Oštra Nula

Oštra Nula je aktivistička organizacija koja se zalaže za aktivno građanstvo i ljudska prava.

[Oštra Nula @ostranula]

𝐏𝐫𝐯𝐢 𝐳𝐯𝐚𝐧𝐢č𝐧𝐢 𝐝𝐨𝐤𝐮𝐦𝐞𝐧𝐭 𝐨 𝐫𝐚𝐭𝐮 𝐮 𝐁𝐚𝐧𝐣𝐨𝐣 𝐋𝐮𝐜𝐢

Knjiga 𝐁𝐚𝐧𝐣𝐚 𝐋𝐮𝐤𝐚 𝐮 𝐫𝐚𝐭𝐮: 𝐄𝐭𝐧𝐨𝐩𝐨𝐥𝐢𝐭𝐢𝐤𝐚 𝐢 𝐬𝐯𝐚𝐤𝐨𝐝𝐧𝐞𝐯𝐢𝐜𝐚 (𝟏𝟗𝟗𝟎–𝟏𝟗𝟗𝟓) autorice 𝐀𝐫𝐦𝐢𝐧𝐞 𝐆𝐚𝐥𝐢𝐣𝐚š predstavlja prvi naučno utemeljen i sistematski rad koji se bavi ratom u Banjoj Luci.

Objavljivanje ove knjige važan je iskorak u dokumentovanju lokalne ratne istorije i otvaranju javnog prostora za razgovor o etnopolitičkim procesima, institucionalnim praksama i svakodnevici grada u periodu 1990–1995. godine bez mitologizacije i bez relativizacije.

Uz podršku Fondacija Robert Bosch, smo potpomogli prevod i objavljivanje knjige u izdanju Akademska knjiga.

Promocije knjige biće održane u Banjaluci, Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.

Knjiga je dostupna putem web stranice Akademske knjige https://t.co/SvNdQRLkhR...

U Bosni i Hercegovini i u knjižari Pismo u Sarajevu.

[Oštra Nula @ostranula]

Bilo je zadovoljstvo upoznati i raditi sa ovim mladim ljudima!

[Post-Conflict Research Center (PCRC) @PCRCBiH]

The opening day of Srebrenica Youth School brought a deep dive into justice, memory, and accountability. ⚖️

The day began with an Introduction to Transitional Justice, led by Professor Goran Šimić, Dean of the Faculty of Law at the University Vitez and continued with a panel session on "Building Accountability: International Responses to the Legacy of Srebrenica".

The panel featured:
🔹 Agnes Picod – UN Office of the High Commissioner for Human Rights, BiH
🔹 Borislav Buljić – International Commission on Missing Persons (ICMP)
🔹 Klaudia Kuljuh – TRIAL International in Bosnia and Herzegovina,
moderated by Leila Bičakčić of the Center for Investigative Reporting (CIN).

In the afternoon, our cohort turned to memory as an act of civic engagement in the workshop "How is memory defended in public spaces?" led by Milica Pralica of @ostranula Association.

#PCRCBiH #SYS26 #Srebrenica31 #remembrance #youth

[Oštra Nula @ostranula]

Ponosni smo na Milicu, jer će mladi od nje dosta naučiti. Hvala ekipi iz @PCRCBiH na ukazanom povjerenju.

[Post-Conflict Research Center (PCRC) @PCRCBiH]

Kako se sjećanje brani u javnim prostorima? To je pitanje koje će Milica Pralica otvoriti sa učesnicima Škole za mlade Srebrenica.

Pralica je građanska i mirovna aktivistkinja, istraživačica i programska menadžerica iz Banje Luke. Predsjednica je @ostranula, organizacije civilnog društva posvećene ljudskim pravima, socijalnoj pravdi, demokratskom učešću i kulturi sjećanja. Sa više od deset godina iskustva u aktivizmu, Milica djeluje u oblastima izgradnje mira, tranzicione pravde, uključivanja mladih i feminističkog zagovaranja, promovišući dijalog, solidarnost i aktivno građanstvo širom Bosne i Hercegovine.

Na #SYS26, Pralica će voditi radionicu pod nazivom „Kako se sjećanje brani u javnim prostorima? Sjećanje kao građanska praksa“, kroz koju će istraživati kako memory aktivizam djeluje kao oblik građanskog angažmana te na koje načine pojedinci i zajednice brane javno sjećanje.
------
How is memory defended in public spaces? That's the question Milica Pralica will explore with participants of the 2026 Srebrenica Youth School.

Pralica is a civic and peace activist, researcher, and program manager from Banja Luka. She serves as president of Oštra Nula, a civil society organization dedicated to human rights, social justice, democratic participation, and the culture of remembrance. With more than a decade of experience in activism, Milica works on peacebuilding, transitional justice, youth engagement, and feminist advocacy, promoting dialogue, solidarity, and active citizenship across Bosnia and Herzegovina.

At #SYS26, Pralica will lead a workshop titled "How Is Memory Defended in Public Spaces? Memory Activism as Civic Practice," examining how memory activism functions as a form of civic engagement, and the ways individuals and communities defend public memory.
#PCRCBiH #SYS26 #Srebrenica31 #sjecanje #mladi #remembrance #youth

cc: @NEDemocracy @OSCEBiH @TheICMP

[Oštra Nula @ostranula]

Odluka o prelasku na opštenarodni oružani ustanak donijeta je u specifičnim, duboko ilegalnim uslovima okupiranog Beograda, na sjednici Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) održane 4. jula 1941. godine.

Sjednica je održana u vili Vladislava Ribnikara, vlasnika i direktora lista “Politika”, koja se nalazila na Dedinju. Kuća je izabrana zbog svoje lokacije koja je obezbjeđivala relativnu diskreciju, iako se nalazila u gradu pod strogom kontrolom njemačkog Gestapoa i Nedićevih kvislinških organa.

Činjenica da je komandni centar buduće gerile zasjedao u samom “centru okupacione vlasti” ukazuje na visok nivo razvijenih mrežu ilegalnih skrovišta unutar samog grada.

Sjednicom je rukovodio generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito. Pored njega, na sjednici su učestvovali ključni članovi najužeg partijskog rukovodstva:

Aleksandar Ranković (odgovoran za organizaciona pitanja i partijsku bezbjednost), Milovan Đilas (zadužen za propagandu i agitaciju), Ivo Lola Ribar (sekretar Centralnog komiteta SKOJ-a, zadužen za omladinske odrede), Svetozar Vukmanović Tempo (odgovoran za tehniku i organizaciju tehnološke baze ustanka), Sreten Žujović (vojni koordinator i član novog rukovodstva) Edvard Kardelj, iako važan član Politbiroa, nije prisustvovao ovoj sjednici jer se u tom trenutku nalazio na terenu u Sloveniji radi uspostavljanja tamošnje organizacione mreže.

Na sjednici je usvojen proglas koji je definisao prelazak sa sabotaža (paljenje štampe, sječenje telefonskih žica) na frontalno-gerilsko ratovanje.

Ključni zaključci bili su: Dotadašnje udarne grupe transformišu se u Narodnooslobodilačke partizanske odrede (NOPO) i da se članovi Politbiroa raspoređuju kao delegati na teren širom Jugoslavije kako bi direktno rukovodili ustankom na regionalnom nivou (Đilas odlazi u Crnu Goru, Tempo u Bosnu i Hercegovinu, Žujović ostaje u užoj Srbiji).

Nakon donošenja odluke 4. jula, Politbiro je prepoznao da se ustanak ne može voditi iz jednog izolovanog centra.

Za prostor BiH delegiran je Svetozar Vukmanović Tempo, član Glavnog štaba i čovjek od Tita odabran zbog izuzetnih organizacionih sposobnosti. Tempo je ilegalno stigao u Sarajevo sa direktnim zadatkom da poveže Pokrajinski komitet KPJ za BiH sa odlukama iz Beograda.

Inicirao je formiranje Oblasnih vojnih štabova (za Bosansku Krajinu, Hercegovinu, Tuzlansku regiju i Sarajevsku oblast).

Jedan od njegovih najvećih uspjeha bilo je uspostavljanje ilegalnih štamparija i tehnika u Sarajevu.

Preko njih se umnožavao Proglas od 4. jula, koji je služio kao politička platforma za privlačenje naroda u borbu, objašnjavajući da partizani nude spas od istrebljenja i zajednički život svih naroda, nasuprot ostalim politikama podjela.

Vladislav Ribnikar i njegova supruga Jara predali su svoju vilu na raspolaganje partiji, svjesni ogromnog rizika. Tokom same sjednice 4. jula, kuća je bila obezbijeđena spolja preko ilegalnih kurira, u kućisu se nalazila i tajna skloništa za dokumente i ilegalce.

Nakon rata, porodica Ribnikar je kuću poklonila državi. Zvanično je otvorena kao “Muzej 4. juli” 1.

maja 1950. godine. Muzej je bio formiran tako da je vjerno prikazivao ambijent u kojem je odluka donijeta, sačuvan je autentični namještaj, radni sto za kojim je sjedio Tito, kao i originalni dokumenti, proglasi i oružje iz tog perioda. Ispred muzeja je postavljen poznati spomenik "Poziv na ustanak", koji je bio djelo vajara Frana Kršinića.

Raspadom SFRJ i promjenom politčke ideologije, muzej je izgubio državni značaj.

Godine 2000. Muzej 4. juli je zvanično zatvoren, a zbirke su povučene. Kasnije je objekat vraćen u posjed fondu koji se bavi kulturnom baštinom, ali je decenijama bio izložen propadanju i političkim raspravama, na osnovu kojeg se ogleda opšti odnos postjugoslovenskih društava prema nasljeđu antifašističke borbe.

[Oštra Nula @ostranula]

Zato što je sam plasman na Svjetsko prvenstvo za BiH ogroman uspjeh. Mi smo država koja na državnom nivou nema ministarstvo sporta, koja je duboko podijeljena etničkim i političkim linijama, država u kojoj se i selektoru i igračima prebrojavaju krvna zrnca.

Država bez ozbiljne infrastrukture i podrške za sport kakvu imaju druge države.

I baš zato je ovo veliko.

Svi vole autsajdera, a ove godine to je bila Bosna i Hercegovina. Dokle god da su naši igrači u plavo-žutim dresovima dogurali, mi imamo razlog da budemo ponosni, sretni i zahvalni. Jer ovo nije bila samo sportska priča. Ovo je bila priča o inatu, vjeri, radu i ljubavi prema domovini.

Bosanskohercegovački fudbal je pokazao jedinstvo koje je noćna mora svim politikama koje opstaju na podjelama, strahu i cijepanju društva po nacionalnim linijama. Čuli smo kako se pjesma Halida Bešlića ori ogromnim stadionom.

Doživjeli smo da za BiH navijaju ljudi iz cijelog regiona, naše komšije, pa i najveći svih vremena Novak Đoković. Navijali su za BiH s ljubavlju, komšijski, ljudski.

I nismo se obazirali na zlonamjerne komentare.
Sama ta činjenica veća je pobjeda od bilo kojeg rezultata na Mundijalu.

Reprezentacija BiH uspjela je, za promjenu, u svijet poslati pozitivnu sliku o državi koja je decenijama gotovo uvijek predstavljana kroz ratove, krize, podjele i političke blokade.

Pokazali su da ova država može drugačije. Da može nemoguće kada se radi pametno, strateški i srcem. Kada na važnim pozicijama imamo ljude koji znaju šta rade, koji vjeruju u tim i koji vole svoju domovinu.

Sergej Barbarez i ova reprezentacija uradili su ono što mnoge političke elite, projekti i velike riječi nisu uspjele: ujedinili su državu, makar na trenutak i podsjetili nas koliko malo treba da bi se mnogo postiglo.

Pokazali su nam da Bosna i Hercegovina nije osuđena samo na podjele. Pokazali su nam da zajedništvo nije naivnost, nego snaga.

Hvala vam što ste nas podsjetili da možemo. Hvala vam što ste bili primjer. I nastavite da budete primjer svima nama.

Mi smo uz vas Zmajevi!

[Oštra Nula @ostranula]

Braća Petar i Pavle Golubović imali su tek 7 i 5 godina, kada su ih početkom jula 1992. godine, zajedno s roditeljima, uglednim Srbima iz Konjica, profesorima Đurom i Vlastom, iz stana izveli pripadnici Specijalnih jedinica policije pod kontrolom tadašnjih gradskih vlasti.

Porodica je odvedena na lokalitet kod mjesta Spiljani, blizu Konjica, gdje su poredani i strijeljani iz automatskog oružja. Roditelji i petogodišnji Pavle preminuli su na licu mjesta, a sedmogodišnji Petar je preživio prvo strijeljanje jer ga meci nisu pogodili. Nakon što su ubice otišle, dječak je po mraku uspio doći do policijskog punkta u selu Bijela kako bi potražio pomoć.

Policajci s punkta su umjesto da mu pomognu, telefonom obavijestili iste egzekutore da se dječak nalazi kod njih. Ubice su se vratile, preuzele Petra, odvele ga na lokalitet pod nazivom Galjevo i tamo ga ponovo strijeljali i ubili.

Za ubistvo porodice Golubović, Miralem Macić je osuđen na 12 godina zatvora.Po odsluženju kazne ponovo je uhapšen po novoj optužnici za ubistvo civila srpske nacionalnosti u Konjicu, nakon čega sa Tužiteljstvom BiH sklapa sporazum o priznanju krivice i svjedočenju o drugim zločinima na području Konjica tokom rata od 1992-1995. godine.

Prije početka novog sudskog procesa, Macić je umro u zatvoru, u januaru 2012. godine.

Pravosnažna presuda nije obuhvatila sve učesnike zbog smrti tokom rata ili prije završetka procesa:

Šefik (Halil) Tucaković bio je označen u optužnici kao inicijator i organizator koji je predložio porodicu Golubović kao metu. S obzirom na to da je poginuo u ratu, postupak protiv njega je zvanično obustavljen.
Mirsad Maksumić, jedan od ubica je takođe poginuo u ratnim dejstvima prije izricanja presude.

Imena braće Petra i Pavla Golubovića uklesana su i u zajednički spomenik ubijenoj djeci Konjica, postavljen ispred škole na Musali, kao još jedan podsjetnik na besmisao rata i najstrašnije zločine, posebno one u kojima su ubijeni najneviniji.

Anis Kosovac iz Konjica podigao je kapiju i spomen ploču na lokalnom pravoslavnom groblju dvojici dječaka ubijenih tokom rata u BiH.

Nepunih sto metara od svoje kuće u Donjem selu kod Konjica, na desnoj obali Neretve, Kosovac je na ulazu u staro pravoslavno groblje vlastitim sredstvima obnovio podzid, postavio novu kapiju, te postavio spomen-ploču ubijenim dječacima.

Prema sveobuhvatnoj bazi podataka Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC), u BiH je tokom rata ubijeno i nestalo 3.372 djece. U Sarajevu je, prema podacima Zavoda za zdravstvenu zaštitu, stradalo 1.601 dijete.

Prema zvaničnim podacima Instituta za nestale osobe BiH (INO BiH) i bazi podataka koju je krajem 2025. godine predstavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN BiH), tokom rata je nestalo ukupno 1.297 maloljetnika, a još uvijek se aktivno traga za 327 do 372 djece čija sudbina ili posmrtni ostaci ni tri decenije nakon rata nisu pronađeni. Među njima je i 29 beba koje su imale manje od godinu dana kada im se izgubio svaki trag.

Ubistvo Petra i Pavla nije jedini izolovani slučaj, gdje su se etnonacionalističke oružane matrice sprovodile na najmilitantniji i najubitačniji način. Djeca kao najnevinija, najnezaštićenija, su bila na prvim vojnim udarima i metama.

Sami navedeni brojevi ubijene i nepronađene djece ukazuje koliko su ona stradala na teritoriji čitave BiH.
Decenije su prošle, pojedinci su dobili neadekvatne kazne što ukazuje na odsustvo bilo kakve humanosti, ali i nepoštovanja Ženevske konvencije i Konvencije o zaštiti djece.

[Oštra Nula @ostranula]

Prošlo je 35 godina od ubistva načelnika Osječko-baranjske policijske uprave Josipa Reihl-Kira.

U vremenima kada su svi gledali kako da se što više naoružuju za rat, kao načelnik Policijske uprave Reihl je nenaoružan uklanjao barikade.

Za razliku od mnogih drugih smatrao je da su očuvanje mira, sigurnosti i demokrataije njegova obaveza. Mjesecima je u slavonskim mjestima svakodnevno vodio pregovore, uvjeravajući mještane da uklone barikade između sela, gaseći vatre ljutnje.

Pokušavao je da upozori svoje nadređene, stoga je tražio da bude premješten u Zagreb.Umjesto prema Zagrebu, 1. jula 1991. krenuo je prema Tenji, na pregovore s pobunjenim Srbima u selu.

Na povratku, na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji prema Osijeku, Josip Reihl-Kir je ubijen. Njegov ubica Antun Gudelj bio je pripadnik rezervnog sastava policije, podređen Reihl-Kiru, u kojeg je ispalio 16 metaka iz kalašnjikova koji je upravo od njega bio primio na korištenje.

S načelnikom policije u autu su bili lokalni dužnosnici Goran Zobundžija, Milan Knežević, te jedini preživjeli, Mirko Tubić.

Za Antunom Gudeljom, izvršiteljem ubistva, potjernica je raspisana tek 1993., a nakon niza političko-pravosudnih peripetija, ovom hrvatskom policajcu je, i to zahvaljujući upornosti supruge Jadranke Reihl-Kir, u maju 2009. izrečena kazna od 20 godina zatvora. Iako je direktni izvršitelj zločina naposlijetku kažnjen, nalogodavci ubistva nikada nisu odgovarali.

Visoki kazneni sud odlučio je u julu 2024. godine pustiti na uslovnu slobodu Antuna Gudelja, deset mjeseci prije isteka kazne od 20 godina zatvora, koji je osuđen zbog ubistva načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira i dvojice predstavnika lokalne vlasti Milana Kneževića i Gorana Zobundžije, te za pokušaj ubistva Mirka Tubića u julu 1991. godine.

U aprilu 2025. godine premijerno je prikazan film o Josipu Reihl-Kiru “Mirotvorac” na ZagrebDoxu. U julu je na Pulskom filmskom festivalu "Mirotvorac" režisera Ivana Ramljaka dobio Veliku zlatnu arenu, a pobijedio je i na festivalima na Rabu i u Opatiji. Ipak na festivalu u Benkovcu nije mogao biti prikazan, jer se dio hrvatskih branitelja pobunio zbog "antihrvatske agende" u filmu o Kiru.

Elvis Bošnjak je napisao roman 2021. godine “Gdje je nestao Kir”, koji se sastoji od dvije pripovjedne linije koje naizmjenično prate žrtvu i ubicu.

Danas jedna ulica u Osijeku nozi naziv po njemu.

[Oštra Nula @ostranula]

"...paralelno s krizom na Uborku jutros počelo odlaganje otpada na drugoj lokaciji u blizini deponije, na prostoru nikada izgrađenih bazena u naselju Vrapčići, u neposrednoj blizini jezera i rijeke Neretve.

Prema navodima, riječ je o privremenom rješenju koje je doneseno u skladu s odlukom Kriznog štaba, prema kojoj se smeće s mostarskih ulica prikuplja i odvozi na ovu lokaciju, odakle bi trebalo biti pretovareno i transportovano na deponije u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Međutim, ovakva odluka izazvala je bunt građana koji strahuju da bi nova lokacija mogla biti preopterećena otpadom, što bi dodatno produbilo već postojeću ekološku krizu u Mostaru." - piše Buka.

https://t.co/8RM9oLg8xQ

[Oštra Nula @ostranula]

Nakon rata u BiH, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) je prepoznao seksualno nasilje kao oružje rata.

Procjenjuje se da je između 20.000 i 50.000 žena, djevojčica, ali i određenog broja muškaraca bilo izloženo silovanju i drugim oblicima seksualnog nasilja tokom rata u BiH (1992–1995).

Naposlijetku svega preživljenog tek je više od hiljadu žrtava rata dobilo status civilne žrtve u službenim registrima entitetskih ministarstava.

Na državnom nivou BiH ne postoji zakon koji direktno reguliše status i materijalna prava civilnih žrtava rata ili preživjelih seksualnog nasilja.

U FBiH je oblast uređena Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata u FBiH, koji je stupio na snagu 1. januara 2024. godine.

Civilne žrtve rata ovim zakonom ostvaruju i prava na više vrsta novčane naknade, od lične invalidnine, u zavisnosti od stepena invalidnosti, preko pomoći za tuđu njegu i brigu do prava na nabavku ortopedskih pomagala.

Njime je predviđeno ukidanje vremenskog roka za podnošenje zahtjeva, što znači da žrtve mogu prijaviti zločin i tražiti status bilo kada tokom života.

FBiH je zakonski priznala djecu rođenu nakon ratnog seksualnog nasilja kao posebnu kategoriju civilnih žrtava rata, omogućivši im lične invalidnine i prednost pri školovanju i zapošljavanju.

Zakon o zaštiti žrtava ratne torture RS eksplicitno prepoznaje preživjele ratnog seksualnog nasilja kao posebnu podkategoriju civilnih žrtava rata.

Zakon o civilnim žrtvama rata Brčko distrikta BiH, usvojen je u julu 2022. godine, prepoznaje preživjele žrtve seksualnog zlostavljanja kao posebnu podkategoriju civilnih žrtava rata.

Za razliku od entiteta RS, zakon u Brčko distriktu ne sadrži vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva za žrtve seksualnog nasilja.

U mnogim postkonfliktnim, tranzicionim društvima, uključujući i BiH, preživjele žene suočavaju se s duboko ukorijenjenim patrijarhalno-konzervativnim obrascima koji krivicu za pretrpljeno nasilje prebacuju na samu žrtvu.

Pogrešan mačističko-šovinistički pristup uvijek teži ka tome da žrtvu još više minorizuju, povrijede i dodatno oblate, gdje postaje nemoguće da se izdejstvuje bilo kakav vid kazne za počinioca zločina.

[Oštra Nula @ostranula]

@SrdjanBlgvcnn Možda se ugledao na nekoga sa bh. političke scene....

[Oštra Nula @ostranula]

Pozivamo vas na promociju knjige „Banja Luka u ratu: etnopolitika i svakodnevica (1990–1995)” autorice Armine Galijaš, koja će se održati u ponedjeljak 22. juna sa početkom u 10.00 sati u hotelu Bosna u Banjaluci.

Razgovaramo o ratu, svakodnevici, sjećanju i odgovornosti u gradu čija se prošlost i danas tiče svih nas.

https://t.co/UQK8cE2r2Z

#BanjaLukaURatu #KulturaSjećanja #BanjaLuka

[Oštra Nula @ostranula]

Promocija knjige „Banja Luka u ratu: etnopolitika i svakodnevica (1990–1995)” autorice Armine Galijaš biće održana u Zagrebu.

📍 Srpski kulturni centar, Preradovićeva 12
🗓 Ponedjeljak, 15. juni
🕕 18:00 sati

Učestvuju: Armina Galijaš, Mišo Kapetanović i Branka Vierda.

Razgovor moderira Aneta Vladimirov.

Više informacija: https://t.co/Weav38K2q3

#BanjaLuka #Zagreb #KulturaSjećanja #SuočavanjeSProšlošću

[Oštra Nula @ostranula]

28. maj je podsjetnik da reproduktivna prava nisu “demografsko pitanje”, nego pitanje slobode, zdravlja i života žena.

Žensko tijelo ne smije biti prostor političkog potkusurivanja, klerikalnih pritisaka i etnonacionalnih politika. Pravo na siguran abortus, dostojanstven tretman u zdravstvu i odluke bez prisile države moraju biti garantovana, dostupna i zaštićena prava.

#28Maj #ReproduktivnaPrava #ZenskaPrava #PravoNaIzbor #OstraNula

[Oštra Nula @ostranula]

Vode imamo, sistema nemamo.

Banja Luka opet uvodi “preventivne mjere” zbog mogućih restrikcija vode. U zemlji bogatoj vodnim resursima, građanima se ponovo poručuje da štede, dok se godinama odgađaju ulaganja u dotrajalu mrežu, kontroli priključaka i zaustavljanju stihijske gradnje.

Problem nisu građani. Problem je sistem koji curi na sve strane.

https://t.co/nhLUfZMQkH

#BanjaLuka #RestrikcijeVode #Hiperizgradnja #JavniInteres #Odgovornost

[Oštra Nula @ostranula]

Kako građani i mladi mogu braniti svoj glas?

25. maja u #Bijeljini razgovaramo o izborima, političkim pritiscima, ulozi mladih, medija i građanskog angažmana u zaštiti demokratskih procesa.

Panel okuplja predstavnike @OSCEBiH, @pod_lupom , civilnog društva i medija.

Više informacija 👇

https://t.co/bbsNVIZI7O

#izbori2026 #BiH #OpstiIzbori #KadJedanDanVrijedi4Godine

[Oštra Nula @ostranula]

@a_kotur Upravo smo to htjeli iskomentarisati! Apsurd koji živimo...

[Oštra Nula @ostranula]

Prije 33 godine sarajevski Vrbanja most postao je nijemi svjedok ratne, bešćutne tragedije koja je rasplakala BiH, ali i svijet.

Boško Brkić i Admira Ismić, mladi par čija ljubav nije poznavala granice ni etnonacionalna imena, ubijeni su u 25. godini snajperskim hicima dok su, držeći se za ruke, pokušavali pobjeći od rata.

Boško je pogođen prvi, a Admira je, iako ranjena, smogla je snage da dopuzi do njega i izdahne u njegovom zagrljaju. Njihova tijela, zagrljena na “ničijoj zemlji” punih osam dana, postala su simbol zajedništva i vječne ljubavi koja prkosi zlu, ratu, podjelama i mržnji.

Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Roditeljima nije htio pomoći ni UNPROFOR.
Sahranjeni su zajedno na sarajevskom groblju Lav, nakon što su prvobitno bili ukopani u Lukavici.

Zahvaljujući izvještavanju Kurta Schorka, ova priča o sarajevskom Romeu i Juliji obišla je svijet, ostavljajući trajni podsjetnik na cijenu rata i snagu ljudske povezanosti, ljubavi koja je htjela da se odupre ratu.

Iako su se strane godinama “međusobno optuživale”, za njihovu smrt do danas niko nije procesuiran niti osuđen.
Grupa Zabranjeno pušenje posvetila im je pjesmu "Boško i Admira".

Snimljen je dokumentarni film u koprodukciji PBS-a, CBC-a i NFB-a pod nazivom "Romeo and Juliet in Sarajevo".

Tragedija Boška i Admire opstaje kao bolno svjedočanstvo o besmislu rata, u kojem militarističke ideologije i povučene linije razgraničenja postaju važnije od samog života.

Njihov prelazak preko Vrbanja mosta nije bio samo pokušaj bijega iz opkoljenog grada, već svjestan čin otpora i neprihvatanja rata.

Odbijajući da se svrstaju u tabore i prihvate nametnute podjele, oni su svojom ljubavlju pokušali nadrasti mržnju, vjerujući da je pravo na zajedničku budućnost jače od svakog sukoba.

Iako nisu uspjeli fizički pobjeći od užasa koji ih je zadesio, njihov posljednji zagrljaj na „ničijoj zemlji“ ostao je kao vječni simbol antiratnog trijumfa ljudskosti nad podjelama.

Ljubav ne poznaje granice čak ni kada je najteže , nastavlja da odjekuje kao opomena svim generacijama.

[Andrea Popov Miletić @2MuchLiterature]

Na redu je uništavanje Muzeja Jugoslavije

[Oštra Nula @ostranula]

Pozivamo vas na panel diskusiju „Institucije, povjerenje i politička odgovornost“, koja će se održati 11. maja u Hotelu Bosna u #Banjaluci, s početkom u 10.00 sati.

U trenutku kada povjerenje građana i građanki u institucije i izborni proces kontinuirano opada, otvaramo razgovor o ključnim pitanjima:

Zašto građani sve manje vjeruju institucijama? Ko snosi političku odgovornost? Može li se povjerenje obnoviti?
Program panela podijeljen je u dva dijela. U prvom ddijelu ćemo razgovarati o uzrocima nepovjerenja u institucije i izbore, a drugi dio biće posvećen ulozi medija, mladih i civilnog društva.

Na panelu učestvuju:
Monika Bazina, zastupnica mladih u Vijeću Grada Mostara
Aleksa Vučen, @tibihorg
Aleksandar Jokić, advokat
Sanela Tuckešić, profesorica
Stefan Blagić, @ReStartSrpska

Moderator: @DjoleVujatovic , novinar

Panel uključuje i diskusiju sa publikom.

Događaj organizujemo u saradnji sa @FESonline, uz podršku @NEDemocracy

[Oštra Nula @ostranula]

Oslobađanje grada Banjaluke bio je rezultat višemjesečnih strateških operacija. Ključnu ulogu odigrala je Deseta krajiška udarna divizija Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ).

Borbe za konačno oslobođenje kulminirale su u noći između 21. i 22. aprila 1945. godine.

Dok su se njemačke snage i jedinice NDH povlačile prema sjeveru, u pravcu Bosanske Gradiške, partizanske jedinice su u ranim jutarnjim satima ušle u centar grada.

Grad je bio razrušen, ali je dočekao slobodu uz veliko slavlje preživjelih stanovnika. Ovom pobjedom slomljeno je jedno od najvažnijih neprijateljskih uporišta u Bosanskoj Krajini.

Iza vojnih uspjeha stajali su pojedinci čija su imena postala sinonim za otpor. Među najistaknutijim herojima koji su oblikovali antifašističku istoriju Banje Luke su: Rada Vranješević i Vahida Maglajlić, dvije heroine koje su postale simboli ženskog otpora i požrtvovanosti.

Vahida je jedina Bošnjakinja proglašena narodnim herojem, dok Rada i danas ostaje jedna od najpoštovanijih sudionica narodnooslobodilačkog pokreta.

Josip Mažar Šoša i Danko Mitrov, komandanti čije su vojne vještine i hrabrost bili presudni za organizaciju ustanka i širenje slobodne teritorije oko grada.

Kasim Hadžić i Ante Jakić, borci koji su svojim radom u ilegali i na frontu direktno doprinijeli slomu okupatorske uprave.

Narodni heroji_ione grada Banjaluke (pored gorenavedenih) bili su: Radovan Vulin, Nevenka Dadasović, Bosa i Mara Kapor, Osman Karabegović, Boško Karalić, Drago Lang, Rade Ličina, Munib Maglajlić, Šefket Maglajlić, Boško Mažar, Drago Mažar, Ivica Mažar, Josip Mažar Šoša, Marija Mažar, Nada Mažar, Veselin Masleša, Nikica Pavlić, Stjepan Pavlić, Branko Popović, Karlo Rojc, Mustafa Sabitović Ćapo, Milorad Umjenović.

Danas Banja Luka čuva sjećanje na ove događaje kroz monumentalne spomenike i nazive ulica. Spomenik na Šehitlucima, djelo Antuna Augustinčića, bdi nad gradom kao vječni podsjetnik na žrtvu Krajišnika, dok se na Trgu palih boraca u samom centru grada svake godine polažu vijenci u čast oslobodilaca.

Spomenik na Šehitlucima propada, skoro je u devastiranom stanju, međutim to mnogo ne brine gradske vlasti koje prekrajaju “nove urbicidne” regulacione planove koji narušavaju višedecenijski izgled grada.

Kulturni simboli Banjaluke postepeno iščezavaju, ne vodi se briga o njima. Izgrađen je vidikovac, a spomenik predstavlja “sporedno obilježje” koje je ruinirano do te mjere da opsano da se bilo ko kreće pored njega, iako je ograđeno.

Ovaj čin i gradske vlasti, ali i entiteske Vlade direktno godinama utiče na prekrajanje, revizionizam i zataškavanje borbe koju je Narodnooslobodilačka vojska učinila za grad Banjaluku.

Obilježavajući 22. april, Banja Luka ne slavi samo vojni trijumf, već i univerzalne vrijednosti slobode, zajedništva i otpora nepravdi, ali živimo u periodu kada se glas građana_ki ne čuje, osporavan je i degradiran jer (neo)tajkunski političari ciljano uništavaju onaj nekadašnji “dobri duh” Banjaluke kao centra bosanske Krajine.

Ostala je nekolicina ulica u Banjaluci, koja nose imena narodnih heroja, a to su ulica Vahide Maglajlić (naselje Mejdan, prije rata Medicinska škola je nosila njeno ime), Ulica Rade Vranješević (naselje Borik), ulica Josipa Mažara Šoše (naselje Petrićevac), ulica Kasima Hadžića (naselje Gornji Šeher, nekada se Osnovna škola na Mejdanu zvala po njemu), ulica Danka Mitrova (naselje Kočićev vijenac).

[Oštra Nula @ostranula]

Danas se obilježava Dan oslobođenja Banjaluke, a ne Dan grada! Podsjećamo Banjaluku su 22. aprila 1945. godine oslobodili partizani i antifašisti, a ne četnici i kolaboracionisti.

https://t.co/plmWG1dIKx