Moramo da apelujemo za donacije, jer je sve teže opstati. Prihoda od projekata i reklama nemamo i zavisimo samo od građana. Ukoliko možete da uplatite nešto, hvala vam puno. Takođe, hvala svima koji podele link da molba stigne do onih koji mogu da pomognu.
https://t.co/JB9634JMJq
Pre nekoliko nedelja jedan medij objavio je da je zbog moje tužbe ugrožena njegova sloboda da radi.
Sloboda je jedna od najvažnijih vrednosti. A slobodnog društva nema bez slobodnih medija.
Međutim, nema ni slobode medija bez odgovornosti.
Ovom mediju nije ugrožena sloboda zbog tužbe, već se od njega traži da izvrši presudu koju je inače bio dužan da objavi, a što još uvek nije učinio.
U tekstu zbog kog je vođen spor upotrebljena je kvalifikacija „fašista“.
Za mnoge porodice u Srbiji, pa i moju, fašizam nije apstraktan istorijski pojam.
U Kragujevcu su nacisti streljali oko 2.800 civila, među njima i stotine đaka. Među ubijenima je bio i moj pradeda Ratko Manojlović.
Teško je videti suštinsku razliku između toga kada Informer nekoga naziva ustašom i kada neki drugi medij nekoga nazove fašistom.
U oba slučaja ne radi se samo o teškim uvredama. Reč je o terminima koji nose teret najmračnijih poglavlja ljudske istorije. Njihovim neosnovanim korišćenjem ne vređaju se samo ljudi kojima se pripisuju, već se vređa i sećanje na žrtve ustaških jama, nacističkih logora i fašističkih streljačkih vodova.
Takve stvari ne smeju postati normalan način javne komunikacije.
Ako smatramo da je pogrešno kada Informer političke neistomišljenike neosnovano označava najtežim istorijskim etiketama, onda isti standard mora važiti za sve.
Princip ili važi za sve ili nije princip.
Ako želimo drugačije društvo, onda za sve medije moraju važiti ista pravila.
Sloboda medija nije pravo na uvredu i klevetu. Kao što ni kritika vlasti nije napad na državu. Društvo zasnovano na slobodi podrazumeva i odgovornost, a društvo zasnovano na pravdi podrazumeva da nema nedodirljivih pred zakonom.
P.S. Radi potpune transparentnosti, važno je navesti da 154.400 dinara što je najveći deo iznosa dosuđenog u ovom postupku predstavlja sudske i advokatske troškove, koji su dodatno uvećani zbog nepojavljivanja i izbegavanja dolaska na sud od strane lica koje je pisalo sporni tekst.
Deo koji je dosuđen meni lično, u iznosu od 70.000 dinara, donirao sam časopisu „Liceulice“, koji se trenutno suočava sa finansijskim teškoćama.
Njihovi prodavci nas svakodnevno podsećaju da solidarnost nije apstraktna reč, već način da ljudi kroz svoj rad obezbede prihod, dostojanstvo i mesto u zajednici.
Bez obzira na to da li se slažete sa mojim stavovima, verujem da se možemo složiti oko vrednosti slobode, odgovornosti, pravde i solidarnosti.
Ukoliko verujete da je važno graditi društvo zasnovano na tim vrednostima, pozivam vas da takođe podržite „Liceulice“ donacijom.
https://t.co/VWbzctQgYM
Na kraju, društvo kakvo želimo ne nastaje samo iz naših uverenja. Nastaje iz naših postupaka.
Od kada je Vučić izjavio da se mora poštovati pretpostavka nevinosti Veselina Milića, ovo je bilo očekivano.
Zatim je krenula medijska priprema za relativizaciju Milićeve uloge.
Na kraju će se ispostaviti da se Baja samoubio i sam sebe zabetonirao u bure.
Srbija ili mafija.
Novosađani, otvorite mejl od Kreni-promeni ako ste ga dobili. Imate sročene tri primedbe na izgradnju Novog Sada na vodi, bukvalno samo kliknete na link (izaberete vrstu primedbe) i imate sročen tekst, treba samo da ubacite na kraju svoje ime i kliknete.
Vrlo dobro osmišljeno!
Bogdan, student FTN. Uhapšen 14.8. na protestu. Otac mu umire dok je u ćeliji. Na sahranu ga vode u bukagijama. Stupa u štrajk glađu. Posle 6 dana prebacuju ga u zatvorsku bolnicu. Izdržao je 13 dana. Nakon 4,5 meseca pritvora brani se sa slobode. Uprkos svemu: STUDENTI POBEĐUJU!
Neli, majci petoro dece, dali su otkaz posle 20 god. rada u Skupštini APV - zato što je podržala studente.
Pored nje, i mnoge njene kolege ostale su bez posla iz istog razloga.
Sve to rade oni koji su vodili kampanje „za našu decu“ i kojima su puna usta porodice. Odgovaraćete.
Danas mi je srce prepuklo na hiljadu delova. I svaki delić boleo je kao hiljadu noževa.
Nijedan profesor ne bi trebao da vidi svoje studente kako plaču.
Nijedan student ne bi trebao da vidi svog, skoro pedeset godina starog, profesora kako plače.
Ali, kada se grlo stegne u pola rečenice, i kada prvi put u 24 godine izađete iz svog fakulteta, a znate da se u njega možda nikada više nećete vratiti da održite predavanje, bol i tuga je sve što osećate.
Hvala vam svima što ste tu bol i tu tugu pretvorili u ponos, nadu i uverenje da sam fakultet ostavio u dobrim i sigurnim rukama. Ponos na moje studente i studentkinje zato što znam da su pametniji od mene, hrabriji od mene, mudriji od mene... Da sam, makar malo, probudio kod njih osećaj za pravdu i pravo.
Moje je srce slomljeno, ali će se oporaviti.
Oporaviće se zbog jedne Anje, jedne Bojane, jedne Sare, jedne Ljiljane, jedne Olivere, jedne Srne, jedne Tanje, jednog Nemanje, jednog Srđana, jedne Hane, jedne Teodore, jedne Milice, jedne Natalije, jednog Alekse, jednog Luke, jedne Jovane, jedne Ivane, jedne Jane, jedne Marije i stotina njihovih koleginica i kolega.
Moje srce je slomljeno, ali već nazirem svetlo na kraju ovog tunela zahvaljujući njima i svima vama koji ste tu, za mene, danas, juče i sutra.
Moje je srce slomljeno, ali nemam prava da se samosažaljevam kada znam da njihove divne, mlade, pametne oči gledaju u mene i tuguju sa mnom.
Vi ste budućnost, vi ste Filozofski fakultet, vi ste svi moji i volim vas sve i više nego što sam sanjao da je moguće voleti nekoga van svoje porodice.
Suze će jednog dana stati, srce će jednog dana ponovo biti celo, i biće to dan kada ću ponovo ući u učionicu i videti vas ispred sebe. Biću tada najradosniji profesor na svetu i obećavam da vas nikada više neću napustiti.
Hvala vam na svemu, moja grešna duša nije vas zaslužila!
РАЗЛИЧИТИ У УВЕРЕЊИМА, УЈЕДИЊЕНИ У БОРБИ
Последњих дана сведочимо увредама, подсмеху и омаловажавању људи који су стајали у редовима како би се поклонили Појасу Пресвете Богородице.
Као покрет који окупља људе различитих уверења, сматрамо важним да подсетимо на једну једноставну ствар: право на достојанство не зависи од тога у шта неко верује.
Међу студентима и грађанима који већ скоро две године стоје раме уз раме налазе се православци, католици, муслимани, атеисти, агностици и они који своја уверења чувају за себе. Не делимо исте погледе на сва питања, и управо зато наше заједништво има посебну вредност. Не повезује нас истоветност, већ спремност да поштујемо једни друге упркос разликама.
Зато не прихватамо да било ко буде понижаван због своје вере, као што не бисмо прихватили ни да неко буде нападнут зато што не верује. Без обзира на то да ли човек снагу проналази у вери, науци, породици, заједници или неком другом животном ослонцу, његово достојанство мора бити полазна тачка сваког разговора.
Људе који стоје у редовима не треба посматрати кроз политичку или идеолошку призму. То нису „ови“ или „они“. То су наши суграђани. Међу њима има студената, радника, пензионера, родитеља, младих и старих. То су људи различитих уверења и животних путева, које је на исто место довела потреба за духовношћу, надом или молитвом.
Слобода уверења једна је од темељних вредности сваког демократског и слободног друштва. Друштво у којем се људи исмевају због вере није ништа боље од друштва у којем се осуђују зато што не верују.
Србија у којој желимо да живимо јесте она у којој су сви грађани једнаки; у којој се различитости не доживљавају као претња, већ као богатство; у којој има места и за оне који се моле у храму, и за оне који у храм не улазе.
Зато позивамо све да се уздрже од осуда, увреда и подела.
У том духу одјекује и мисао патријарха Павла: „Чувајмо се од нељуди, али се још више чувајмо да и ми не постанемо нељуди.“ Зато је важно да у другоме видимо прилику да преиспитамо сопствену меру човечности.
Јер друштво не градимо тако што једни друге делимо на „наше“ и „њихове“, већ тако што једни у другима препознајемо човека.
Velika vest za nauku: lansiranje svemirske opservatorije Roman, koja je naslednica legendarnog Habl teleskopa, zakazano je za 30. avgust, čak 7 meseci ranije nego što smo prvobitno očekivali. Na fotki je @NASARoman u naučnom centru Goddard. Ovaj teleskop će 👇
Zbog godina Kurtijevog nasilja nad Srbima na KiM nijednu kontra meru nije povukao.
Za otimanje svetinja SPC pod Milom govorio je „ne mešamo u odluke druge države“.
Ali kada CG vrati 90 njegovih kriminalaca odmah blokira granice.
Jedino je spreman svoj kriminal da brani.
Još jedan obračun aktuelne vlasti sa profesorima zbog podrške studentima.
Senat Univerziteta u Novom Sadu odlučio je da Vladimir Mihić sa Filozofskog fakulteta nije reizabran u zvanje vanrednog profesora. Nemam sumnju da će na sudu dokazati da je odluka nezakonita i da će biti vraćen na posao.
Međutim, ono što nijedna presuda neće moći da izbriše jeste činjenica da je ova vlast pokazala koliko se plaši obrazovanih, slobodnih i hrabrih ljudi.
Raspiši izbore.
Studenti pobeđuju!
Током викенда, у оквиру наше радне јединице „Студент у сваком селу“, обилазили мештане Невада код Горњег Милановца. Разговарали смо са људима, слушали њихове приче, бележили проблеме и трудили се да свакоме посветимо време. Ипак, један сусрет ће нам посебно остати у сећању.
Троје нас је обилазило удаљенији део села. Макадамски пут водио нас је до готово усамљене куће, окружене великим имањем и природом. Ушли смо у двориште и покуцали, али одговора није било. Већ смо помислили да нема никога, када смо на стаклу суседне кућице приметили силуету.
Врата су се убрзо отворила и пред нас је, полако се ослањајући на своје кораке, изашао дека од око 80 година, са искреним осмехом. Деда Рајко.
На наше представљање одговорио је;
„Студенти? Па знам да долазите. Прочитао сам у Таковским новинама.“
Уследио је позив који се на селу не одбија.
„Хајде, децо, седите мало. Хоћете нешто да попијете? Немам богзна шта спремљено, али седите под вињагом да попричамо.“
Убрзо смо седели за столом у хладу винове лозе, уз хладну кока-колу коју нам је донео из куће. Разговор који је требало да траје свега неколико минута претворио се у дубок, емотиван сусрет.
Овај витални осамдесетогодишњак причао нам је о свом животу, деци и унуцима, као и о временима када је кућа била пуна чељади. Са посебним поносом је помињао унука који је отишао у Америку да игра кошарку. Ипак, поделио је са нама и тежину тишине која је у кући остала након што су деца отишла својим путевима, а нарочито након што је пре неколико месеци изгубио супругу. Разговарали смо о пољопривреди, свакодневним изазовима на селу, а ми смо га слушали пажљиво, свесни колико људима значи када их неко заиста чује.
Када је дошло време за покрет, замолио нас је за нешто необично. Желео је да му запишемо своја имена и факултете. Пошто нисмо имали оловку код себе, он је ушао у кућу и донео папир. Симболично, била је то полеђина рачуна за струју. Тек тада смо сазнали његову праву намеру. Рекао нам је да жели да напише текст захвалности и пошаље га Таковским новинама, како би јавно поменуо студенте који су свратили у његово двориште и провели време са њим.
Остали смо затечени. Током претходних месеци посетили смо многа места и упознали велики број људи, али ретко шта може да се пореди са осећајем када схватите да је некоме ваш долазак вредео толико да пожели да о томе пише у локалним новинама.
При одласку смо му, у знак захвалности, поклонили наш беџ „Студенти побеђују“. Пуног срца, ходајући лаганим и отежаним кораком, испратио нас је све до капије. Пожелео нам је све најбоље и сву срећу у животу, а тај призор како стоји на излазу и маше нам дуго ћемо памтити.
Овај сусрет нас је подсетио на суштину нашег рада. Подсетио нас је да иза сваке капије живи човек са својом причом и потребом да буде примећен. Управо због оваквих тренутака настављамо да обилазимо српска села, сигурни да ово што радимо има дубок смисао.