„Upišite dete u specijalnu školu. Tamo će biti prihvaćeno.“
Koliko roditelja je čulo ovu ili sličnu rečenicu?
Kada se plašimo da ne pogrešimo, tražimo oslonac i sigurnost u mišljenju stručnjaka. Verujemo da oni poznaju sistem bolje od nas.
I da treba da ih slušamo.
Ali da li je to dovoljno?
Jedna majka podelila je svoje iskustvo i pitanje koje je godinama nosila sa sobom:
👉 Šta za moje dete zapravo znači prihvaćenost?
Ovaj tekst nije ni protiv inkluzije ni protiv specijalnih škola.
To je priča o roditeljskoj dilemi, poverenju, odgovornosti stručnjaka i pravu roditelja da postavlja pitanja pre nego što donese jednu od najvažnijih odluka za svoje dete.
Volela bih da u komentarima podelite svoje mišljenje:
Da li ste se nekada našli u situaciji da poslušate savet stručnjaka, a kasnije se zapitate da li je trebalo drugačije?
https://t.co/Ke2o7vGXTT
PRIJATELJSTVO JE...
Ljubav bez romantike,
odanost bez uslova,
poštovanje bez ucena,
navika bez zavisnosti,
granice bez tereta,
opuštenost bez stida.
Sukob bez svađe,
popuštanje bez poraza,
smeh bez granica,
razumevanje bez reči,
bliskost bez ograničenja,
blizina kroz daljinu.
Vreme koje se ne meri,
mesto u srcu bez ograda,
trud koji ne umara,
zahvalnost bez poklona.
Godine ispletene od vremena.
Kroz trajanja, sećanja.
Života od tada, do sada.
I od sada……
Sećate li se stripa o Hetti i Daci? ❤️
One dve devojčice iz Ljubljane, koje su zajedno rasle, maštale, učile i otkrivale svet.
Evo ih danas.
Posle mnogo godina, mnogo pređenih puteva, životnih radosti i izazova – ponovo zajedno, na moru. 🌊☀️
Hetti i Daca više nisu devojčice. Danas su dve dame sa bogatim životnim pričama, uspomenama koje traju i prijateljstvom koje je izdržalo vreme.
Neke priče ne zastarevaju.
Neke osobe ostanu naše sigurno mesto, ma koliko godina prošlo.
A more, zalazak sunca i zajednički smeh samo nas podsete koliko je dragoceno imati nekoga ko poznaje celu našu priču. ❤️
#HettiIDaca #PrijateljstvoKojeTraje #UprkosSmetnji #ŽivotnePriče #Brač #Postira #Prijateljstvo #Sećanja
Postira, Brač. 🌊
Često mi ljudi kažu:
„Ti umeš da plivaš!!? Bravo!“
Znam da je to obično dobronamerno.
Ali iza tog pitanja često stoji i jedna pretpostavka:
da osoba sa cerebralnom paralizom ne može mnogo toga.
Da ne može da nauči.
Da ne može da bude samostalna.
Da ne može da živi punim životom.
A ja plivam od svoje pete godine.
Ne zato što sam „čudo“.
Ne zato što sam „prevazišla“ cerebralnu paralizu.
Već zato što sam osoba koja je učila, vežbala, padala, ustajala i živela svoj život.
Za mene plivanje nije samo rekreacija.
Plivanje znači slobodu pokreta.
Manje opterećenje za zglobove.
Jačanje mišića.
Bolju ravnotežu.
Manje bola.
Ali i nešto mnogo jednostavnije.
Plivanje znači uživanje.
U moru.
U letu.
U suncu.
U osećaju da me voda nosi.
Baš kao i sve druge ljude.
I možda je vreme da, umesto pitanja:
„Ti to možeš?“
Počnemo da pitamo:
„Kako si to naučila?“
Jer cerebralna paraliza ne određuje šta osoba može da postigne.
Ona samo znači da će do nekih ciljeva možda stizati drugačijim putem.
A neki od tih puteva vode pravo do mora. 💙
Pozdrav iz Postire, sa Brača.
Ljudi često vide more.
Ja vidim priliku da vežbam.
Sa 65 godina i cerebralnom paralizom od rođenja, još uvek svakog dana radim na pokretu, ravnoteži, snazi i onome što većina uzima zdravo za gotovo.
Nije stvar u tome da postanem savršena.
Stvar je u tome da sačuvam što više mogu i pomerim granice za još jedan mali korak.
Zato na odmoru ne pravim pauzu od života.
Naprotiv.
More odmara dušu.
Vežbanje čuva slobodu. 💙
#CerebralnaParaliza #Disability #Inclusion #Rehabilitation #NeverGiveUp #UprkosSmetnji
@SasaLukic5 Ona je u kući, na selu, sa travnatim dvorištem i drvećeem... divni ljudi koji je obožavaju i ona njih. Stara je, put od 800km nije za nju.. Opet, stalno mislim na nju...
Borba za inkluziju pre inkluzije.
Ovo nije samo strip.
Ovo je istinita priča o detetu sa cerebralnom paralizom koje je godinama moralo da dokazuje da ima pravo na obrazovanje među decom bez smetnji.
Strip možete listati i čitati preko linka:
HEYZINE flipbook – Uprkos smetnji
https://t.co/HzbPhMPanT
Najlepše iskustvo je kada otvorite link preko telefona i polako listate strane, kao pravu knjigu.
Postoje borbe koje ljudi ne vide.
Jer nisu fotografisane.
Ne vide se u hodu, govoru, umoru, tremoru, tišini.
Život sa smetnjom nije lak.
A nekada okolnosti dodaju još težine tamo gde je dete već ranjivo.
Sa 16 godina izgubila sam oca.
Bio je moja glavna snaga, sigurnost i podrška.
Posle toga, mnogo toga je moralo da se nauči drugačije: disciplina, istrajnost, padanje i ustajanje bez oslonca koji postoji u detinjstvu.
I zato danas dobro znam koliko jedna reč stručnjaka može da pomogne — ali i koliko može da zaboli.
Koliko sistem može da podigne dete.
I koliko može da ga slomi.
Ali uprkos svemu tome…
vredi verovati.
U sebe.
U svoje dete.
U mogućnost da će pronaći svoje ljude, svoje mesto, svoju podršku.
Ponekad baš onda kada roditelj više nema snage da veruje.
A sada želim nešto da Vas pitam.
Kada su mojoj majci rekli da njeno dete ima smetnje…
da li mislite da je mogla da zamisli da će to isto dete jednog dana:
držati predavanja,
putovati,
učiti druge,
raditi decenijama,
voleti, biti voljeno,
i prevazići očekivanja mnogih ljudi oko sebe?
Šta Vi mislite? ❤️
1/3
Nisu sve borbe glasne.
Neke počinju jednim pitanjem:
„Zašto kao roditelj nemam uvid u IOP?“
Edukacija „STVARAN SLUČAJ – VELJKO“ - specijalna škola, nije bila samo predavanje o dokumentaciji, proceduri i pravima.
Bila je razgovor o deci koja mogu više.
O roditeljima koji osećaju da nešto nije u redu.
O sistemu koji ponekad zaboravi da iza svakog papira postoji dete.
Govoriili smo o:
✔ stvarnoj ulozi IOP-a
✔ odgovornosti škole i stručnog tima
✔ granici između „prisustva u školi“ i stvarne podrške
✔ pravima roditelja na uvid, saradnju i pitanja
✔ načinima da se reaguje mirno, jasno i argumentovano.
Hvala svim učesnicima na poverenju, pitanjima, emocijama i hrabrosti da otvorimo teme o kojima se često ćuti. ❤️
Posebno mi znači kada roditelji i stručnjaci prepoznaju da cilj nije sukob sa školom — već podrška detetu koja ima smisla.
Jer:
IOP nije papir.
IOP je plan razvoja deteta. 🌿
#uprkossmetnji #iop #inkluzija #roditelji #specijalnaskola #autizam #obrazovanje #podrskadetetu #inkluzivnoobrazovanje #prosveta
https://t.co/38U5iWwHti
Koliko dece godinama „pohađa školu“ —
a zapravo ne dobija stvarnu podršku?Veljko ide u specijalnu školu.
Malo odeljenje.
Stručni kadar.
IOP2. Na papiru — sve izgleda kako treba.U praksi?Dete ne napreduje.
Roditelj nema uvid u IOP.
Ciljevi se ne objašnjavaju.
Podrška se svodi na minimum.I najteži deo?„Sve što zna — naučio je kod kuće.“Ovo nije priča samo o jednom detetu.
Ovo je priča o sistemu koji često više štiti proceduru nego dete.Zato sam odlučila da otvorimo ovu temu javno.
Stručno.
Mirno.
Argumentovano.
Na stvarnom slučaju.📌 ONLINE EDUKACIJA
„STVARAN SLUČAJ – VELJKO
Zašto kao roditelj nemam uvid u IOP?“
📅 08. maj u 19hTeme:
✔ pravo roditelja na uvid u IOP
✔ šta škola mora da radi
✔ kako prepoznati proceduralne propuste
✔ kako reagovati bez konflikta, ali jasno i argumentovano
✔ zašto prisustvo u školi nije isto što i podrškaJer:IOP nije papir.
IOP je plan razvoja deteta.