На данашњи дан се сећамо рођења мог чукундеде, краља Петра I Карађорђевића – краља Ослободиоца.
Његов живот био је посвећен служењу отаџбини, личној храбрости и дубокој вери у слободу. Као добровољац борио се у Француско-пруском рату, под именом Петар Мркоњић стао је уз устанике у Босни и Херцеговини, а као краљ повео је Србију кроз њене најславније, али и најтежe године.
Током његове владавине Србија је у Балканским ратовима ослободила Косово, Метохију и Стару ��рбију после више векова османске власти. У годинама које су уследиле делио је судбину свог народа и своје војске, пролазећи Албанску голготу, показујући да истински владар никада није изнад свог народа, већ увек са њим.
Краљ Петар I није оставио само велике војне и државничке успехе. Оставио је пример владара који је веровао у уставност, слободу и одговорност према народу. Његов превод Миловог дела „О слободи“ сведочи да је дубоко разумео да су слобода, правда и достојанство темељ снажне државе.
Његово наслеђе није само део историје моје породице, оно припада целом нашем народу. Данас, са поносом и захвалношћу, одајем почаст човеку чији су живот и дело трајно обележили српску историју и чији пример и даље обавезује све нас.
Вечна му слава и хвала 🇷🇸👑
Zaboravljeni velikan-BLAGOJE
Na stranu legenda o siromašnom, gladnom momku, koji sedi u parku i prilazi mu lepa pevačica, Silvana Barjaktarević, kasnije ARMENULIĆ...Tada je, kaže narodno predanje, "rođen" pevač i kompozitor Toma Zdravković.
Jeste, ali Toma postaje Toma tek na festivalu "Ilidža- 1969."
Te godine On peva pesmu "Odlazi, odlazi", poznatu i kao "Jesen je tužne u mome kraju", i preko noći se useljava u sve krajeve bivše države. Ta pesma živi i danas, večno zelena i tako će ostati.
A, KO JE STVORIO TU PESMU?
To smo zaboravili, kao i mnoge velikane u svetu naše narodne i pop muzike. A bez njih ne bi bilo pesama koje nam život čine lakšim i lepšim. Neku pesmu dobro, ili savršeno, može da otpeva više pevača a samo jedan je autor, stvaralac.
"Odlazi, odlazi" napisao je i komponovao BLAGOJE KOŠANIN, rođen na Kosovu, u Zubin Potoku.
Život ga je odveo u Sarajevo, pa u Zagreb, opet u Sarajevo, gde dočekuje rat i poslednja selidba bila je u rodni kraj. Tamo je i umro, 2013. godine.
Iza sebe je ostavio večni trag, desetine pesama koje će grejati generacije što dolaze.
Njegove pesme, osim Tome, pevali su i pevaju: Nedeljko Bilkić, Silvana Armenulić, Miroslav Ilić, Zaim Imamović, Beba Selimović, Nada Obrić, Nedžad Salković...
A, njega, BLAGOJA KOŠANINA, niko više ne spominje.
Dragi Dule, treneru
Danas je najteze naci prave reci kojima bih mogao da opisem tvoju velicinu, lik i delo. Nikada necu zaboraviti nas prvi susret kada si me blagim osmehom pogledao i stegao mi ruku. Osecao sam se toliko uplaseno, a opet uzbudjeno jer cu imati priliku da radim sa tobom. Nisam znao sta me ceka ali sam ti verovao do smrti.
Pokazao si mi kako se gradi licnost, kako se postaje profesionalac, kako se gradi samopuzdanje, kako se trenira, kako se gradi tim, sta je Partizan, kako se igra za Partizan. Davao si prave savete u pravo vreme. Kupovao knjige, filmove, karte za pozoriste… i to sve si radio sa mnogo posvecenosti, paznje i ljubavi.
U tom trenutku zivota sam te gledao cak i kao drugog oca.
Naravno da necu zaboraviti ni one “fakultativne” treninge. Ti treninzi su bili dosta teski i naporni, ali si uvek bio prisutan, bio si uvek tu.
Ti i ja sami u Pioniru, na glavnom terenu.
Nista nije bilo bolje od toga.
Nikada nisi cascavao prisustvom, kako si ti voleo da kazes.
Ne znam da li sam ili nisam uspeo da budem ono sto si ti mislio da cu biti, ali znaj da sam dao sve od sebe i da sam ti neizmerno zahvalan na svakoj sekundi truda koji si mi posvetio. Sad tek iz neke druge perspektive, i drugog vremena vidim koliko si mi se bezuslovno dao.
Mnogo mi je zao sto necu moci da se ispricam sa tobom makar jos jedno, onako nasamo.
Neizmerno sam ti zahvalan.
Pocivaj u miru, treneru.
🖤🤍
A traditional Serbian badnjak… in the tunnel? 👀🇷🇸
Nikola Mirotic bringing the Christmas spirit before the @ASMonaco_Basket vs @PartizanBC tip-off ✨
Srećan Badnji dan to all our Serbian fans 🫶
За добијање Добричиног прстена 1990. године, Душан Ковачевић је Бати Стојковићу посветио ове редове:
„Живећи у тешком, депресивном, заумном, нељудском времену комунистичке духовне и егзистенцијалне беде, а са твојим породичним осећањем правде и честитости,⏬
Kralj Aleksandar i kraljica Marija u Peći, daleke 1924.godine.
Fotografija Milana Šimića, dvorskog fotografa, retuširana uz pomoć AI. Arhiva manastira Visoki De��ani.