Nikada neću zaboraviti prizor koji me jutros dočekao u bolnici. Moj sin Dušan ležao je na krevetu, lice mu je bilo otečeno, a pod kožom su se videli tamnoljubičasti podlivi. Teško je disao, žalio se na bolove po celom telu. On, moj Dušan, master arhitekture, obrazovan i vaspitan mladić, nikada nije bio problematičan, nikada nije uradio ništa zbog čega bi zaslužio da ga iko, a kamoli policija, tako brutalno pretuče.
Sinoć su ga, usred Karađorđeve ulice, izvukli iz grupe demonstranata. Jedan policajac ga je udario, pao je na asfalt, a onda su mu prišli ostali i počeli da ga tuku pendrecima i čizmama. Nije imao šansu ni da se zaštiti. I kad sam mislio da je najgore prošlo, saznao sam da se zverstvo nastavilo i u zgradi policijske stanice. Držali su ga tamo više od tri sata, krvavog, povređenog, bez ikakve lekarske pomoći.
Nije on bio jedini. U stanici su bila i deca – deca od 15 i 17 godina – pretučena, uplašena. I njih su tek posle ponoći, na uporno insistiranje advokata, odvezli na pregled. Ovo što se desilo, ovakva sramota i brutalnost, u istoriji našeg Valjeva nije viđena. Kao roditelj, kao čovek, pitam se: dokle smo stigli ako policija postane ona od koje naša deca moraju da se boje?
Reči oca Predraga pretučenog mladića Dušana Radovića (25) iz Valjeva
Videla sam se juče s drugaricom koja se bori protiv karcinoma. Traje, predugo traje borba.
Poboljša se stanje, pa se pogorša, srećom na kratko, pa opet krene na bolje.
Ima dana kada je sve boli, umori se i padne joj energija, a za život se bori i zna da ne sme da bude umorna. 👇
Da parafraziram Čerčila: ovo nije početak kraja, nego kraj početka. Vlast će dati još razloga za blokade i obustave. Ali, ako vodeća uloga građana izostane to će biti znak da nikoga ne mozes da nateraš da želi slobodu. Neki se prosto rađaju kao robovi i dobro se osećaju u toj ulozi. Ljudi nisu isti, samo liče
Ne žalim se, samo mi je knedla u grlu kad ustanem ujutru, a nema nijednog da kaže "dobro jutro mama". Jedno spava na nebu, drugo na fakultetu. I onda me pitaju šta tražim na blokadama? Traźim pravdu, istinu, tražim život dostojan čoveka.Tražim da mladi ljudi imaju smisao života.
Novinarka postavlja pitanje studentu: "Šta cete vi ako sve ovo propadne?"
Student: "Nije dobro postavljeno pitanje jer mi možemo uvek da odemo, ali pravo pitanje je sta ćete vi koji ostajete?!"
Целој земљи – застао дах.
Вероватно рекордни број прегледа за твит на нашем језику. Преко милион.
Не, он није о звучном топу.
Не, он није о нашој колегиници која је умало згажена.
Не, он није о нападу ножем на деканку.
Не, он није о колегама којима су поломљене вилице.
Не, он није о просветарима који нису примили плате.
Не, он није о адвокатима који су били у тоталној обустави рада.
Не, он није о малом милиону других неправедних и репресивних мера.
Драги наши, то се зове СПИН и он тако функционише – дешавање које скреће пажњу са заиста важних проблема.
Хвала што сте учествовали у нашем малом социјалном експерименту.
Погледајмо се у огледало и запитајмо се.
Шта смо схватили? За шта се боримо? На шта смо досад наседали?
Шта смо хтели да вам поручимо?
Ако ’пак јеси схватио, пренеси другима.
‼️Паметнији не попушта, паметнији се организује‼️