Višestruko nagrađivani učesnik republičkih takmičenja iz fizike, student Elektrotehničkog fakulteta, Andrej Tanko, osuđen je na uslovnu kaznu od šest meseci. Dok se burići zakopavaju, medalje iz fizike se kažnjavaju. To je Srbija danas.
Kada se krajem šezdesetih godina prošlog veka slegla prašina nakon raspada kultnih Bitlsa, javnost je bila fokusirana na kraj jedne muzičke ere. Iza zatvorenih vrata, međutim, odvijala se daleko manje poznata ali i jedna veoma bolna drama. Sintija Lenon, prva žena Džona Lenona, ostala je sama sa malim sinom Džulijanom, suočena sa emocionalnim i finansijskim krahom nakon razvoda od Džona. Dok je svet slavio Džonovu genijalnost i novu etapu njegovog života, njegova prva porodica našla se na margini egzistencije, primorana da navigira kroz grubu svakodnevicu bez ičije podrške.
Decenijama kasnije, pritisnuta teškim životnim okolnostima, Sintija je donela odluku koja ju je duboko bolela: stavila je na aukciju najintimnije delove svoje mladosti kako bi obezbedila opstanak sebi i svome detetu. Među tim predmetima bila su i rukom pisana ljubavna pisma koja joj je Džon slao tokom njihovih ranih dana u Liverpulu, ispunjena dečačkim snovima i skicama. Za kolekcionare, to su bili neprocenjivi artefakti rok istorije; za Sintiju i Džulijana, to su bili ogoljeni ostaci porodice koju su nekada imali.
Tada priča dobija svoj najlepši, gotovo jedan poetski preokret.
Pol Makartni, koji je izbliza posmatrao rađanje te ljubavi u zagušljivim liverpulskim podrumima, saznao je za aukciju. Umesto da dopusti da ta pisma završe u rukama privatnih korporacija ili hladnih muzejskih vitrina, Pol je tiho istupio. Kupio je pismo za pozamašnu sumu novca, ali ne da bi ga zadržao za sebe. Pol je pismo pažljivo i sa dubokim poštovanjem uramio i poslao ga pravo nazad Sintiji i Džulijanu kao poklon. Tim jednim gestom, on je izbrisao komercijalnu vrednost sa uspomene i vratio joj njeno dostojanstvo. Podsetio je svet da pre nego što je postojao mit o Bitlsima, postojalo je dvoje tinejdžera koji su se voleli u tišini jednog davno iščezlog popodneva. Neke stvari su jednostavno suviše dragocene da bi pripadale običnim strancima i Pol se pobrinuo da se jedno ljubavno pismo vrati tamo gde je oduvek i pripadalo.
Džaba vam novci moji sinovci, STUDENTI POBEĐUJU. Može ih voziti, dovoziti, plaćati, reklamirati, krasti, pešačiti, kopirati, smejati, lagati kako je sve kako treba i bolje nego što mislimo, može lažno uživati u podršci od 80%, ali znate šta ne može? NE MOŽE DA POBEDI, A ONI NE MOGU BITI SLOBODNI! I ne mogu doživeti ovu katarzu koju smo mi imali. Mi dišemo slobodno i uživamo u njihovom padu. Mi se smejemo slobodno. Neki smo tri godine bez posla ali smo ostali čistog obraza. ❤️
Neko mora da kaže da smo pogrešili krajem osamdesetih godina, kada smo se okrenuli nekritičkom etnonacionalizmu, umesto građanskoj demokratiji. I da nije dovoljno da povremeno promenimo kapetana, već da moramo promeniti kurs svog broda.
Ovi igrači Gane izgleda nisu crni čim su mogli 100 minuta održati kocentraciju. Srbija je jedina zemlja u Evropi gde je moguće da na državnoj televiziji jedan primitivac bez ikakvih posledica može propagirati rasizam.
U fabriku LINGLONG inspekcije ne ulaze.
Nalazi se na listi američkih sankcija zbog prinudnog rada. Izgleda da oni više brinu o pravima radnika u Srbiji od naše države kojoj je to posao.
Danas je preminuo radnik, a umesto ozbiljnog pretresa, vidimo zataškavanje.
video iz 2025.
Biološki, svi ljudi na planeti dele 99.9% istog DNK.
Razlike u boji kože, obliku očiju i visini su estetske varijacije. Sve ono što mi na prvi pogled vidimo kao ogromne rasne ili etničke razlike zapravo je mikro-varijacija na površini.
Biološki gledano, mi smo skoro identične kopije.
Koncept rase je društveni konstrukt, a ne naučna činjenica. Ljudi su braća i sestre na nivou molekula. Ne postoje genetski temelji koji bi opravdali predrasude ili superiornost jedne grupe nad drugom.
Naučnici su takođe dokazali da unutar jedne te iste etničke grupe (samo među Hrvatima ili samo među Srbima) može postojati veća genetska razlika između dva pojedinca nego što je prosečna genetska razlika između čitavih nacija.
Ovaj naučni dokaz potpuno ruši balkanske mitove o "čistoj krvi", "genima naših predaka" i "vekovnim nepremostivim razlikama".
Populaciona genetika je kroz stotine studija sprovedenih na Balkanu u poslednjih dvadeset godina dokazala da su narodi na ovom prostoru (Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci...) kroz vekove migracija, mešanja i zajedničkog života postali genetski toliko bliski da ih je na osnovu same DNK analize nemoguće precizno razdvojiti.
Podele koje imamo nisu biološke, nego softverske - one se nalaze isključivo u našim istorijskim narativima, školskim udžbenicima i političkim govorima.
Naša tela i naš DNK svedoče o apsolutnom jedinstvu 🫶
Kapiten fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine Edin Džeko otvorio je dušu i uputio nevjerovatno dirljivo i duboko emotivno pismo dječacima i djevojčicama u našoj domovini, ali i širom svijeta.
"Ja igram za svoj narod. Ja igram za dječake i djevojčice sa sarajevskih ulica. Ja igram za sve različite kulture i religije koje čine moju zemlju prelijepom, iako i dalje postoje ljudi koji bi nas željeli podijeliti. Neće uspjeti. Ne zbog mene. Ne zbog odraslih. Mi nikada ne naučimo. Nego zbog vas, djece. Vi se nikada ne mijenjate. Zato vas molim još jednu stvar, može? Nema veze živite li u Sarajevu, Rimu ili St. Louisu… Nema veze da li ste muslimani, jevreji, katolici ili pravoslavci….
Nikada ne zaboravite odakle dolazite.
Vi ste Bosanci i Hercegovci. Svijet je vaš.
Volim vas sve.
Vaš, Edin"