Zavidim svima koji žive po principu "kud puklo da puklo", jer se, za razliku od mene, ne ubijaju razmišljanjem o rikošetu na koji ionako ne mogu da utiču.
Pošto je pasivna agresija previše pasivna za moj ukus, mislim da bih sve razmirice koje imam s ljudima rešila igranjem između dve vatre, ali da se gađamo u glavu.
Mislila sam, ako si slobodan, da mi doneseš kokosovo brašno, ponestalo mi za ruske kape, pa da ostaneš na onoj jednoj koja ne može da mi stane na tacnu.
Jedno od onih malih, ali sveprožimajućih zadovoljstava pred pranje kose: neobuzdano, fanatično, sumanuto, manijakalno, poduže češanje temena glave kao da ni sutra, ni epitelni sloj ne postoje, dok u sebi govorim: "Ništa nema šanse protiv ovog osećaja!"
Najjači razlog zbog kog verujem u ljubav je taj što znam kako ja mogu da volim.
Najjači razlog zbog kog ne verujem u ljude je taj što znam kako ja mogu da razočaram.
Iznerviram se svaki put kad otkrijem da je tekst neke pesme (koji je najočiglednije napisan za mene, jelte) nastao mnogo pre mene i posvećen je drugoj, imenovanoj ili - još gore - imaginarnoj ženi, pa u tom tekstu onda svakojaka može da se pronađe, a ne samo ja.
Često se setim kako je Laguna u nekoj objavi pitala šta nas sprečava da čitamo, a nepoznati čovek u gomili komentara ispod je odgovorio: "Previše sam knjiga pročitao i sada se nigde ne uklapam" and I felt that.