Aleksandra Vučića".
Vreme je - ili MI ili oni?
Moj muž se 10 godina bavi stolarijom, ali sada je pronašao sebe – u stolovima od punog drveta i epoksi smole.
Ovo je sto koji je napravio za nas.
San nam je mali porodični biznis, ali nam treba podrška da se priča proširi.
Ako vam se dopada rad, RT znači više nego što mislite.
"Bolesni mozgovi su očekivali da ću špijunirati svoju majku, suprugu, decu, kumove i prijatelje koji su redovno dolazili pred Valjevsku gimnaziju u 11:52 kako bi odali poštu nastradalima. Teško je ponoviti šta sam im sve tom prilikom izgovorio, ali jedino pristojno što sam rekao bilo je da ću sugrađane sam braniti, ali kao građanin."
Ovo su reči potpukovnika policije u Valjevu Vladimira Jankovića koje je izgovorio dajući otkaz otkaz, odbijajući da radi za režim.
Ovakvih ljudi je, na žalost, vrlo malo ostalo u policiji...
Ostaćemo i bez profesora i bez studenata. Ostaće samo dve zgrade. Hvala dragi ljudi što brinite, ali izgleda da živimo u nekoj simulaciji pa zbog toga Pazar ostaje poznat samo po mantijama i ćevapima. Blokada kao da ne postoji, a niko da reaguje na ovo zlo.
Ko će ostati da dunpa?
Strane sluźbe se bore protiv rušenja generalštaba a srpske patriote ne žale ni falsifikate ni lex specialise da bi ga zaravnali! https://t.co/NcQFIsWfI1