Osamdesete su, bar po meni, bile zlatne godine radija. Beograđani su imali sreću da kroz zdravu konkurenciju slušaju lokalne programe - Studio B i Beograd 202.
Danas je 57. rođendan “dvestadvojke”. Počela je sa emitovanjem programa na tadašnji Dan samoupravljača Jugoslavije, 1969. godine. Čini mi se da je, bar po kazivanju starijih, prva pesma koja je emitovana na srednjetalasnoj dužini 202 metra bila - Šu, Šu, Šumadija, Olivere Katarine.
Hit nedelje, Beogradsko sportsko popodne, Krug dvestadvojkom, Medalja 202, Za vaš magnetofon, Dragstor ozbiljne muzike, Muzički dragstor, Poselo 202, Poselo u devet i pet, Beogradsko letnje pre po podne, Hit i Teleks 202 na svaka tri sata, zajednička špica u 12 i u 18 časova Radio Beograda 202 i Radio Mladenovca, Ventilator 202 Zorana Modlija, Indeksovo radio pozorište, Disko susret, Sav taj džez, Servis 202...
Kao usmerenjaci XIII Beogradske gimnazije sa smera spiker-voditelj proveli smo u decembru 1980. godine dve nedelje na profesionalnoj praksi u "dvestadvojci". Najdraža su mi bila jutra sa Lukom Mijatovićem, javljao sam se i u Sunčeve pege kod Radeta Radovanovića. Slušao se Ozon (Omladinsko zabavište obično nedeljom) Nenada Šebeka, kasnije i Oblak u Bermudama sa Darkom Kocijanom. Jedno vreme reporterisao sam, doduše kratko, i kod Špičeka u Medalji 202, leto pred vojsku proveo sam u Servisnoj redakciji kod Nade Smiljanić. Bilo je to vreme izuzetnog kulturološkog uticaja radija na moju generaciju. Danas, radio u Srbiji izumire. I naravno, za kraj, dubokim glasom - prepoznatljiva identifikacija stanice: Dva - nula - dva!