Mora neutralno i “meni su svi isti” da počne da se čita u pravom ključu koji glasi “meni je dovoljno dobro da me status quo ne ugrožava, a nemam empatije za one kojima je lošije nego meni”.
Vazda su ovaj narod učili da ćuti, da ne izaziva bes i da preživljavanje naziva mirom. Nasilje se naziva redom, a poslušnost stabilnošću. Samo što ni jedno ni drugo nije mir. A nije ni neki život.
Mene samo zanima zsšto je degenerik čekao mesec dana da pozove ruse i zašto je odbio pomoć eu u u čijem programu o gašenju požaru učestvujemo. Jedini logičan odgovor je da je čekao da izgori.
Povodom trubljenja o tome kako su žene zavidne, ljubomorne i pakosne jedna prema drugoj - moj čin otpora je da svaku koleginicu, a naročito mlade, podupirem snagom hiljadu sunaca jer će na grbači svakako imati gomilu prosečnih muškaraca koji neopravdano misle da su bolji od njih.
Šta god gospodin predsednik radi, deluje kao da je juče dobio ruke na korišćenje i nije baš siguran kako se sa njima postupa jer nije dobro pročitao uputstvo.
Nikada neću zaboraviti prizor koji me jutros dočekao u bolnici. Moj sin Dušan ležao je na krevetu, lice mu je bilo otečeno, a pod kožom su se videli tamnoljubičasti podlivi. Teško je disao, žalio se na bolove po celom telu. On, moj Dušan, master arhitekture, obrazovan i vaspitan mladić, nikada nije bio problematičan, nikada nije uradio ništa zbog čega bi zaslužio da ga iko, a kamoli policija, tako brutalno pretuca.
Sinoć su ga, usred Karađorđeve ulice, izvukli iz grupe demonstranata. Jedan policajac ga je udario, pao je na asfalt, a onda su mu prišli ostali i počeli da ga tuku pendrecima i čizmama. Nije imao šansu ni da se zaštiti. I kad sam mislio da je najgore prošlo, saznao sam da se zverstvo nastavilo i u zgradi policijske stanice. Držali su ga tamo više od tri sata, krvavog, povređenog, bez ikakve lekarske pomoći.
Nije on bio jedini. U stanici su bila i deca – deca od 15 i 17 godina – pretučena, uplašena. I njih su tek posle ponoći, na uporno insistiranje advokata, odvezli na pregled. Ovo što se desilo, ovakva sramota i brutalnost, u istoriji našeg Valjeva nije viđena. Kao roditelj, kao čovek, pitam se: dokle smo stigli ako policija postane ona od koje naša deca moraju da se boje?
Reči oca Predraga pretučenog mladića Dušana Radovića (25) iz Valjeva, avgust 2025.