🎶 "Хајде, граде,
сви уз наше младе!
Тама бледи,
зора руди,
Србија се буди!
Низ сокаке нек се чује,
стиже младост, ту је!
Хајде, земљо, како знамо,
да је сачувамо!"
ОВО ВИШЕ НИЈЕ САМО ПЕСМА. ОВО ЈЕ ХИМНА ЈЕДНЕ ГЕНЕРАЦИЈЕ КОЈА ЈЕ ПРОБУДИЛА СРБИЈУ! 🇷🇸♥️
Govor rektora Univerziteta u Beogradu, Vladana Đokića:
"Poštovani građani Srbije,
danas u podne, pripadnici Kriminalističke policije ušli su u zgradu Rektorata Univerziteta u Beogradu. Bez prethodne najave. Bez jasnog pravnog obrazloženja. Bez poštovanja autonomije najstarije i najuglednije obrazovne institucije u Srbiji.
Zaplenili su kompjutere i risivere. Pretresaju kancelarije. Traže dokumenta.
A dok su to radili, režimska televizija je to prenosila uživo. Nisu došli da istraže. Došli su da ponize. Došli su da kažu svakom profesoru, svakom studentu, svakom građaninu: vidite šta se desi onima koji ne ćute.
Recimo jasno šta se danas desilo.
Jedna mlada žena je poginula u četvrtak. Tragedija koja zaslužuje dostojanstvenu, nezavisnu i temeljnu istragu. Univerzitet u Beogradu je odmah pozvao na takvu istragu. Pružili smo punu saradnju.
Umesto toga, dobili smo policijsku raciju pred kamerama.
Kompjuteri Rektorata ne sadrže nikakve informacije relevantne za istragu smrti jedne studentkinje na Filozofskom fakultetu. To svi znaju. Ali to nije poenta. Poenta je slika: policija u Rektoratu. Rektor pod istragom. Univerzitet na kolenima.
Ta slika je namenjena vama. Da se uplašite. Da pomislite: ako mogu ovo da urade Univerzitetu, šta mogu meni?
Ali pogledajmo drugu sliku.
Dok je policija ulazila na jedna vrata — studenti su dolazili na druga. Hiljadama. Spontano. Bez poziva partija, bez organizacije, bez autobusa.
Došli su jer znaju šta se dešava. Došli su jer je ovo njihov univerzitet. Došli su jer se ne boje.
To je prava slika današnjeg dana. Ne policija u Rektoratu. Već studenti ispred njega.
Vlastima koje su ovo naredile kažem sledeće:
Možete da uzmete kompjutere i risivere. Ne možete da uzmete istinu.
Možete da pretresete kancelarije. Ne možete da pretresete savest naroda.
Možete da pošaljete policiju. Ali za svaku patrolu koju pošaljete, doći će hiljadu studenata.
Šesnaest ljudi je poginulo u Novom Sadu. Niko nije odgovarao. Niko nije smenjivan. Nijedan resiver nije zaplenjen. Nijedna kancelarija nije pretresana.
Ali kada rektor stane uz studente — tada dolazi policija.
To vam govori sve što treba da znate o ovoj vlasti. Ne boje se kriminala. Boje se obrazovanja.
Studentima kažem:
Videli ste šta se desilo danas. Videli ste policiju u vašem Univerzitetu. Videli ste kamere kako to prenose kao da je to pobeda.
To nije pobeda. To je priznanje poraza. Kada vlast šalje policiju na univerzitet, to znači da je izgubila sve argumente. Kada pleni kompjutere umesto da odgovara na pitanja — to znači da nema odgovore.
Petnaest meseci ste stajali na ulicama. Na kiši. Na suncu. Na mrazu. Rekli su da ćete odustati. Niste. Rekli su da ste teroristi. Niste. Rekli su da ste strani plaćenici. Niste. Sada šalju policiju na vaš Univerzitet.
I nećete odustati ni sada.
Građanima Srbije kažem:
Ono što se danas desilo na Univerzitetu u Beogradu nije napad na mene lično. Ovo je napad na ideju da u Srbiji postoji bilo šta što vlast ne može da kontroliše. Univerzitet je poslednja institucija koja stoji uspravno. Zato su došli.
Ali Univerzitet ne stoji uspravno zato što ima zidove. Stoji zato što ima ljude. Profesore koji odbijaju da ćute. Studente koji odbijaju da se boje.
Građane koji odbijaju da zaborave šesnaest života iz Novog Sada.
Kompjutere i risivere mogu da odnesu. Ali ono što čini ovaj Univerzitet — čast, znanje, istinu — to ne mogu da stave u kutiju i iznesu iz zgrade.
O istrazi:
Univerzitet u Beogradu u potpunosti poštuje vladavinu prava. Podržavamo svaku zakonitu istragu. Ali ono što se danas desilo nema veze sa istragom. Imalo je veze sa zastrašivanjem.
Ponavljam poziv: tražimo nezavisnu, ukoliko je potrebno i međunarodno nadgledanu istragu okolnosti smrti naše studentkinje. Tražimo forenzičke stručnjake, a ne političke operacije. Tražimo istinu — ne kaznu za one koji je traže.
Međunarodnoj zajednici:
⬇️
Tomislav Kukec, koga ne mrzi, neka pročita.
O protestima
Dobro jutro,
Hrvatski kolumnista o protestima
Četiri sam dana u Srbiji, najprije u Beogradu, sada i Novom Sadu. Razgovarao sam s desecima ljudi, naslušao se svakojakih sudbina, životnih priča za ispisati knjigu. I, iskreno, po prvi puta u novinarskoj karijeri ne znam što napisati. Ovo što se večeras događa u Novom Sadu nešto je potpuno nadrealno, nešto što nijedan članak ili televizijski prilog ne može opisati, jedan od onih trenutaka u povijesti kada šutiš i gledaš, osjećaš... Stigao sam u zabludi da Srbi ruše režim Aleksandra Vučića i da ću kao novinar izvještavati o padu jedne diktature. Putem sam shvatio da je to samo trun, zrnce priče o buntu u Srbiji. Ovdje mladi ljudi Vučića uopće ne doživljavaju. Nebitan im je (a to ga najviše boli). Njih nimalo ne zanima tko će biti predsjednik Srbije. Može to biti, kaže mi jedna studentica, Pink Panther. Bitno je da rade institucije. Da se poštuju zakoni. Da se za kazneno djelo ide u zatvor, a ne na visoku poziciju. Da se na ulicama gradova ne gaze ljudi drugačijeg mišljenja. Bitno je da svatko odgovara za svoj rad, za svoju riječ, za svaki svoj potez. Srbi se bune protiv sustava. Protiv bezakonja, protiv kriminala. Ovo nije politička borba, da je tomu tako najbolje pokazuje da studenti nemaju lidera, nemaju politički stav, nimalo ih ne zanima pozicija ni opozicija. Nisu lijevo, nisu desno, što su!? E, to najviše plaši i one političare koji su na vlasti i one koji bi na nju htjeli doći. Jer vide da su ova djeca pametna, artikulirana, načitana i prije svega hrabrija i snažnija nego što je itko mislio. U nekom trenutku ovo će se morati maknuti s ulice i početi rješavati institucionalno. Ali kako? Kako kada ulica ne vjeruje nikome. Ulica traži lustraciju (nemam bolje riječi), katarzu, čišćenje od blata koje se nije nakupilo samo u Vučićevom desetljeću, nego i u onima prije. Studenti, srednjoškolci, mladi... Oni ne traže da Vučić ode, iako je to samo po sebi razumljivo. Oni traže korijensku promjenu, možda i utopiju, apsolutnu demokraciju, gdjekad i anarhiju. Oni traže novi, bolji svijet, bez nacionalizma, bez nepoštenja, bez nasilja. Jesu li u tome naivni? Naravno, klinci su, velikih srca, klinci koji istinski vole svoju zemlju i žele joj dobro. Hoće li svijet zbog njih preko noći postati bolji? Neće, naravno. Ali ako njihova poruka do svakog desetog čovjeka u Srbiji, u Hrvatskoj, bilo gdje na planetu, učinili su više nego svi političari ovih prostora zajedno u trideset, četrdeset, ma pedeset godina... I zato stariji plaču kada ih vide na ulicama. plaču jer vide da nada nije izgubljena, plaču jer su ih krvava stopala studenata podsjetila na snagu koju su i sami nekad imali. Plaču jer godinama nisu plakali, zarobljeni u beznađu i apatiji i razmišljanju kako je onako kako mora biti i mi tu ništa ne možemo.
Tomislav Kukec