@BajkoCt moj, ja i ti se dušama poznajemo sa svih prvih linija odbrane.
To me obavezuje da ukažem da poznajem ljude i rad književne zajednice Vladimir Mijušković jako dobro. Griješi se u kvalifikacijama, jer poznajem ih.
Ovu nagradu dodjeljuju isključivo oni, a ne Opština i niko od opštinara ni nije pozvan na uručenje.
Ono što ljubim je istina, a ona me obvezuje da ukažem na neke ovakve događaje onako kako je pošteno, a godinama pratim rad ove književne zajednice.
Jedno što je sigurno je da je veliki Vito tamo percepiran i poštovan baš kako treba- jer tamo je živa odanost antifašizmu i Crnoj Gori kroz najvažnije ljude u organizaciji koji su Crnogorci. Oni sojski, čojski i pravi.
Ne mogu da otćutm nepravdu, jer ovo to jeste. Na zaštitu CRNOGORSKOG IDENTITETA koji je ugrožen posebno zadbjih 35g- se u kulturi po mom mišljenju uvijek možemo osloniti na ljude iz Kniževne zajednice Vladimir Mijušković koji nijesu lovci u mutnom nego ljudi od integriteta što je danas rijetkost.
Zagrljaj bratu crnogorskom. ♥️🇲🇪
EVROPSKA UNIJA DIŽE RAMPU, NAPREDAK SRBIJE JE ZAVRŠEN!
Aleksandar Vučić u velikim problemima
Odbor za spoljne poslove Evropskog parlamenta (#AFET) usvojio je finalnu verziju Izvještaja o Srbiji izvjestioca Tonino Picula, i to ubjedljivom većinom sa 51 glasom #ZA!
Ključne poruke Brisela!
Proces je ZAUSTAVLJEN.
#EU jasno konstatuje da napredak ne postoji zbog urušavanja demokratije, vladavine prava, medijskih sloboda i katastrofalnih izbornih uslova.
Nema više gledanja kroz prste: Kroz oštre amandmane, tekst je dodatno pooštren, Brisel više ne nasijeda na puko usvajanje zakona bez njihove stvarne primjene u praksi.
Uvedena REVERZIBILNOST Evropska unija otvoreno upozorava da se proces ne samo zamrzava, već se zbog nazadovanja može formalno unazaditi i suspendovati finansijska podrška.
Ovaj izvještaj ide na plenum #Evropski parlament već u julu
#Crnogorskiforum poručuje: ovo je jasan šamar politici dvostrukih aršina i geopolitičke trgovine vrijednostima. Vrijeme je da se činjenice pogledaju u oči, evropski standardi ne trpe fasadnu demokratiju niti regionalnu destabilizaciju!
@VladaCG@MickeySpajic@EU_Commission@TPicula
@eucopresiden
@vonderleyen.
@sarecmarjan
Zbog toga Crnogorski forum predlaže Vladi Crne Gore i evropskim partnerima primjenu trostepenog modela koji se mora sprovesti kroz institucije sistema i monitoring Evropske unije. Prvi korak podrazumijeva zakonsku restituciju, odnosno donošenje pravnih akata kojima se svi sakralni objekti i kulturno-istorijski spomenici izgrađeni do 1. decembra 1918. godine, kada je Crna Gora nasilno anektirana, proglašavaju državnom imovinom i zaštićenim kulturnim dobrima, čime se baština vraća u pređašnje pravno stanje i štiti od tekuće nelegalne građevinske devastacije i mijenjanja autentične crnogorske arhitekture. Drugi korak je institucionalni i podrazumijeva formiranje jedinstvene Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja bi zakonski izgubila bilo kakav nacionalni ili etnički predznak u svom nazivu, postajući teritorijalna crkva otvorena za sve pravoslavne vjernike bez obzira na naciju, pri čemu bi država kao vlasnik dala te objekte na korišćenje i upravljanje jedinstvenoj crkvenoj strukturi. Treći korak je diplomatsko-kanonski, gdje Vlada Crne Gore, koristeći istorijske presedane Ukrajine i Sjeverne Makedonije, upućuje zvanični apel Vaseljenskoj patrijaršiji u Konstantinopolju, ukazujući na istorijsku autokefalnost Crnogorske mitropolije prije 1918. godine i zahtijevajući usklađivanje crkvenih granica sa granicama nezavisne države koja je članica NATO-a i prva predvodnica u procesu evrointegracija.
Zaključak ove inicijative
Crnogorski forum ovim želi da naglasi da se trajna stabilnost, društvena kohezija i vladavina prava u Crnoj Gori ne mogu postići guranjem identitetskih i imovinskih problema pod tepih niti sprovođenjem oportunističkih politika koje tolerišu stranu agresivnu propagandu. Nikako se ne smije zaboraviti istorijska činjenica da su Crna Gora i Crnogorska mitropolija 1918. godine okupirane i nasilno anektirane od strane Srbije, što predstavlja jedan od ključnih razloga da se povrati autokefalna pravoslavna crkva u Crnoj Gori i da Crna Gora bude potpuno pravno nezavisna. Evropska unija mora prepoznati da pitanje crkvene imovine i vjerskih prava u Crnoj Gori nije teološka rasprava, već prvorazredno pitanje diskriminacije većinskog crnogorskog naroda i zaštite kulturnog nasljeđa unutar evropskog pravnog prostora. Vraćanjem sakralne imovine u vlasništvo države i insistiranjem na kanonskom principu teritorijalnosti, Crna Gora ne zakida prava nijednom svom građaninu, već naprotiv, eliminiše etnofiletizam i stvara inkluzivnu Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori u kojoj će i Crnogorci i Srbi imati jednaka prava na slobodu vjeroispovijesti. Upravo se ovim rješenjem stabilizuje i trajno obezbjeđuje mir i stabilnost Crne Gore, a i na Balkanu, dok se državi konačno vraća puni suverenitet nad njenom teritorijom i istorijskim nasljeđem kao conditio sine qua non njenog punopravnog članstva u porodici prosvijećenih evropskih naroda.
#PRIORITETNO
#RJEŠAVANjE
#PRAVOSLAVNOG
#CRKVENOG
#PITANjA
#DRŽAVE
#CRNE
#GORE
4. 07. 2026 godine
S poštovanjem,
#NVOCRNOGORSKIFORUM
#Predsjednica
#JelenaMarković
#PREDSJEDNIKU CRNE GORE
#SKUPŠTINI CRNE GORE
#VLADI CRNE GORE
#EVROPSKOM PARLAMENTU
#EVROPSKOJ KOMISIJI
#SAVJETU EVROPE
#OEBS-u
#INICIJATIVA
za pokretanje postupka rješavanja pravoslavnog crkvenog pitanja u Crnoj Gori u sklopu pregovaračkih #poglavlja23 i #poglavlja24 i u skladu sa univerzalnim hrišćanskim kanonima
Polazeći od ustavnog poretka Crne Gore kao nezavisne, građanske i suverene države, #Crnogorskiforum upućuje zvaničnu inicijativu Predsjedniku Crne Gore, Vladi Crne Gore i institucijama Evropske unije za hitno otvaranje i sistemsko rješavanje pravoslavnog crkvenog pitanja, prepoznajući ga ne kao teološki ili partijski spor, već kao fundamentalno pitanje vladavine prava, zaštite ljudskih prava i očuvanja kulturne baštine. Trenutni status quo, pravno spornim i duboko diskriminatornim Temeljnim ugovorom, direktno proizvodi sistemsku diskriminaciju građana Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, uskraćujući im elementarno ljudsko pravo na slobodan ulazak i obavljanje vjerskih obreda u objektima koje su vjekovima gradili njihovi preci. Ova očigledna nejednakost pred zakonom, gdje se javna dobra i sakralna baština tretiraju kao ekskluzivno nacionalno vlasništvo Crkve države Srbije, predstavlja grubo kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima i direktno koči ispunjavanje mjerila u ključnim pregovaračkim poglavljima 23 i 24 koja se odnose na pravosuđe, temeljna prava i bezbjednost.
Rješenje ovog višedecenijskog problema Crnogorski forum temelji na egzaktnim istorijskim činjenicama i neoborivim kanonskim principima koji su ugrađeni u same temelje pravoslavne ekumene još od IV vijeka. Ključni pravni i duhovni putokaz nalazi se u 17. kanonu Halkidonskog sabora iz 451. godine, koji eksplicitno propisuje da crkveno-administrativne granice moraju pratiti državne i administrativne granice. Nasuprot ovom univerzalnom pravilu teritorijalnosti, trenutno djelovanje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori predstavlja školski primjer etnofiletizma, jeresi osuđene na Saboru u Carigradu 1872. godine, jer se crkvena jurisdikcija nameće preko državnih granica isključivo radi ostvarivanja političkih i nacionalnih interesa jedne etničke grupe, u ovom slučaju srpskog naroda. Da je princip državne teritorijalnosti jedini održivi kanonski model, nedavno je potvrdio i takozvani makedonski scenario, u kojem je dugogodišnja istrajnost države i diplomatska akcija prema Vaseljenskoj patrijaršiji rezultirala povratkom Ohridske arhiepiskopije (Makedonska crkva) u kanonsko jedinstvo i njenim konačnim priznanjem. Dodatno pravno utemeljenje za reviziju crkvenog statusa leži u činjenici da je Tomos iz 1922. godine, kojim je Carigrad blagoslovio stvaranje Ujedinjene SPC u granicama Kraljevine SHS, u kojem se spominje autokefalna Crnogorska crkva, suštinski i trajno izgubio svoju pravnu valjanost onog trenutka kada su eparhije iz tog dokumenta koje pripadaju Makedoniji priznate kao autokefalna crkva, čime je pravni kontinuitet tog akta obesmišljen nakon nestanka država u čije je ime izdat.
#PRIORITETNO
#RJEŠAVANjE
#PRAVOSLAVNOG
#CRKVENOG
#PITANjA
#DRŽAVE
#CRNE
#GORE
4. 07. 2026 godine
S poštovanjem,
#NVOCRNOGORSKIFORUM
#Predsjednica
#JelenaMarković
@EUAmbME@EKvSloveniji
#SAOPŠTENJE ZA JAVNOST
CRNOGORSKI FORUM: ODGOVOR #VDT-A POTVRĐUJE DA SU NAŠE INICIJATIVE UPUĆENE NADLEŽNIM INSTITUCIJAMA I DA OČEKUJEMO NJIHOVO POSTUPANJE
NVO Crnogorski forum obavještava javnost da je povodom inicijativa koje smo pokrenuli radi zaštite dostojanstva crnogorske žene, crnogorskog identiteta, suvereniteta i međunarodnog ugleda Crne Gore, Vrhovno državno tužilaštvo naš dopis dostavilo na nadležno postupanje Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici.
Podsjećamo da smo se zahtjevima za institucionalno reagovanje obratili #PredsjednikCrneGore,
#predsjednikuVlade,
predsjedniku Skupštine Crne Gore, potpredsjednicima Vlade, #Ministarstvuvanjskihposlova, #Ministarstvuunutrašnjih poslova, #Upravipolicije,
#Ministarsrvuevropskijposlova,
#Agencijizanacionalnubezbjednost,
#Ministarstvuljudskihimanjinskihprava, #Ministarstvuevropskihposlova,
#Ministarstvuprosvjetenaukeiinovacija, #Vrhovnomdržavnomtužilaštvu,
#Specijalnomdržavnomtužilaštvu,
#ŽenskomklubuSkupštineCrneGore,
#Odboruzarodnuravnopravnost, svim #poslaničkimklubovima, kao i drugim nadležnim institucijama.
Takođe smo o navedenim okolnostima obavijestili #Delegaciju Evropske unije u Crnoj Gori, predsjednicu #Evropskekomisije #UrsulufonderLajen, glavnog pregovarača Crne Gore sa Evropskom unijom #PredragaZenovića, predsjednika #Atlantskogsaveza Crne Gore #SavaKenteru, kao i Ambasadu #RepublikeSrbije u Crnoj Gori.
Od svih institucija kojima smo se obratili tražili smo isključivo jedno- da, u skladu sa Ustavom Crne Gore, zakonima države i svojim službenim nadležnostima, zauzmu stav i postupe u okviru ovlašćenja koja imaju.
Posebno očekujemo odgovor #Ženskog kluba #SkupštineCrneGore, kojem smo se obratili smatrajući da zaštita dostojanstva žene ne smije zavisiti od političke, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge pripadnosti. Smatramo da crnogorske žene imaju pravo da znaju da li će institucije formirane upravo radi zaštite njihovog dostojanstva reagovati kada značajan dio javnosti određene pojave doživljava kao vrijeđanje i ponižavanje žena i njihovog društvenog položaja.
Crnogorski forum smatra da ćutanje institucija u situacijama od značaja za zaštitu ljudskog dostojanstva, međunarodnog ugleda države i očuvanje ustavnih vrijednosti ne smije biti odgovor.
Istovremeno obavještavamo javnost da smo se, nakon kontakta od strane policijskog službenika i okolnosti koje su kod nas izazvale osjećaj zabrinutosti, ponovo obratili Vrhovnom državnom tužilaštvu sa zahtjevom da se sagledaju sve okolnosti i obezbijedi puno poštovanje prava na slobodno, mirno i demokratsko javno djelovanje.
Crnogorski forum će nastaviti da djeluje isključivo institucionalno, demokratski i u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore.
Ne tražimo privilegije. Ne tražimo posebna prava.
Tražimo da institucije rade svoj posao.
Tražimo da Crna Gora ne ostane nijema kada se vrijeđa dostojanstvo crnogorske žene, negira crnogorski identitet, dovodi u pitanje suverenitet države i ugrožava njen međunarodni ugled.
O svim odgovorima, izostanku odgovora i daljim aktivnostima institucija blagovremeno ćemo obavještavati crnogorsku i međunarodnu javnost.
NVO Crnogorski forum
Predsjednica
Jelena Marković
NVO CRNOGORSKI FORUM uputio je
Zahtjev za institucionalno reagovanje Ženskom klubu skupštine Crne Gore
Poštovane dame,
U prilogu zahtjev za Ženski klub uz vjerovanje da je trenutak da se prevaziđe svaka podjela i solidarnost digne glas protiv nasilja nad ženama i državom, žene za žene, a i Crna Gora je žena!
Solidarnost i zajedništvo su put koji pobjeđuje uvijek, pokažimo da su takve crnogorske žene i da ćemo stati jedna uz drugu, pa da ovo bude iskorak u borbi koja na putu ravnopravnosti tek slijedi.
Samo principijelno i neselektivno već uvijek jednako i solidarno. Pokažimo da posjedujemo integritet.
NVO CRNOGORSKI FORUM
@RTCGme
Pozivam sve žene da mi se pridruže u Tivtu.
Da zajedno pokažemo da postoje granice preko kojih se ne prelazi i vrijednosti koje se ne prodaju.
Čekam Aleksandra Vučića-pa neka dođe.
Crnogorske žene znaju kako se dočekuje gost.
Ali znaju i kako se odgovara onima koji ne poštuju Crnu Goru.
Biće onako kako dolikuje i kako je uvijek i bilo
dostojanstveno, hrabro i bez straha.
Inicijativa Ženskom klubu Crne Gore uz želju da podrškom pokažu solidarnost i podršku i zajedno za sve crnogorske žene i Crnu Goru iniciramo prikedlog da se Aleksandar Vučić proglasi personom non grata i da mu se zabrani ilaz u Cenu Goru ZBOG SKANDALOZNOG NEGIRANjA CRNOGORSKE NACIJE I VRIJEĐANJA CRNOGORSKE ŽENE
Naša moralna obaveza je da odbranimo čast svake naše čukunbabe, prababe, babe i majke koje su bile uvijek stamene i snažne ličnosti kroz crnogorsku istoriju do danas PONOS: BANICE, STOPANICE, RATNICE!
Neće se ponižavati:
Drugi svjetski rat (1941–1945)
Zatočenice: 12.108 crnogorskih žena koje su prošle koncentracione logore
Poginulih u direktnim borbama, kao žrtva fašističkog terora za crnogorsku slobodu glavu je dalo 483 borkinje, 1.754 žene su strijeljane ili obješene u fašističkim zatvorima i logorima.
Osam Crnogorki proglašeno je za narodne heroine.
Balkanski ratovi i Prvi svjetski rat (1912–1918)
Skadarsko ratište (1912–1913): Na ovom ratištu poginulo je više od stotinu Crnogorki koje su učestvovale u borbama na Tarabošu i Dečiću ili pomagale crnogorskoj vojsci.
Cenogordke žeme su činile glavnu logistiku crnogorske vojske, prenoseći hranu, municiju i ranjenike preko neprohodnih planina.
Komitski pokret: Tokom austrougarske okupacije (1916–1918), desetine žena aktivno su učestvovale u komitskim četama kao borci i jorgašice (kurirke).
Zbog svega navedenog:
Dok se u zlonamjernim medijskim i kinematografskim narativima, radi velikodržavnih interesa, bezobzirno i opasno pokušava negirati crnogorski narod i istorijsko trajanje Crne Gore, najnovija izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića ogolila je do kraja zvaničnu politiku Beograda prema Podgorici. Vučić je svesrdno stao u odbranu skandaloznog dokumentarnog filma, javno poručivši da u njemu ne vidi ništa sporno i cinično zapitavši šta to u filmu nije tačno, čime je direktno i najgrublje povrijedio državu Crnu Goru, crnogorsku naciju i dostojanstvo crnogorske žene. Zbog ovog otvorenog čina neprijateljstva i diplomatskog bezobrazluka, Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore mora hitno uputiti oštru protestnu notu Republici Srbiji, dok predsjedniku Vučiću treba izreći mjeru zabrane ulaska u našu zemlju i uskratiti mu prisustvo na predstojećem samitu u Tivtu. Istovremeno, Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore dužno je da bez odgađanja pokrene krivični postupak protiv autora ovog fašističkog filmskog projekta, kao i protiv televizija koje su omogućile njegovo emitovanje i time direktno učestvovale u širenju međunacionalne mržnje i negiranju jednog autohtonog naroda. Plasiranjem izmišljotina da je crnogorska nacija vještački stvorena i svjesnim ignorisanjem vjekovnog državnog kontinuiteta od Crnojevića pa sve do 1918. godine, kada je Srbija nasilno okupirala, a potom i anektirala crnogorsku državu, pokušavaju se sakriti nepobitne istorijske činjenice o dubokom civilizacijskom i etičkom jazu između dva društva. Dok više od 400 godina Srbija uopšte nije postojala u političkom smislu, već je njen narod funkcionisao u statusu potčinjene i pokorne raje bez sopstvene slobode i države, trpeći surove običaje turske feudalne vlasti koji su zadirali u najdublje porodično dostojanstvo i pravo prve bračne noći, Crna Gora je kroz vjekove neprekidne borbe krvlju branila i očuvala svoju slobodu, državnost i poseban etički kod.
Ta razlika u shvatanju časti najjasnije se ogleda upravo u spremnosti na vazalstvo i političku trgovinu ženama, što je bio standardni obrazac ponašanja hrišćanskih despotovina tog doba. Istorijski primjeri Olivere Lazarević i njene rođene sestričine Mare Branković ogoljuju taj sistem pokornosti, jer su obje poslate u turske hareme – Olivera sultanu Bajazitu I nakon Kosovske bitke, a Mara generaciju kasnije sultanu Muratu II – kao živi diplomatski taoci svojih porodica. Iz ugla slobodarskog koda, njihovo dugogodišnje služenje i podređenost okupatoru ne nosi junačku slavu, a činjenica da ni jedna ni druga sa sultanima nijesu imale đece jedino ih je poštedjela istorijske uloge majki osmanskih osvajača. Tek nakon smrti svojih muževa, koristeći preostali uticaj, nagomilano zlato i posredovanje Dubrovačke republike, one pokušavaju djelovati u sopstvenom interesu, pa Mara sa svog polunezavisnog dvora u Ježevu posreduje u poslovima pravoslavne crkve, dok se Olivera vraća bratu, despotu Stefanu Lazareviću. Sam Stefan, baš kao i Đurađ Branković ili Marko Kraljević, istorijski su bili vjerni i poslušni turski vazali koji su ratovali i ginuli za turskog sultana – kao što je Marko poginuo na Rovinama, a Stefan donio pobjedu Turcima kod Nikopolja, što trajno demantuje romantičarske mitove i pokazuje spremnost na služenje sili radi očuvanja ličnih posjeda i dinastičkih titula. Nasuprot ovom nasljeđu kompromisa i vazalstva, koje se danas kroz medije sramno pokušava projektovati na Crnu Goru kroz lažne narative o italijanskoj okupaciji, slobodarski crnogorski narod i crnogorska žena nikada kroz istoriju nijesu bili podložni takvim trgovinama, niti bi crnogorski kod ikada dopustio takvu vrstu asimilacije i nacionalnog poniženja. Crnogorka je kroz vjekove bila i ostala stameni, nepokolebljivi stub porodice, fanatično odana svojoj državi i narodu, sa uzvišenim i ponosnim odnosom prema svom čovjeku, ocu, bratu i mužu, koji se dokazivao onda kada je bilo najteže za opstanak na crnogorskom kršu. One nijesu birale diplomatsku udobnost tuđih dvorova niti ropsko preživljavanje, već su kroz beskompromisnu borbu, glad, pušku i trpljenje na sopstvenom ognjištu branile čast, ponos i slobodu, zbog čega ih istorijska nauka i književnost s pravom pamte kao simbole nepotkupljivog dostojanstva i istinske heroine crnogorskog istorijskog trajanja koje nikakve Vučićeve izjave ni propagandni filmovi ne mogu izbrisati.
Moja poruka Aleksandru Vičiću je DALjE RUKE OD CRNE GORE!
,,Ne diraj granice Crne Gore, jer su krvlju zalivene."
Basta mi, čekam podignute glave, jer Crnogorka sam i znam braniti i sebe i čast i dom i ognjište.
Jelena Marković
Predsjednica NVO CRNOGORSKI FORUM
#PANEKADOĐE
#TIVAT
#5JUN
#ALEKSANDARVUČIĆ
Saopštenje povodom odluke Vrhovnog suda u predmetu „Telekom“
Odluka Vrhovnog suda Crne Gore kojom se odbacuje zahtjev Vrhovnog državnog tužilaštva u predmetu „Telekom“ predstavlja dosljednu primjenu načela zakonitosti i kontinuiteta sudske prakse u pogledu dozvoljenosti vanrednih pravnih ljekova.
Pravni stav Vrhovnog suda jasno razgraničava procesne odluke koje služe dinamici i pravilnosti sprovođenja izviđajnih radnji od konačnih sudskih odluka kojima se rješava o krivici. Zahtjev za zaštitu zakonitosti, kao restriktivni pravni institut, ne može se koristiti kao instrument za arbitriranje u ranim fazama postupka prije nego što je krivični postupak formalno otpočeo.
Dodatno, ukazivanje suda na nedostatak procesnog interesa VDT-a, nakon što je SDT odbacio krivičnu prijavu a gonjenje preuzeo Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa kao supsidijarni tužilac, potvrđuje važnost poštovanja procesnih uloga postavljenih Zakonikom o krivičnom postupku. Ova odluka ne prejudicira konačni ishod u predmetu „Telekom“, već vraća postupak u zakonom predviđene okvire pred sudijom za istragu Višeg suda u Podgorici, gdje oštećeni kao tužilac ima punu zakonsku mogućnost da koristi preostala redovna procesna sredstva.
Crnigirski forum
Između ekonomskog patriotizma i političkog nasljeđa: Šta se krije iza novih obećanja @DritanAbazovic
U medijskim istupima, lider Građanskog pokreta URA @DritanAbazovic nastoji da se pozicionira kao ključni zaštitnik crnogorske ekonomije, radničke klase i domaćih proizvođača. Kroz kampanje poput "Domaći proizvodi 365", priče o brendiranju artikala crnogorskim zastavicama, te obećanja o isplati pomoći žrtvama tranzicije u iznosu od 12.000 eura, Abazović pokušava da nametne teme ekonomskog patriotizma. Međutim, za veliki dio crnogorske javnosti i suverenistički blok, ova retorika predstavlja samo politički manevar s ciljem da se u zaborav gurnu krupne identitetske, državne i bezbjednosne odluke iz perioda od 2020. do 2023. godine, kojima je, prema ocjeni kritičara, direktno ugrozio nacionalne interese Crne Gore.
Iako je Abazović uoči formiranja manjinske Vlade obećavao ubrzanje evropskih integracija, ključni prioritet njegovog kabineta postalo je potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u avgustu 2022. godine. Sam tekst ugovora sadrži niz istorijski neutemeljenih tvrdnji i falsifikata koji su ubačeni kako bi se SPC-u obezbijedio vještački kontinuitet na prostorima Crne Gore. U ugovoru se eksplicitno pominje 1219. godina kao godina osnivanja, što u istorijskoj nauci nikada nije dokazano niti za to postoji validan tomos. Mit o tome da je Sava Nemanja postao arhiepiskop nema nikakvo utemeljenje u sačuvanim dokumentima ili artefaktima iz tog doba, jer ne postoje dokazi o tome ko ga je, kada i gdje uopšte rukopoložio u čin episkopa. Sve ove tvrdnje pojavljuju se tek naknadno, u kasnijim žitijima koja imaju religijsko-politički, a ne dokumentarni karakter.
Pored istorijskih neistina, potpisivanje ovog dokumenta pratio je otvoreni ustavno-pravni i politički skandal. Prema Ustavu, Crna Gora je definisana kao strogo sekularna država, a ne vjerska zajednica, pa je potpisivanjem ovakvog ugovora grubo narušen ustavni poredak. Posebna pravna manipulacija ogleda se u tome što je Abazović u tekstu naveo da je potpisnica "Država Crna Gora", iako je ugovor potpisao isključivo on u ime Vlade, dok Skupština Crne Gore kao najviše zakonodavno tijelo nikada nije verifikovala niti ratifikovala ovaj dokument da bi u njemu mogla stajati ta odrednica. Time je Abazović direktno zloupotrijebio svoj službeni položaj i prekršio Ustav, zbog čega je pitanje vremena i promjene političkih okolnosti kada će za ovo djelo odgovarati pred sudom. Pravni apsurd je u tome što premijer nije imao zakonsko pravo da potpiše ovakav ugovor sa stranom crkvom, odnosno Beogradskom patrijaršijom, jer ona, za razliku od Svete Stolice u Vatikanu, nije međunarodno priznati subjekt. Svi međunarodni ugovori koji prelaze zakonom dozvoljenu vrijednost o kojoj Vlada može samostalno odlučivati moraju proći verifikaciju u Skupštini da bi država stala iza njih. U ovom slučaju radi se o prenosu sakralnog i kulturnog blaga neprocjenjive vrijednosti na stranu crkvu, što se nikako ne može izjednačiti sa sporazumom sa Vatikanom koji je Skupština uredno ratifikovala kao ugovor sa međunarodnim subjektom. Da je Vlada, na primjer, potpisala ekonomski sporazum sa Emiratima čija vrijednost prelazi zakonski limit, Skupština bi morala da ga potvrdi, a Abazović je u ovom slučaju samovoljno zaobišao Parlament, učinivši ugovor potpuno neustavnim. Zbog ovog pravnog nasilja sam i predala inicijativu za ocjenu ustavnosti, a i Urgenicuju, Ustavnom sudu i podnijela krivičnu prijavu protiv Dritana Abazovića. Ovim neustavnim aktom SPC je dobila ekskluzivan i povlašćeni pravni položaj u odnosu na Crnogorsku pravoslavnu crkvu (CPC) i sve druge vjerske zajednice. Kritičari s pravom ističu da su ovim činom SPC-u prepisana ogromna kulturno-istorijska i sakralna dobra koja su vjekovima stvarali Crnogorci, čime je legalizovan monopol jedne tuđe vjerske zajednice, dok je autokefalna CPC potpuno obespravljena, što je u krajnjem i dovelo do ekspresnog pada Abazovićeve Vlade.
Volimo te sinje more, naša brda i naše gore! Nek' nam sviću majske zore 🇲🇪❤️🇪🇺
Za državu pomirenih, srećnih i bogatih ljudi! Srećno! #21maj#DanNezavisnosti
Zbog svega navedenog, ovakvo javno i kontinuirano djelovanje mitropolita Joanikija zaslužuje najoštriju društvenu i pravnu osudu. Svjesnim obmanjivanjem crnogorskog naroda i svih građana Crne Gore, plasiranjem dokazanih istorijskih neistina sa crkvene govornice, on direktno pokušava podriti ustavni poredak, suverenitet i stabilnost države Crne Gore.
Ovakva retorika ima za cilj isključivo unošenje nemira i bratskog razdora među građane, zbog čega postoji jasna i hitna potreba da Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) i nadležni državni organi hitno reaguju.
Zakonska i ustavna obaveza institucija Crne Gore jeste da spriječe svaki pokušaj podrivanja države i sijanja međunacionalne i međuvjerske netrpeljivosti kroz zloupotrebu vjerskih osjećanja i falsifikovanje istorije, kako bi se trajno zaštitili mir, multietnički sklad i dostojanstvo Crne Gore.
#lažionjegoševomamanetu
#zloupotrebavjerksihosjećanja
#falsifikovanjeistorije
#joanikijemićović
#VDT
ISTORIJSKI FALSIFIKAT O LOVĆENU:
Kako SPC plasira laži o Njegoševom amanetu?
Kampanja koju danas u kontinuitetu vodi mitropolit Srpske pravoslavne crkve Joanikije, optužujući crnogorski narod za „rušenje Njegoševe kapele“ i „skrnavljenje groba“, predstavlja svjesno podmetanje istorijskih neistina. Cilj ove propagande je agresivno mijenjanje istorijskog pamćenja, brisanje crnogorskog državotvornog kontinuiteta i nasilna izmjena crnogorskog nacionalnog identiteta.
Istina je neumoljiva: niko 1972. godine nije srušio originalnu Njegoševu kapelu, jer nje na vrhu Lovćena tada već decenijama nije bilo. Pravi rušitelj Njegoševog amaneta bio je kralj Aleksandar Karađorđević, koji je 1925. godine preostale zidove ranjene zadužbine namjerno srušio do temelja, kako bi na njenom mjestu podigao politički spomenik sopstvene dinastije i simbol uništenja crnogorske države.
1. Izvorni amanet: Njegoševa kapela (1845)
Petar II Petrović Njegoš je za života (1845. godine) podigao skromnu, jednostavnu kamenu crkvicu na Jezerskom vrhu i posvetio je Svetom Petru Cetinjskom- crnogorskom svecu, vladaru i svom stricu.
Tokom Prvog svjetskog rata (1916. godine), austrougarska artiljerija je oštetila ovu kapelu, a okupacione snage su ekshumirale Njegoševe kosti i prenijele ih u Cetinjski manastir. Iako ranjena, kapela je nakon rata apsolutno mogla i trebala biti obnovljena u svom izvornom obliku. Zidovi su dobrim dijelom bili čitavi, a objekat je zahtijevao rekonstrukciju i sanaciju, a ne rušenje.
2. Odbijanje obnove i Aleksandrova uzurpacija (1925)
Nakon nasilnog ukidanja crnogorske države i detronizacije dinastije Petrović-Njegoš 1918. godine, odbor građana sa Njeguša pokrenuo je inicijativu i opravdano tražio da se pristupi obnovi originalne kapele od njenog autentičnog, lovćenskog kamena. Međutim, vlasti iz Beograda i kralj Aleksandar Karađorđević su taj plan glatko odbili.
Umjesto vjerne obnove, sproveden je politički plan brisanja crnogorskog identiteta:
Rušenje do temelja: Preostali, čitavi zidovi originalne Njegoševe kapele su namjerno srušeni, a istorijski kamen je drsko pobacan niz litice Lovćena.
Novi gabariti i materijal: Podignuta je potpuno nova građevina, znatno većih dimenzija i masivnijih zidova, građena od mermera dopremljenog sa Vjenčaca (Srbija).
Promjena posvete u slavu Karađorđevića: Što je najveća istorijska prevara, nova kapela nije posvećena Svetom Petru Cetinjskom, već Svetom Đorđu (krsnoj slavi porodice Karađorđević). Pored toga, kapela je direktno podignuta u spomen i slavu rođenja Aleksandrovog prvog sina- kraljevića Petra II Karađorđevića.
Time je Njegošev grob pretvoren u dinastički trofej Karađorđevića, kojim se simbolički pečatilo ukidanje nezavisne Crnogorske crkve i države, a Njegošev lik podređivao novom beogradskom narativu.
Ko je osveštao Aleksandrovu kapelu 1925. godine?
Da se radilo o čisto političko-propagandnoj manifestaciji Beograda sa ciljem asimilacije, govori i spisak prisutnih na ceremoniji osveštavanja nove građevine, koja je održana od 19. do 21. septembra 1925. godine.
Ceremonijom su rukovodili kralj Aleksandar i vrh novostvorene Srpske pravoslavne crkve (koja je dekretom iz 1920. godine ukinula autokefalnu Crnogorsku crkvu):
Glavni činodejstvujući: Kapelu je osveštao tadašnji patrijarh srpski Dimitrije (Pavlović), uz sasluženje mitropolita Gavrila Dožića.
Uloga Nikolaja Velimirovića: Tadašnji episkop ohridski Nikolaj Velimirović bio je ne samo prisutan, već je bio ključni ideološki govornik ove trodnevne manifestacije. Velimirović, kao vodeći ideolog svetosavskog nacionalizma, održao je politički obojen govor nad odrom, sa jasnim zadatkom da Njegoša potpuno istrgne iz njegovog izvornog crnogorskog konteksta i podredi ga svesrpskom narativu i lojalnosti Karađorđevićima.
Državni vrh: Svečanosti je prisustvovao kompletan vojni i politički aparat Kraljevine SHS- kralj Aleksandar sa kraljicom Marijom, članovi Vlade i generali. Sve je organizovano kao državni trijumf nad pokorenim Lovćenom.
3. Istorijska istina: Njegoš je Crnogorac i vladar autokefalne crkve
Pokušaji SPC da Njegoša i njegovu crkvu prikažu isključivo u svesrpskom kontekstu padaju pred istorijskim dokumentima koje je sam Njegoš pisao, kao i ustavima države Crne Gore.
Dokaz o crnogorskoj naciji (1839): Prilikom sklapanja ugovora sa Austrijom o prodaji manastira Stanjevići 1839. godine, Njegoš zajedno sa crnogorskim glavarima zvanično navodi i zastupa pojam „Nacija Crnogorska“ i stavlja svoj potpis iza tog državnog i nacionalnog akta. Njegoš je vladao crnogorski, pisao za crnogorski narod i krvlju branio granice crnogorske slobode.
Administrativna prevara o imenu mitropolije: Vladike iz dinastije Petrović-Njegoš bili su poglavari viševjekovne autokefalne Mitropolije crnogorske (što je bilo garantovano i članom 40 Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine). Nakon nasilnog ukidanja 1920. godine, ova institucija je svedena na nivo obične, regionalne eparhije SPC (pod nazivom „Crnogorska eparhija“). Tek Ustavom SPC iz 1931. godine srpski mitropoliti i Beograd dekretom nameću hibridni naziv „Mitropolija crnogorsko-primorska“- sa jasnim ciljem da se geografski razvodni istorijsko ime Crne Gore, sakrije njena viševjekovna autokefalnost i zavara narod.
4. Istorijsko svjedočanstvo akademika Vladimira Dedijera (1970)
Kada je SR Crna Gora krajem 1960-ih odlučila da ukloni Aleksandrovu građevinu i podigne Mauzolej, SPC iz Beograda je pokrenula istu agresivnu kampanju koju vodi i danas. Tada im je žestok naučni i istorijski odgovor zadao akademik Vladimir Dedijer, istaknuti istoričar i član Odbora za izgradnju mauzoleja, u svom čuvenom pismu objavljenom u listu Borba 20. avgusta 1970. godine:
Ispitao sam istoriju podizanja Njegoševe kapele na Lovćenu sredinom prošlog veka, njenog konačnog rušenja 1925. godine i podizanja nove kapele iste godine po nalogu i u ime kralja Aleksandra Karađorđevića... i utvrdio da je čitava ta kampanja u inostranstvu zazdana na netačnostima i dezinformacijama. Kralj Aleksandar Karađorđević, 1925. godine, u spomen rođenja svog sina... naređuje da se ostaci Njegoševe kapele poruše i da se sazida nova kapela. Ova kapela je građena od novog kamena, na novim temeljima, a ostaci stare kapele su bačeni u Jezerski vrh... Za mene ta Aleksandrova kapela predstavlja višestruki simbol vladavine kralja Aleksandra Karađorđevića: 1. Ona je oličenje uništenja državnosti Crne Gore posle 1918. godine. 2. Ona je oličenje prevage dinastije Karađorđevića nad dinastijom Petrovića. 3. Ona je takođe i simbol uništenja nezavisnosti Crnogorske mitropolije koju je ona čuvala kroz vekove, da bi posle 1918. godine... bila podvrgnuta srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. ...Uklanja se Aleksandrova zadužbina, a gradi se dostojan spomenik velikom pesniku. (Vladimir Dedijer, list „Borba“, 20. VIII 1970.)
5. Podizanje Mauzoleja (1971–1974)
Uklanjanje Aleksandrove kapele 1971/72. godine i podizanje velelepnog Mauzoleja po projektu čuvenog vajara Ivana Meštrovića bilo je čin istorijske pravde i vraćanja dostojanstva Crnoj Gori.
Ovaj monumentalni projekat finansirale su sve republike bivše SFRJ, prepoznajući Njegoša kao gorostasa svjetske književnosti i misli.
Crnogorski narod mu je podigao spomenik kakav dolikuje vladaru i geniju, oslobađajući ga iz okova dinastičke propagande koja ga je svela na objekat posvećen tuđoj dinastiji, tuđem sinu i tuđoj krsnoj slavi.
Zaključak
Kada aktuelni mitropolit Joanikije i centrala SPC iz Beograda danas „mute bistru vodu“ u Crnoj Gori i agresivno traže „obnovu kapele“, oni ne traže obnovu Njegoševog amaneta- jer su Njegoševu originalnu kapelu njihovi ideološki preci srušili i bacili u provaliju 1925. godine. Oni poturaju neistine i traže povratak Aleksandrovog spomenika okupacije i asimilacije. Njihov krajnji cilj nije vjera, niti hrišćanska istina, već političko huškanje, održavanje administrativnih prevara nametnutih nakon 1918. godine i držanje moderne, nezavisne Crne Gore u pokornosti kroz stalno falsifikovanje njene prošlosti.