I da, narednih dana kada krenu hapšenja studenata jer svima je jasno šta se sprema, neće Lompar, Bora Konj, Eko straža i ekipa putovati po Evropi i tražiti reakciju međunarodne zajednice već ovi što ih sada pljujete i što su se udružili oko EU.
@SlobaGeorgiev 31% je iznenađujuće mnogo imajući u vidu da sa jedne strane radikalski mediji godinama pričaju da nam zapad radi o glavi, a nezavisni mediji da EU čuva Vucica da bi Rio Tinto mogao da nas potruje i to bazira na iskazima kvazinaucnika i sarlatana. Ohrabrujuće je ovo ❤️😀
Coming soon - Speaking in Tongues - The Official Podcast. With brand new and exclusive interviews with Mick, Keith and Ronnie + more. Episode 1 of 6 available June 25. https://t.co/98ndfJfizs
@Klara06461405 Da, da. Jedva je skupila novac za povratak. Samo su rekli - više nisi sa nama. I onda je onaj picopevac iz KG razvio Vagner zastavu u Evropi!
Nije poenta u tome da li će ova platforma osvojiti 3%, 13% ili 33%.
Nije čak ni poenta u tome ko će biti njen lider, ko će držati govore a ko sedeti u kojoj poslaničkoj klupi.
Poenta je u tome da prvi put posle mnogo godina ljudi koji veruju da Srbija pripada evropskom političkom, pravnom i civilizacijskom prostoru dobijaju priliku da glasaju za nešto što ih jasno predstavlja.
Ne protiv nekoga.
Ne iz straha.
Ne iz nužde.
Ne po principu „manjeg zla“.
Nego za ideju Srbije kakvu zaista žele.
Za državu u kojoj se posao ne dobija preko stranke, i u kojoj se posao ne gubi zato što nisi član stranke.
U kojoj direktor škole ne proverava političku podobnost nastavnika.
U kojoj roditelji dece sa smetnjama u razvoju ne mole za pomoć nego ostvaruju prava koja im pripadaju.
U kojoj policajac odgovara zakonu, a ne partiji, i u kojoj sudija presuđuje po zakonu, a ne po telefonskom pozivu.
U kojoj lekar ne uči nemački zato što sanja Minhen, nego zato što želi da pročita stručni rad. Ili medicinska sestra Oslo, pa da može pita na norveškom: „Izvinite, gde bih ovde mogla da kupim burek sa sirom?“
U kojoj mladi, a kako koja godina i sve stariji, ne planiraju odlazak odavde kao jedinu opciju normalnog života.
Ali isto tako i za Srbiju u kojoj poljoprivrednik zna na čemu je pre nego što poseje njivu.
U kojoj ne ulaže čitavu godinu rada, novca i nade da bi tek na kraju saznao kolika će biti cena njegovog proizvoda.
U kojoj se mleko ne prosipa po putevima zato što je proizvođač doveden do očaja i u kojoj subvencije nisu privilegija politički podobnih, već pravo svih koji rade i proizvode.
U kojoj seljak ne obrađuje zemlju traktorom starim tri ili četiri decenije zato što nema nikakvu realnu mogućnost da obnovi mehanizaciju, a u kojoj krediti nisu nagrada za poslušnost nego alat za razvoj.
Za Srbiju u kojoj se parkovi ne doživljavaju kao privremeno prazni placevi za novu zgradu.
U kojoj se zelene površine čuvaju zato što su potrebne ljudima, a ne investitorima.U kojoj se gradovi razvijaju planski, a ne stihijski.
U kojoj javni interes ima veću težinu od privatnog profita.
I za Srbiju koja svoje prirodne resurse posmatra kao nasleđe budućih generacija, a ne kao robu za kratkoročnu političku ili finansijsku korist.
U kojoj se o rudnicima, vodi, šumama, zemljištu i strateškim bogatstvima odlučuje transparentno, odgovorno i u interesu građana Srbije.
Godinama slušamo kako je takva Srbija nemoguća.
Kako je naivno očekivati uređene institucije.
Kako je normalnost luksuz.
Kako je evropski put samo fraza.
Ali ako je sve to zaista nemoguće, zašto onda milioni ljudi širom Evrope već žive upravo tako?
Niko ne tvrdi da će promene doći preko noći.
Niko ozbiljan ne veruje da će jedna koalicija, jedna vlada ili jedni izbori rešiti probleme nastajale decenijama.
Ali neko mora da napravi prvi korak.
Neko mora da kaže da Srbija može biti zemlja u kojoj zakon važi za sve, zemlja u kojoj se vlast menja na izborima, u kojoj institucije rade svoj posao, zemlja u kojoj građani nisu podanici.
Da kaže i da, bar, počne da sprovodi to što je rekao.
Možda je za neke od nas kasno da dočekamo sve ono čemu smo se nadali kada smo bili mladi, ali nije kasno za one koji dolaze posle nas.
Za generacije koje zaslužuju da odrastaju u državi koja ih neće terati da biraju između dostojanstva i opstanka.
I možda je baš zato važno što se pojavila ova platforma.
Ne zato što garantuje pobedu.
Nego zato što ponovo otvara mogućnost izbora, a svaka ozbiljna promena počinje upravo od toga.
Od mogućnosti da ljudi glasaju za ono u šta veruju, i da se nadaju da će jednog dana živeti u zemlji koja pripada njima, a ne partijama, vođama, kumovima, tabloidima, režimskim televizijama i strahovima.
Ako je to naivnost, onda je Srbija već predugo kažnjavala svoje građane zbog toga što su verovali u normalan život.
Nikada neću prežaliti demografski, psihosocijalni, privredni i geostrateški slom Južne Srbije.
Region žilavih ljudi sa ogromnim potencijalom, autentičnom kulturom i istorijom, koji su odolevali svemu do sada.
U ovom veku se nižu samo porazi.
Beograd nas nije poštovao dovoljno!