Attorney at law/Mediator, judicial expert,RoL activist, ex-journalist of independent media (VIN), member @IFJGlobal @NUNS_1994, founder @AjasAssociates
Apelacioni sud preinačio presudu za ubistvo penzionera u Padinskoj skeli: Doživotni zatvor Petroviću, dvojici saučesnika po 20 godina
https://t.co/oMPjQjvE2M
@PoverenikRS je poništio odluku Ministarstva rudarstva i energetike kojom se odbija zahtev @polekolorg da se dostave podaci firme "Zlatna reka" vezano za istrazne busotine na Rogozni! Idemo dalje! 👏
OTKRIVAMO 📢 Kineske firme radove na železnici koristile da izvlače pare, a Poreska uprava sve to odobravala.
🚨Fiktivnim fakturama državu oštetili za milione evra.
Pišu: Ognjen Radonjić, Vladimir Obradović
https://t.co/32daB8iGQl
El 14 de noviembre de 2012, un policía de Nueva York se arrodilló sobre una acera de Times Square para ponerle unos calcetines y unas botas nuevas a un hombre que caminaba descalzo en pleno frío. El agente no sabía que una turista lo estaba fotografiando. Dos semanas después, aquella imagen había recorrido el mundo.
El policía se llamaba Lawrence DePrimo, tenía 25 años y aquella noche estaba destinado a una unidad de vigilancia antiterrorista en Manhattan.
Mientras patrullaba cerca de la calle 44 y la Séptima Avenida, observó a un hombre sentado en la acera, pidiendo algunas monedas.
Lo que más le llamó la atención fueron sus pies.
Estaban completamente descalzos y tenían ampollas. La temperatura era tan baja que el propio DePrimo sentía frío a pesar de llevar botas y dos pares de calcetines.
Se acercó al hombre y le preguntó por sus zapatos.
Después de conversar unos minutos, quiso saber qué talla utilizaba. El hombre respondió que necesitaba una talla 12.
DePrimo caminó hasta una tienda Skechers situada en la calle 42 y pidió unas botas resistentes al agua y adecuadas para el invierno.
El precio original era de 100 dólares, pero el encargado, José Cano, quedó sorprendido al conocer la intención del policía y decidió ofrecerle un descuento de empleado.
DePrimo pagó aproximadamente 75 dólares de su propio bolsillo y compró también calcetines térmicos.
Después regresó a la acera.
Allí se arrodilló frente al hombre, le colocó los calcetines y lo ayudó a ponerse las botas.
A pocos metros estaba Jennifer Foster, una turista de Arizona que trabajaba en los servicios de seguridad pública de su estado.
Foster había pensado acercarse para ayudar al hombre, pero el policía llegó primero. Al observar cómo se arrodillaba para calzarlo, tomó una fotografía con su teléfono.
DePrimo no se dio cuenta.
La mujer envió después la imagen al Departamento de Policía de Nueva York, acompañada de una explicación de lo que había presenciado.
El 27 de noviembre, la policía compartió la fotografía en Facebook.
En apenas dos días había recibido cientos de miles de reacciones y había sido compartida más de cien mil veces. Medios de comunicación de numerosos países comenzaron a contar la historia.
DePrimo explicó que el hombre había sonreído de una manera que le hizo sentir como si le hubiera entregado un millón de dólares.
También contó que había guardado el recibo dentro de su chaleco policial para recordar que otras personas atravesaban circunstancias mucho más difíciles.
Pero la historia tuvo un segundo capítulo.
El 2 de diciembre, un periodista de The New York Times encontró nuevamente descalzo al hombre de la fotografía.
Se llamaba Jeffrey Hillman.
Cuando le preguntaron por las botas, respondió que las había escondido porque eran demasiado valiosas y temía que alguien se las robara.
Hillman también expresó su agradecimiento por el regalo y, especialmente, por el policía que se había detenido a ayudarlo.
Mientras DePrimo conservaba el recibo de la compra dentro de su chaleco, Jeffrey había guardado las botas en un lugar seguro, temiendo perder aquello que alguien le había regalado sin pedirle nada a cambio.
Prema tekstu nedeljnika „Radar“ od 12. novembra 2026. godine, Davor Macura je navodno početkom godine naručio štampanje falsifikovanih novčanica od 500 evra u privatnoj štampariji, kako bi prikrio manjak novca u trezoru Alta banke.
Dakle ovako
(long read)
Pogledao sam onaj snimak nesrećnog vd glavnog urednika RTS-a, gde neznanom broju zaposlenih saopštava da RTS dobija zahteve za pristup informacijama kako od studentske liste, tako i od drugih.
Pa onda kaže da je on pričao sa pravnom službom i da mu je pravna služba rekla da moraju da se daju informacije i onda čita imena ljudi navedenih u zahtevu.
Nakon što je pročitao imena ljudi, rekao je da se iz toga može zaključiti da su obrali bostan, odnosno da je došlo vreme odgovornosti za ono što je rađeno i za način na koji je rađeno.
Tako je ponovo pokazao da veze s mozgom nema, niti da sme ijedan dan duže da provede na tom mestu, nakon što je odma po postavljenju slavodobitno ustvrdio da on nema broj telefona nijednog političara.
Ne, zahtev za pristup informacijama od javnog značaja nije znak da je došlo vreme odgovornosti, niti da su obrali bostan.
To vreme će tek da dođe i pokazaće se da je došlo tako što će RTS biti ugašen i sledstveno svi na RTS-u izgubiti posao, a potom će svi moći da se prijave na konkurs za novi RTS, kako god bude nazvan.
Ukoliko ne bude ugašen RTS - i nipošto ne samo RTS - nema napretka države, bukvalno je toliko jednostavno.
No, natrag na zahtev. Dakle, ŠTA TAČNO glavni urednik ima sa tim zahtevom i KO JE TAČNO glavnom uredniku dao uvid u taj zahtev, i ZAŠTO on čita taj zahtev neutvrđenom broju zaposlenih?
Zahtev za pristup informacijama je jednostavan postupak, u kome se zna ko šalje zahtev, zna se ko prima zahtev i ko na njega odgovara.
Studentski pokret nije označio ko šalje zahtev i zato neće dobiti tražene informacije, odnosno, moraće da navede ime i prezime i kontakt osobe koja traži informacije od javnog značaja.
Ali, glavni urednik RTS-a NEMA NIKAKVE NADLEŽNOSTI u ovom postupku. Na zahtev odgovara pravna služba RTS-a i glavni urednik nema šta da se petlja u to, nema šta da on dobija taj zahtev, a najmanje ima prava da čita taj zahtev zaposlenima.
Dakle, kao što treba da se ustanovi ko informeru šalje snimak sa zatvorenog sastanka, još više treba da se ustanovi ko je glavnom uredniku dao zahtev i zbog čega je on čitao taj zahtev.
Da li se taj zahtev njemu sviđa ili ne sviđa, da li se sviđa direktoru, da li se sviđa zaposlenima, apsolutno je bez značaja - informacije su tražene; pravna služba RTS-a je dužna da tražene informacije dostavi, odnosno da ih ne dostavi ukoliko dokažu da ne postoji opravdani interes javnosti za tražene informacije.
I to je sve.
Zašto glavni urednik plaši zaposlene i govori im da su obrali bostan i da je došlo vreme odgovornosti - pa zato što radi ono što RTS radi oduvek: umiljava se budućim vlastima.
E sad, druge stvari.
Zašto studentski pokret traži ove informacije? Ne znam, treba pitati njih. Svako ima pravo da traži informacije od javnog značaja.
Zašto traže samo podatke samo o onih 50-ak ljudi? E pa, to već nije tačno - traže imena svih zaposlenih i angažovanih, a o onih 50 imenovanih traže ne "dosijee", kako navode OKG mediji i njihov vođa, nego dokumentaciju vezanu za njihova zaposlenja i njihove biografije i izričito naglašavaju da im nisu potrebni privatni podaci o ličnosti (što je izlišna napomena, jer ionako ne bi mogli da ih dobiju).
Ujedno i dodaju da će, kad dobiju taj spisak svih imena, možda zatražiti nešto slično kao za navedenih 50.
Meni je ovaj zahtev manjkav, odnosno, po meni, tražili su MALO - ja bih na prvom mestu tražio zarade svih zaposlenih i angažovanih po bilo kom osnovu, uključujući i spoljne saradnike, spoljne produkcije, zajedno sa svim živim varijabilama, dodacima, bonusima i svakom vrstom prihoda, i to npr. od 1.1.2020. do danas.
Takođe, po mom ukusu, tražili su za NEDOVOLJAN broj ljudi, jer zahtevom, osim u par slučajeva, nisu obuhvaćeni bivši rukovodioci ili urednici, nije obuhvaćen Programski savet, nije obuhvaćen Radio Beograd - ja bih opet tražio za svakog od npr. 1.1.2020. do danas. A može i od ranije (slika iz Informatora o radu u prilogu).
E sad ono pipavo.
Kolega čije mišljenje veoma cenim, smatra da je ovo politički pritisak, jer dolazi sa pozicije moći, jer se na ovaj način praktično preti ovim navedenim ljudima, jer je politička organizacija sa ogromnom političkom snagom napravila spisak ljudi i traži podatke o njima.
UNS (link ispod), osim što s pravom pita onog nesretnika zašto je čitao spisak imena, kaže i da se protive mešanju u uređivačku politiku javnog servisa i pritisku na novinare i urednike, te da je legitimno tražiti informacije o zaposlenima u javnom sektoru, ali da je nedopustivo sačinjavati i iščitavati spiskove, jer ta praksa ne vodi odgovornosti već zastrašivanju.
Mogu da razumem ovu argumentaciju, odnosno da jeste napravljen pritisak na ovih 50 ljudi.
Imam dva kontraargumenta.
Jedan je jednostavan. Ne samo oni nabrojani, nego i mnogi nenabrojani u dužem vremenskom periodu apsolutno nisu radili svoj posao kako treba (najblaže rečeno). Građani su se mnogo puta bunili protiv takvog njihovog nakaznog rada, protestovali ispred televizije, blokirali im televiziju - nije nikakav efekat imalo.
Štaviše, umesto da se dozovu pameti i rade profesionalno, nastavili su sa svojom nakaznošću, pa makar morali da se kroz podrumski prozor preko ćebeta uvlače u televiziju.
Hoću reći, bili su "nepokolebljivi" pri mnogo žešćem pritisku od ovog. Siguran sam da im neće srce zadrhtati ni sada, junaci su to.
Drugi argument je ovo: pritisak, pravi pritisak, bio bi da - poput vođe i pripadnika OKG - vaninstitucionalno, protivzakonito i kriminalno na sve moguće načine utiču kako na kadrovski sastav, tako i još više na proizvedeni informativni program.
Oni su samo poslali zahtev za pristup informacijama. Po meni to nije pritisak, ili, nije veći pritisak od uobičajenog pritiska ovog poziva.
Da li je zahtev nezgrapan - jeste, da li su način i tajming neobični - jesu, da li je politički nepametan - jeste, da je u suštini nepotreban - jeste.
Ako hoće da gase RTS - a, ponovimo, morali bi - nisu im potrebne ovakve informacije, što dalje može da znači da im nije namera da ugase RTS.
Ako neće da gase RTS, nego da ga "popravljaju", onda treba prvo Savet REM-a da raspiše konkurs za UO RTS-a, pa će onda taj UO da izabere novog direktora, pa će taj direktor onda moći da menja i glavnog i ostale urednike. Opet im ni u ovoj varijanti nisu potrebne tražene informacije, osim za poboljšanje transparentnosti rada i informisanja javnosti.
Eto tolko.
https://t.co/dlPdTgg3o7
Novinar Radara Vuk Cvijić kaže da su on i njegove kolege živeli pod pritiskom zbog saznanja da su praćeni i prisluškivani, zbog čega su, kako navodi, morali da menjaju svakodnevne navike i način kretanja.
Cvijić tvrdi i da se iz dokumenta vidi da je direktor BIA Vladimir Orlić tražio primenu mera prema njegovim kolegama, uključujući praćenje i prisluškivanje. O tome je govorio u emisiji „Press – ne pucaj 18: Od nerešenih ubistava do otvorenih pretnji u Areni“.
Pogledajte celu emisiju "Press - ne pucaj" na našem YouTube kanalu.
Saopštenje Udruženja tužilaca Srbije povodom Prvog izveštaja Komisije Vrhovnog javnog tužilaštva: podržavamo nadzor, javno objavljivanje njegovih rezultata i utvrđivanje individualne odgovornosti javnih tužilaca. 1/3
Vladimir Đorđević, pretučeni mladić iz Valjeva, dobio spor protiv Zdravstvenog centra: Sud poništio otkaz, sindikat traži da ga vrate na posao https://t.co/S3OcmtbgZ3
Sud je upozorio da Cuj Guanghaj može da pobegne.
15 dana kasnije promenjen je tužilac.
Istog dana novi tužilac pristao je da Cuj i Džon Miler izađu iz zatvora.
Dva i po meseca kasnije skinuli su nanogice i nestali.
Novi dokument otkriva šta se dogodilo. https://t.co/2bde9jg7Bz
"Konačan zaključak je da glavni javni tužilac Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nenad Stefanović, formalno delujući u okviru javnotužilačkog sistema, faktički deluje paralelno, rukovodeći se vanpravnim interesima,
čime vrši instrumentalizaciju pojedinih javnih tužilaca u svrhu ostvarivanja nelegitimnih ciljeva i suštinski, uspostavlja paratužilački sistem, zasnovan na principima koji su suprotni principima vršenja javnotužilačke funkcije, u smislu člana 12. Zakona o javnom tužilaštvu", zaključak je Prvog izveštaja komisije Vrhovnog javnog tužilaštva.
Komisija Vrhovnog javnog tužilaštva je formirana rešenjem Vrhovnog javnog tužioca i bavila se predmetima „Zvučni top", pretres zgrade Filozofskog fakulteta u Beogradu i zgrade Rektorata univerziteta u Beogradu, „Pomilovanja", krivične prijave punomoćnika „Vista Rica", povređivanja studenata putničkim vozilom tokom protestne šetnje na Novom Beogradu, ul. Jurija Gagarina, događaja kod Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu.
Vučić i Parezanović biće pozvani za svedoke na suđenju Darku Šariću.
💥Optuženi napustili sudnicu na pomen istraživanja Radara o Skaj prepiskama.
Piše: Milan Radonjić
https://t.co/n8aHugbvD1
Komisija Vrhovnog javnog tužilaštva: Nenad Stefanović stvorio paratužilački sistem, izveštaj se šalje TOK-u radi krivičnog gonjenja https://t.co/DPoCjMGO0X
Izveštaj Komisije Vrhovnog tužilaštva - sporni slučajevi pomilovanja, zvučni top i smrt studentkinje: Stefanović uspostavio "paratužilački sistem“ u Beogradu, predlaže se krivično gonjenje https://t.co/YDK1YkJ2uf