✍🏼 Рајковић Звонимир:
"Нигде у медијима нећете наћи да је у прошлу суботу преминуо Константин Таневски, студент Академије струковних студија Политехника у Београду.
Нигде у медијима нећете наћи да је дан пред смрт, под температуром, покушао да оде код зубара у Шилервој, али је враћен јер није имао оверену књижицу.
Нигде у медијима нећете наћи да је кобне ноћи, Хитна сматрала да нема потребе да долази, него је дала савет.
Нигде у медијима нећете наћи да кад је на други позив дошла, није ни морала да долази...
Никога не оптужујем, нек сами живе са тим...
Сахранили смо га јуче, 18. јула 2026. године, на гробљу Нова Бежанија у Београду."
Bil Klinton je za svoje memoare dobio 12 miliona dolara. Hilari Klinton je za svoje dobila 8 miliona dolara.
To je 20 miliona dolara za sećanja dvoje ljudi, koji su godinama više puta, pod zakletvom, tvrdili da se ničega ne sećaju.
U soliteru u Braće Jerkovića 76/a ljudi razmenjuju garderobu, igračke, imaju raf na kome ostavljaju stvari. Razmenjuju i zimnicu, zgrada je uredna, čista sa cvećem. Ovo bi trebalo da postane praksa svuda.
Novčanica od 100 evra
U gradić pogođen krizom stiže turista, spušta 100 evra na recepciju hotela i penje se da pogleda sobu.
Hotelijer istog trenutka trči kod mesara i vraća dug od 100 evra.
Mesar nosi novčanicu farmeru za isporučene svinje.
Farmer plaća dug kafedžiji.
Kafedžija vraća 100 evra lokalnoj dami koja je u teškim vremenima "radila na kredit".
Dama trči u hotel i plaća dugovanu sobu — istom novčanicom.
U tom trenutku turista silazi, kaže da mu se soba ne dopada, uzima svojih 100 evra i odlazi.
Niko ništa nije zaradio, ali je ceo grad izmirio dugove i s optimizmom gleda u budućnost.
Pouka:
Likvidnost nije isto što i solventnost — ali panika ne pravi razliku.
Ceo monetarni sistem počiva na brzini opticaja i poverenju, a ne na novcu koji "postoji".
Zivot je izbor, a ne sudbina, jer obican covek zivi kako mora, a pravi covek zivi kako hoce. Zivot na koji bedno i bez otpora pristaje je bedno tavorenje, a izabrani zivot je sloboda.
Covek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem.
Mesa Selimovic
“Sin je izjavio da može da pojede 20 vanilica odjednom. Rekla sam mu da ne može. Kladili smo se u 50e. Iznela sam punu činiju. Jedući 19-tu, shvatio je da je činija prazna, više nema ni jedne. To je sve što bi trebalo da znate o sklapanju ugovora. Sa bilo kim…
На данашњи дан 1992. од стране муслимана у Коњицу је убијена породица Голубовић. Петар и Павле Голубовић имали су само 7 и 5 година. Њихови родитељи Ђуро и Власта били су професори у коњичкој гимназији и остали су у том граду, иако је већина Срба напустила Коњиц. Веровали су да су безбедни и да немају разлога за бригу и страх, јер никоме нису учинили никакво зло.
Припадници специјалне полиције су у ноћи 1. јула упали у њихов стан и одвели оца Ђуру, мајку Власту и њихове синове узводно уз Неретву и на 5 километара од Коњица их стрељали.
Игром случаја седмогодишњи Петар је преживео стрељање и када су злочинци отишли извукао се испод тела убијених родитеља и у пола ноћи пошао да тражи помоћ. Дошао је до полицијског пункта у селу Бијела и испричао полицајцима шта се догодило.
Ти полицајци су га изручили истим људима који су убили његовог брата и родитеље, тако да је мали Петар од 7 година по други пут стрељан!
О том злочину дуго се после рата ћутало у Коњицу. Тај мук први је прекинуо муслиман Анис Косовац! Анис је на улазу у православно гробље у Коњицу подигао спомен плочу својим комшијама, друге вере, дечацима Петру и Павлу, која данас подсећа и опомиње на нешто што никада не смемо заборавити, ни опростити.
И немојте случајно да заборавите да навијате за репрезентацију БиХ на светском првенству у фудбалу...
Pre nekih četvrt veka, pozove mene ortak da mu pomognem da ošmirgla i okreči zidove kod devojke u njenoj sobi u stanu koji se nalazi u jednom od unutrašnjih ulaza kad se prođe kroz prolaz u današnjoj Kralja Milana, a tada Srpskih vladara, tačno preko puta Beograđanke, jedno 50 metara od raskrsnice sa Resavskom kod SKC-a.
I došli mi rano ujutru, nema nigde nikog, vikend, krenuli da šmirglamo one zidove, zaradili se, nosimo naočare i maske, ona prašinčina nam je u kosi, ušima, svuda po odeći i patikama, mutimo glet masu, rade špahtle...
U jednom trenutku čujemo neko komešanje napolju jer je taj stan u prizemlju i kroz otvorene prozore se sve čuje. Urlanje postaje sve jače i nas dvojica, kao izbegli iz nekog domaćeg filma u krosoveru između pekara, arheologa i masovnog ubice, sa sve špahtlama i gletericama, izlazimo kroz mračni prolaz na svetlost Kralja Milana...
... gde na nas u sekundi skače 5 pandura u punoj opremi za razbijanje demonstracija i isukanim pendrecima:
- BACAJ TO IZ RUKU, DIŽI RUKE, MAJMUNE! OKREĆI ĆE I UZA ZID, MAMU VAM JBM... SAD ĆEMO DA VAM SE NAJBMO MAJKE...
- ali... mi ovde krečimo...
- ŠTA BRE RADIŠ?? KAKVO BRE KREČENJE?? ŠTA SI PODIGAO TU TRENERKU?? SAD ĆU DA TI OKREČIM LOBANJU!
- ne majke mi, krečimo, pa pogledaj nas...
- VADI LIČNE KARTE!
- pa... nemamo...
- A, NEMATE, ODLIČNO, ZAŠTO NEMATE??
- pa... mi... ovde krečimo ...
Razjareni pandur zastade, podignu vizir i baci malo bolje pogled na nas onako musave, ofarbane i prašnjave, ne znaš da li je Pokojni Toza, Marko Pekar ili Pera Mitić, pa prepozna špahtlu, pogleda me i nastavi da urla:
- PA, KONJINO, ŠTA ĆETE OVDE, ZAR NE VIDITE ŠTA SE DEŠAVA NA ULICI??
A ja konačno odfokusiram pendrek i bacim pogled oko sebe i šta se dešava svuda okolo, kad ono tamo kod SKC-a brdo nekakvih navijača u talasima kidiše i šiba se sa policijom, usput mlate nekakve, čini se, obične ljude, možda i žene, ljudi protrčavaju krvavi, neki tamo leže, neke murija gazi i hapsi, ima i novinara... Pregled situacije prekida pandur:
- AJDE MRŠ NAZAD KONJINO, VRAĆAJ SE NA TO KREČENJE I NEMOJ DA STE SLUČAJNO PONOVO IZAŠLI, AJDE, MRŠ!
- hvala najlepše gospodine (glasom Il castrata)
I tako se mi vratimo da šmirglamo zidove i okončamo naše ničim izazvano, umalo tragično, kratko učešće u događajima na prvom ikada održanom Prajdu u tadašnjoj Jugoslaviji, pre tačno 25 godina i jedan dan, 30. juna 2001.
Pre mnogo godina, antropolog Margaret Mid pitala je svoje studente šta smatraju prvim znakom civilizacije. Studenti su očekivali da će Mid pričati o udicama za ribolov, glinenim saksijama ili obrađenom kamenju.
Ali ne, Mid je rekla da je prvi znak civilizacije u drevnoj kulturi nožna kost, koja je bila slomljena i potom spojena. Mid je objasnila da ako neko živo biće u životinjskom carstvu polomi nogu, tada umire. Sa slomljenom nogom ne može da pobegne od opasnosti, da dođe do reke kako bi se napila vode ili da dođe do hrane. Ona tada postaje plen za grabljivice, jer kostima da bi srasle zajedno, potrebno je da prođe dosta vremena.
Potkolenica, koja je bila slomljena i potom spojena, dokaz je da je neko odvojio vreme da ostane kod onog ko je zadobio ovu povredu, zavio rane, prebacio osobu na sigurno mesto i čuvao je dok se nije oporavila.
Pomaganje drugoj osobi tokom teškog perioda je čin kojim je civilizacija započeta, završila je Margaret Mid.