Gledala sam sinoć „Utisak nedelje“: istovremeno mi je bilo i malo smešno i malo više mučno. Ne zbog Gorana Ješića. Naprotiv. Mada ovo nije tekst podrške Ješiću. Nije ni pokušaj da od njega pravim političkog sveca koji sve zna i nikad ne greši. Ovo je tekst o jednoj mnogo jednostavnijoj stvari: o iskustvu. O onoj vrsti iskustva koje se ne stiče na sastanku, plenumu, u studentskoj grupi ili preko nekoliko pažljivo odabranih istraživanja javnog mnjenja, nego tako što trideset godina gledaš kako ova zemlja radi, ne radi, pada, ustaje, ponovo pada i kako jedna ista hobotnica menja pipke, ali ne i način na koji steže.
I onda taj čovek sedne za sto sa ljudima koji nastupaju kao da je Srbija upravo završila građevinske radove na kući i sad samo treba useliti dobre ljude u nju.
Ješić im, međutim, nije držao politički čas. Držao im je čas stvarnosti, i to prilično strpljivo.
Govorio im je o izborima.
Cenzus. Mandati. D'Ontov sistem. Birači. Različite liste. Manjinske liste. Opozicija. Institucije. Čitav onaj dosadni odrasli svet koji nastupa čim prođe euforija. I najvažnije: nije im to govorio zato što želi njihov neuspeh. Naprotiv.
Reče da bi voleo da se 26. oktobra probudi sa 126 poslanika studentske liste i predstavnika opozicije u parlamentu. Reče da se oseća kao partner studentskom pokretu. Reče i da su na istom zadatku.
Ali postoji jedan mali raskorak između političkog života i bajke.
Partnerstvo ne znači da partneru moraš govoriti samo ono što želi da čuje.
I tu je Ješić sinoć bio na visini zadatka.
Jer čovek koji je decenijama u politici zna ono što se obično nauči tek posle prvog ozbiljnog poraza: nije problem pobediti u sopstvenoj priči. Problem je pobediti u stvarnosti. A stvarnost ima nezgodnu naviku da ne sarađuje sa željama.
U njoj postoji birač koji ne veruje. Birač koji veruje, ali neće izaći. Birač koji želi promenu, ali ne baš onu koju ste vi zamislili. Postoje različiti interesi, različite liste, različiti stavovi i, zamislite čuda, ljudi koji ne misle kao vi.
Ješić je to pokušavao da objasni. a sa moje strane ekrana ponekad je delovalo kao da gledam potpuno drugi žanr.
Malo politička tribina, malo motivacioni seminar, malo holivudski božićni film.
Još samo da narod zaplače od sreće, kriminalci se sami postroje, dva po dva, za hapšenje od strane dobrih ljudi, a neko donese kuvanu rakiju i dovede trubače.
Problem nije optimizam. Optimizam je divna stvar. Problem nastaje kad optimizam počne da zamenjuje podatak.
Jer Srbija nije bajka u kojoj posle smene loših ljudi automatski nastupaju dobri ljudi, institucije prorade same od sebe, a država se resetuje k'o telefon.
I tu se pojavi rečenica: „pobeda se oseća u vazduhu“, gde uđosmo u sasvim novu oblast političke nauke: meteorologiju izbornog raspoloženja.
Istraživanja? Ima ih. Ješić se na njih i poziva. Ali ono što iz njih može da se zaključi očigledno je manje romantično od osećaja da je pobeda već tu.
Jer čim se pojave pitanja o tome ko će preći cenzus, ko će dobiti koliko mandata i šta će se dogoditi posle izbora, vazdušni pritisak više nije dovoljan.
A Ješić, izgleda, još nije usvojio tu novu metodologiju. On i dalje pita za mandate i uporno pokušava da uvede matematiku u nešto što se dobrim delom zasniva na osećaju.
I radi to bez želje da ih ponizi. Više kao profesor koji vidi da učenik ima samopouzdanje za desetku, ali bi ipak da proveri da li zna tablicu množenja.
Jer iskustvo ima jednu užasno dosadnu osobinu.
Stalno pita: A šta ako? Šta ako ne bude 126? Šta ako deo birača neće glasati za vas? Šta ako morate sa još nekim da pravite Vladu? Šta ako taj neko nije po vašem ukusu? Šta ako ljudi koji danas izgledaju kao jedna velika, složna masa sutra postanu nekoliko miliona različitih birača?
To su pitanja koja poprilično ubijaju atmosferu, ali i poprilično pomažu u politici.
A Ješić sve vreme dobroćudno. Nije nastupao kao čovek koji želi da pokaže da je najpametniji u prostoriji. Više kao neko ko im govori: Dobro je što verujete da možete. Samo morate da znate u šta ulazite. Dobro je što želite pobedu. Samo morate da znate kako se pobeda računa. Jer narod nije jedan čovek. Nije ni jedna emocija. Nisu svi koji vas podržavaju ujedno i vaši birači. Nisu svi koji vas vole spremni da glasaju za vas. A nisu ni svi koji vas kritikuju vaši neprijatelji. To je onaj dosadni deo demokratije koji nastupa kad se ugase kamere. I zato mi je bio pomalo i dirljiv. Ne zato što mislim da je bezgrešan. Nego zato što je delovao kao čovek koji pokušava da im spase samopouzdanje od sudara sa stvarnošću.
A onda, kao da je neko u režiji zaključio da je dosta bilo D'Ontovog sistema, mandata i političke matematike...
„Dvadeset i petog oktobra uveče igraće se kolo i slaviti pobeda u Srbiji.“
Lepo. Stvarno lepo.
Onda Ješić, čovek koji je dobar deo svog vremena proveo objašnjavajući kako funkcionišu izbori, izgovori pitanje večeri:
„A šta da radimo mi koji volimo pank?“
Ništa. Sedi. Odmori, Gorane. Pokušao si da objasniš Srbiju, a dobio si kolo.
Ali možda je baš ta rečenica bila najbolji završetak emisije.
Jer politika nije kad svi misle isto. Nije ni kad svi plaču od sreće. Nije čak ni kad se pobeda oseća u vazduhu. Politika počinje onda kad shvatite da postoje ljudi koji ne osećaju isto što i vi. Ljudi koji neće igrati kolo. Ljudi koji neće glasati za vas. Ljudi koji će vas kritikovati. Ljudi koji će promeniti mišljenje. Ljudi koji imaju drugačije interese, strahove i nade.
I ljudi koji vole pank.
Ako želite da menjate ovu zemlju, moraćete da naučite da razgovarate sa svima njima.
Pobeda je jedna noć. Posle nje dolazi jutro. A ujutru neko mora da zna šta da se radi.
To je ono što je Goran Ješić pokušavao da objasni. Bez podsmeha. Bez nadmenosti. Bez potrebe da bude u pravu po svaku cenu. Samo sa onim pomalo tužnim iskustvom čoveka koji je mnogo puta gledao kako se politika sudara sa stvarnošću i koji bi, da nekako može, voleo da ti to iskustvo pokloni pre nego što platiš sopstvenu cenu.
I zato mi je sinoć bio drag. Ne zato što ima sve odgovore. Nego zato što je imao najvažnije pitanje:
„Dobro. A kako?“
To je pitanje od koga se ne plače od sreće. Ne pravi dobru televizijsku atmosferu. Ne oseća se u vazduhu. Ali se od njega, ponekad, napravi država.
A za kolo ćemo lako.
@radomir_martin GARI...Ti si presran dok si ovo nasnimavao...Tvoj predsednik nema jaja da se pojavi u NS jer zna da ovde jakooooooooooo nije poželjan! Tako da..ovo je POBEDA za NS...amebo jadna.... i jako ceš se iznenaditi na izborima... jako!
Govor Dragana Mićanovića kojim NIJE otvoren 39. filmski festival u Herceg Novom glasi ovako:
“Dobro veče.
Ovde je sada trebao da vam se obrati i otvori festival, dobitnik priznanja, moj dragi kolega Bogdan Diklić. Ali kako to često u životu, na pozornici, u filmu, biva, kada neko ne može, umesto njega traži se zamena, kako bi mi to kolokvijalno rekli, da neko uskoči. E pa, moram vam iskreno priznati, za mene je čast da uskočim umesto Bogdana. Iako bi mi on sada možda rekao ono što je u svojoj knjizi „Gluma bez glume” napisao.
„To što te poneko prepozna na ulici i što ti ponekad u novinama izađe poneki intervjujčić ne znači da si glumac”. Ili bi mi, znajući da sada imam tremu što vam se obraćam, dobacio, iz iste te knjige: „Proveri sve ono što ti je na umu, a što ti je u duši”.
E pa kada smo kod duše - privilegija je da budem večeras ovde sa vama. A ta privilegija nosi sa sobom i odgovornost da govorim iz duše.
Povezanost ovih prostora, po mom mišljenju, mnoga je dublja od administrativnih granica koje nas dele. Ono što se dešava sada nama, ovde, može se desiti sutra, tamo, vama.
Pre godinu i po dana, zajedno sa kolegama nosio sam transparent na kome je pisalo:
„Ja ću da ustanem, zgažen, zgromljen, tlačen, na čelične vojske sa drvenim mačem”
Tražili smo odgovornost za veliku tragediju koja nas je sve pogodila i digli glas protiv nasilja koje su naše mlade kolege doživele ispred fakulteta.
Od tada, pa do danas, o odgovornosti se sve manje pričalo dok se nasilje sve više širilo.
Usledila je sistematska eliminacija slobodnomisleće kulturne scene jedne cele zemlje.
Skoro dve godine nema konkursa za nove filmove, ukidaju se finansije za značajne festivale, naše kolege prebijaju u centru glavnog grada.
Ako nam ne dozvoljavaju da stvaramo, neće biti ni nekih novih Bogdana, ni Žmukiča, Žilnika, Živka, Makavejeva, Vuleta, novog Šibe, Godine, Bauera, Afrića, Sidrana, nove Mire, Soje, Milene… i mnogih drugih, novih i svojih, da uskoče, da nastave niz.
Velikan sa ovih prostora, Aleksandar Saša Petrović, rekao je - „Ako ne volimo ljude, ne možemo ni filmove da pravimo”… „Bez duše nema pravog filma”… „Film je kao život - sve je u njemu. Samo treba otvoriti oči”.
Pozivam vas da ne žmurimo, da ne dozvolimo da nam stavljaju povez oko očiju, već da ih širom otvorimo.
Proglašavam 39. filmski festival Herceg Novi otvorenim".
Jbt, u Francuskoj posle WW2 javno sisali saradnike nacista, danas u Srbiji ne smes javno reci da je bio genocid u Srebrenici iako sud to potvrdio, Jebem li vam seme plemavo stoko fasisticka🤮🤮🤮
U svakoj normalnoj državi kada bi se pojavio sajt kojeg organizuje predsednik Republike za potrebe stranačke kampanje, kao što je ko si ti bre, oglasilo bi se tužilaštvo i pozvalo građana da saznanja o krivičnim delima dostave njima.
Dok se Apoteke Beograd namerno urušavaju, otvara se privatni farmaceutski fakultet.
Osnivač je Aleksandar Andrejević koji je podržao listu Aleksandra Vučića „Srbija ne sme da stane“ i drži privatni lanac apoteka.
Eto kome odgovara da javna apotekarska ustanova propadne.
Убили оца (срчани удар) док му је дете било у притвору, сазнало дете 5 дана после смрти да му је отац умро, када му је мајка дошла у посету, дете одведено оцу на сахрану у букагијама.
Ово не сме никада да се заборави !!!
🤬🤬🤬