Sin Mila Lompara, Rastko Lompar, napisao je knjigu o Dimitriju Ljotiću. Reč je o specifičnom pokušaju pacifikacije fašizma, pripremi terena za njegovo prihvatanje, za normalizaciju zločinačke ideologije i implicitno, za potencijalnu rehabilitaciju fašista, kroz „nijanse“, „kontekst“ i arhivske fusnote.
Knjiga ne negira Ljotićevu kolaboraciju i zločine, ali ih razvodnjava, premešta u zonu „kompleksne ličnosti“ i „istorijskih dilema“, uklanjajući alarm koji bi svaka iskrena istorijska analiza morala da uključi. Fašizam se ovde ne naziva fašizmom - postaje tema za akademsku debatu, predmet diskusije i objašnjavanja.
Otac radi slično u savremenoj politici - veliča ratnog zločinca Radovana Karadžića, promoviše njegove knjige, šalje mu čestitke, pokušava od njega napraviti heroja. Sin radi isto, ali u prošlosti – od Ljotića pravi „tragičnog mislioca“. Različita sredstva, isti cilj: normalizacija ideologije mržnje.
Fašizam se ovde ne predstavlja kao fašizam, već kao „kultura“. Kao „briga“. Kao kontekst. Kao akademska tema lišena moralne presude.
Cilj intelektualne pacifikacije fašizma je uklanjanje alarma. Uklanjanje oštrine. Uklanjanje reči koje bole. Kada se fašizam prestane nazivati fašizmom, on postaje „jedna od opcija“.
Kada kolaboracija sa okupatorom postane „istorijska dilema“, ona prestaje da bude zločin. Kada se ideologija mržnje presvuče u „nacionalnu brigu“, ona se nudi kao prihvatljiva budućnost.
Zato je važno videti vezu, ideološki kontinuitet. Otac radi na normalizaciji autoritarne, ekstremno nacionalističke politike u sadašnjosti. Sin radi na normalizaciji fašizma u prošlosti.
I upravo tu leži opasnost. U strpljivom, sistematskom pomeranju granica prihvatljivog. U pripremi društva da jednog dana kaže: „Možda nije bilo baš tako strašno.“ A iz tog „možda“ uvek se rađa „možda ponovo“.
Fašizam se ne vraća isti. On se vraća lukaviji. Tiši. Uvijen u ukrasni papir intelektualizma sa mašnicom „najboljih namera “
Fašizam mora zauvek ostati ono što jeste - zločinačka ideologija i kolaboracija sa okupatorom!
Javnost u Srbiji pozdravlja odluku gradonačelnika Zagreba i osuđuje odluku Vlade da ipak organizuje doček na kom će Tompson ponovo divljati.
Isto tako bi i hrvatska javnost pozdravila odluku nekog gradonačelnika i osudila istu odluku Vlade u slučaju npr Baje Malog Knindže u Srbiji.
Ali pravo ozdravljenje kreće kada javnost u Hrvatskoj stane iza takvog gradonačelnika, a ne takve Vlade i kada javnost u Srbiji zauzme iste pozicije prema nacionalističkom divljanju u Srbiji.
To se ne dešava preko noći, još manje samo od sebe. Za to su neophodni hrabri lideri , jasne politike i vizije i gospodin Tomašević je to pokazao. Zbog toga je važno pružiti podršku tim činovima, ali je još važnije ostati dosledan i braniti te vrednosti u svom dvorištu.
Uvek, bez obzira na tajming i na to da li će se “većinsko” stanovništvo naljutiti.
Bez toga, ostajemo da se valjamo u balkanskoj baruštini.
Da li se nadaju ukidanju TOK-a, pa kupuju vreme, evo ne znam...
Ali ne daju se tužioci za organizovani kriminal, a ni sudije iz Specijale ne popuštaju.
Inače "balkanski kartel" je ozbiljna filmska priča, poruke životne, a bezbednosna kultura vrlo niska
https://t.co/RLbXZgPUGu
Pošto su uvrede i pretnje prešle sve mere, slušajte me sada dobro:
Posle emisije gdin Kavčić mi se uneo u lice, izvredjao me, i zajapuren zapretio da se "neće na ovome završiti" i da ću ja "tek videti".
To je uradio pred Cvijetinom, pred autorom podkasta i vlasnicima studija. (1)
dosli ministar finansija koji ne da pare aj ti zajednici i predsednica parlamenta koja trazi pare za aj ti zajednicu da me pitaju sta da rade ja im reko kako da urade jbg
Biljana Đorđević je večeras u Utisku nedelje bila više nego odlična, ali će od većine priznanje za to dobiti tek kada se pokaže da je bila u pravu.
Tada to neće biti važno, jer će prilike da se uradi ono što predlaže davno proći.