Vidio sam te rasutu u hiljade komadića kako se ipak onako najljepše smiješ. Vidio sam te kako se grčiš u boli al nikome ne pružaš ruke tražeći pomoć. Vidio sam toliko hrabrosti u tvojim očima, da bi sve vojske mogla da postidiš.
Nadao sam se da ću uspjeti da gledam kako stariš, da ću u nekim budućim godinama, da ti češljam sijedu kosu i da se ponavljam jer me nisi dobro čula. Nadao sam se da ću u tom osmijehu utopiti sve poraze i da ćeš me svejedno voljeti takvog. Ali nisam više znao gdje da ti pišem.