Duše liče na poštanske sandučiće u zgradi.
Iz njih vire reklame
i neplaćeni računi.
Retko se otvaraju
i deluju zaboravljeno.
Svetlo se u zgradi pali
automatski.
Na sandučiću je
moje prezime,
i otvor za prste.
Hoda na prstima
i ljuti se kad se budim.
Hoda na prstima
na mojim prstima.
U mraku me ubeđuje
da su njegovi,
ako su moji,
to je zato
što sam upalio svetlo.
A izdresirano svetlo me okrivljuje,
laje,
prste bi mi pokidalo.
U jednoj je trešnji
jedan crv
izrezbario košticu
sa puno pažnje,
usred bele trešnje
napravio je savršenu
repliku Petre u steni.
Na nesreću
trešnja je pala nekom
ko guta koštice,
Kao što ja gutam
lepe reči
koje su trebale
da budu izrečene.
Ako te ikad put nanese u moj grad,
dobro.
Biće to kao nanos snega.
Ja ću sigurno
ostati kod kuće,
umoran od lopatanja i
umoran od tragova
i teških koraka.
Ali gledaću kroz prozor
svet potpuno beo,
neotpakovan,
i neću verovati
da se išta prlja
niti topi.
Malo političko razmatranje:
Predsednik, sedi ispred. Znači on sedi. Ako govori o napredku, narod ga nosi. Ako narod ide ka ambisu. Predsednik pada prvi. Ali ako narod propada a on ostaje.
On je Iza-sednik.
Znate gospodine vi me užasno izmarate,
ali budući da poštujem društvene konvencije,
kao Heleni Usud,
spreman sam da Vas saslušam.
Ipak, sledeći put,
molim vas,
u ime raspevanih livada u meni,
molim vas,
ukoliko u vama nema
homocidnih tendencija
molim Vas,
obratite mi se mejlom