Преносимо вам поруку наше колегинице Марије ❤️
,,Драги људи,
Желим да вам се обратим отворено и поделим шта се дешав�� у мом животу. Од средине 2024. године водим борбу са веома ретком и агресивном врстом карцинома (синоназални карцином SMARCB1 типа).
Имала сам хируршке интервенције, зрачења и различите терапије, а сада су ген��тске анализе тумора откриле његове слабости и отвориле пут за израду нове, персонализоване пептидне вакцине коју бих примала на клиници у Литванији. Док чекам да се стекну услови за њену израду, тренутно примам хемотерапију како бисмо болест држали под контролом.
Да би израда ове специфичне вакцине уопште могла да почне, потребно ми је 66.000 €, колико кошта сама њена израда.
Ово је моја највећа борба до сада, али уз вашу подршку знам да нисам сама.
Хвала вам од срца што сте уз мене.’’
Помозимо нашој Марији на путу ка излечењу! ❤️
‼️360 на 3800‼️
Priča iz Sarajeva
Postoje ljudi koji svojim životom napišu više nego što bi ikada mogla bilo koja knjiga. Moj prijatelj Amir Reko @amir_reko je jedan od njih.
Mnogi znaju njegovu priču. Bio je oficir JNA, a potom oficir Armije Republike Bosne i Hercegovine. U junu 1992. godine, svega nekoliko dana nakon što je saznao da su mu pripadnici jedne srpske paravojne formacije u rodnom selu žive spalili majku i još šest članova porodice, našao se pred odlukom koja razdvaja obične ljude od velikih.
Dobio je naređenje da napadne selo u kojem su živeli srpski civili i vojnici. Amir je to odbio, rizikujući svoj život. Sprečio je i drugu brigadu da to učini. Umesto osvete, izabrao je život. Tog dana spasio je četrdeset osam Srba: vojnika, žena, dece i staraca. Nije ih delio po veri ni naciji. Video je samo ljude.
Kasnije će o njemu biti snimljena i emisija „Čov(je)k“ kad ga je ugostila @TVojtehovski . Za ovu emisiju, Rade Šerbedžija mi je, kroz suze, rekao da je najbolja filmska priča koju je u životu video i predlažem vam da je pogledate na linku https://t.co/UnK4myw6h5.
Ali ovo nije priča samo o Amiru.
Drugi moj veliki prijatelj je Sejo Muhić, Bošnjak iz okoline Tuzle. I on je nosio uniformu Armije BiH. I on je, u vreme kada je bilo najlakše mrzeti, čuvao svoje komšije Srbe. Desetine njih spavale su u njegovoj kući i u njegovom dvorištu, jer su jedino tamo bili bezbedni.
Njih dvojica se nisu poznavala.
Upoznao sam ih preko Facebooka.
Kada je Sejo saznao ko je Amir, bio je iskreno oduševljen. Rekao mi je da takvi ljudi vraćaju veru u čoveka.
Sejo i ja smo, inače, imali naš način da se šalimo.
Ja njemu:
– Gde si, Balija? Jesi li našao đedovu ikonu na tavanu?
On meni bez sekunde razmišljanja:
– Đe si, Čedo? Jesi li saznao koji ti je Osmanlija pradedo?
Ko nas ne poznaje, pomislio bi da ćemo se pobiti, a zapravo, to je izraz izuzetnog prijateljstva.
Amir me je često zvao u goste u Sarajevo.
– Dođi, brate.
Dogovorimo se da provedem vikend kod njega i njegove divne supruge Azre.
Nekoliko dana ranije kažem Seji da idem. Na trenutak je zaćutao.
– Eh... voleo bih i ja da budem tu.
– Pa dođi, Balija! Šta je to za tebe?
Nasmejali smo se i završili razgovor.
Posle toga ga nije bilo na Facebooku.
Pomislih, posao, obaveze, život.
U petak veče odem u Sarajevo.
Sutradan, u subotu, sedimo Amir, ja i nekoliko naših prijatelja u jednom velikom sarajevskom restoranu. Toliko je bio pun da slobodne stolice nije bilo. Atmosfera odlična. Okrenuli sedam-osam tura. Priče, smeh, zdravice...
Negde između pesme i smeha zazvoni mi Viber.
Sejo.
– Đe si, Čedo?
– Evo me s Amirom, pičko balijska! Što nisi došao?
– Ja doš'o, ba. Evo me na Koševu.
Nasmejem se.
– Ma hajde...
Nisam mogao da poverujem da je čovek prešao više od hiljadu kilometara iz Francuske samo da bi sa nama popio jedno piće.
Pita me u kom smo restoranu.
Kažem mu.
Spustim telefon.
– Amire, ovaj ludak kaže da je došao.
Amir me gleda.
– Ma nije valjda...
Nekoliko minuta kasnije vrata restorana se otvaraju.
I ulazi Sejo.
U tom trenutku kao da je ceo restoran nestao.
Video sam samo njega.
Ne znam kako da objasnim taj osećaj. Bio sam srećan kao dete. Toliko srećan da mi se stegao grlo. Ni najrođeniji ne bi prevalio toliki put samo da popije jedno piće sa mnom. A on jeste.
Ustao sam naglo.
Krenuo prema njemu, onako pripit, potpuno zaboravivši gde se nalazim.
I iz sveg glasa viknuo:
– Đe si, Balija! Dođi da se tri puta poljubimo, kako su nam se i đedovi ljubili!
On, širokog osmeha, raširio ruke.
– Jašta, Čedo! Tri puta!
I baš u tom trenutku...
Kao da me neko polio ledenom vodom.
Sarajevo.
Pun restoran.
Desetine ljudi.
Ja upravo iz sveg glasa viknuo ono što bi neko mogao da shvati kao najgoru uvredu.
Otreznio sam se u sekundi.
Srce mi je udaralo kao ludo.
Pomislio sam:
"Sad će neko da ustane."
"Sad leti flaša."
"Sad će nastati haos."
Grlimo se nas dvojica, ljubimo tri puta, a ja krajičkom oka gledam oko sebe, očekujući najgore.
I onda...
Iza mojih leđa začujem glas jedne prelepe Sarajke koja je sedela sa mužem.
– Je l' kod vas, Srba, sve po tri puta?
Napravila je kratku pauzu.
– Ako jeste... odmah da se preselim tamo!
Restoran eksplodira od smeha.
A njen muž, mrtav ozbiljan, dobaci:
– Evo ti je, jarane... vodi je! Oprostićemo vam i opsadu Sarajeva!
Smeh postaje još glasniji.
Meni pade kamen sa srca.
A onda, kao da je neko otvorio slavinu dobrote.
Sa drugih stolova stižu šale.
Dobacivanja.
Osmesi.
Pozdravi.
Konobari donose ture pića koje su nam platili potpuno nepoznati ljudi.
Te večeri niko nije gledao ko je Srbin, ko je Bošnjak.
Gledali su samo trojicu prijatelja koji su dokazivali da prijateljstvo može biti jače od rata, jače od politike i jače od svega što nas je godinama učilo da se plašimo jedni drugih.
Često ljudi pitaju gde još postoji ono pravo Sarajevo.
Ja znam odgovor.
Znam da sam ga te večeri video.
Video sam ga u osmehu nepoznate žene.
U šali njenog muža.
U ljudima koji su nam slali piće.
U Amiru koji je spasio Srbe onda kada je imao najviše razloga da ih mrzi.
U Seji koji je čuvao svoje srpske komšije kada je to bilo najopasnije.
I u jednom zagrljaju, uz povik "Đe si, Balija?" i odgovor "Jašta, Čedo!", koji nije nosio ni trunku mržnje, već samo ljubav koju mogu da razumeju ljudi koji su jedni druge upoznali kao ljude, a ne kao pripadnike naroda.
Zato i danas verujem da istoriju ne menjaju oni koji najglasnije viču.
Menjaju je ljudi poput Amira.
Ljudi poput Seja.
I svi oni anonimni Sarajlije koji su te večeri pokazali da je humor ponekad najlepši oblik pomirenja, a gostoprimstvo najjači odgovor na predrasude.
Takve večeri se ne zaboravljaju.
Takve večeri vraćaju veru da na ovim prostorima još ima nade.
Ovo je slika sa tog druženja.
Ova mala devojčica danas slavi rođendan i bori se da ozdravi
Molim RT lajnu i pośaljite sms ko koliko može za ovu lepoticu!
#Fondacija#HumanostBezGranica@Vladano
POSLE 45. GODINE TELO PRESTAJE DA ŠALJE UPOZORENJA. POČINJE DA ISPORUČUJE POSLEDICE.
1. Računi za navike iz prethodnih 20 godina polako stižu na naplatu. Zato pažljivo pročitajte ovo. Način na koji živite narednih nekoliko godina u velikoj meri određuje kako ćete stariti.
2. Zdravlje se čuva dok ste zdravi. Ne čekajte bolest da biste počeli da brinete o sebi.
3. Svi ćemo jednog dana ući u poslednju deceniju života. Potrudite se da u nju uđete snažni, pokretni i bez potrebe za tuđom pomoći.
4. Hronične bolesti ne nastaju iznenada. Infarkt, dijabetes i mnoge druge bolesti godinama ranije ostavljaju trag na laboratorijskim nalazima. Zato laboratoriju radite na svakih 6 meseci.
5. Osnovna krvna slika nije dovoljna za procenu rizika. Pratite insulin, ApoB, hs-CRP, homocistein, vitamin D i druge markere koji otkrivaju probleme mnogo pre simptoma.
6. Ne dozvolite sebi dugotrajan nedostatak vitamina D, omega-3 masnih kiselina i magnezijuma. To su među najčešćim deficitima koji utiču na energiju, imunitet, mišiće i dugoročno zdravlje.
7. Posle 40. godine najveći neprijatelj nije masno tkivo, već gubitak mišića. Mišićna masa je vaša rezerva zdravlja i dugovečnosti.
8. Trening snage nije samo za izgled. On je jedna od najboljih investicija u zdravlje koju možete da napravite.
9. Trenirajte i srce. Hodanje, stepenice ili kardio nekoliko puta nedeljno čuvaju krvne sudove, mozak i kondiciju.
10. San nije gubljenje vremena. 10. Tokom sna organizam obavlja najveći deo oporavka i regeneracije.
11. Posle 40. godine proteini postaju važniji nego ikada. Jedite dovoljno proteina da sačuvate mišiće i funkcionalnost.
12. Birajte hranu koju bi vaša baka prepoznala kao hranu. Što je manje industrijski prerađena, veća je verovatnoća da će vas održati zdravim.
13. Ne jurite „normalne“ nalaze. To je samo da niste bolesni. Jurite optimalne nalaze da budete visoko funkcionalni. Referentne vrednosti često znače samo da još niste dovoljno bolesni.
14. Obim struka je važniji od broja na vagi. Masno tkivo oko stomaka jedan je od najboljih pokazatelja metaboličkog rizika. Muškarci ispod 100 a žene ispod 80cm.
15. Hroničan stres bez oporavka ubrzava starenje. Naučite da svakog dana „ugasite“ organizam i date mozgu priliku da se odmori.
16. Sedite manje. Ljudsko telo je napravljeno za kretanje, a ne za sate provedene u stolici. Sedenje je novo pušenje - po štetnosti.
17. Svakog dana izađite na dnevnu svetlost. Jutarnje sunce pomaže snu, hormonima, energiji i raspoloženju.
18. Ne oslanjajte se na genetiku. Geni pune pištolj, ali način života povlači obarač. Imamo 21000 gena a koristimo 4000y navikama i okruženjem aktiviramo gene za oporavak i regeneraciju.
19. Ne umiremo najčešće od starosti, već od posledica loših navika koje smo godinama ponavljali. Lišite se rano loših navika ne čekajte da vas zaplaše posledice.
20. Cilj nije samo da živite duže. Cilj je da poslednjih 10–15 godina života provedete snažni, samostalni i bez bolesti koje mogu da se spreče.
21. Odbacite ljude i medije koji vas svakodnevno truju negativnošću. Ako vas neko konstantno iscrpljuje, izaziva stres, širi strah, bes ili pesimizam, to nije samo problem raspoloženja već i zdravlja.
22. Vi ste srednja vrednost petoro ljudi sa kojima provodite najvide vremena. Birajte okruženje koje vas smiruje, inspiriše i podstiče da budete bolji.
23. Zdrava starost se ne čeka, ona se kreira Posle 45. godine više nije pitanje da li starite. Pitanje je da li starite planski ili slučajno. Tu odluku donosite svakim obrokom, svakim treningom, svakom neprospavanom noći i svakim laboratorijskim nalazom koji uradite ili preskočite.
Podelite ovo ako vam se dopalo
Hitno je potreban davalac krvi krvne grupe 0 (nulta) za osobu koja se leči od leukemije. Ako ste u mogućnosti da donirate krv ili podelite ovu poruku, molim vas da to uradite.
Ime pacijenta: Igor Gostuški
Broj protokola za pacijenta: 4332
Svetog Save 39 Institut za transfuziju
Braćo i sestre,prijatelji moji, i po hiljaditi put vas molim podelite,lajkujte to je pola sekunde,a Jani znači mnogo.
SMS 190 na 2407 za Janu Jakovljević 🙏
РАЗЛИЧИТИ У УВЕРЕЊИМА, УЈЕДИЊЕНИ У БОРБИ
Последњих дана сведочимо увредама, подсмеху и омаловажавању људи који су стајали у редовима како би се поклонили Појасу Пресвете Богородице.
Као покрет који окупља људе различитих уверења, сматрамо важним да подсетимо на једну једноставну ствар: право на достојанство не зависи од тога у шта неко верује.
Међу студентима и грађанима који већ скоро две године стоје раме уз раме налазе се православци, католици, муслимани, атеисти, агностици и они који своја уверења чувају за себе. Не делимо исте погледе на сва питања, и управо зато наше заједништво има посебну вредност. Не повезује нас истоветност, већ спремност да поштујемо једни друге упркос разликама.
Зато не прихватамо да било ко буде понижаван због своје вере, као што не бисмо прихватили ни да неко буде нападнут зато што не верује. Без обзира на то да ли човек снагу проналази у вери, науци, породици, заједници или неком другом животном ослонцу, његово достојанство мора бити полазна тачка сваког разговора.
Људе који стоје у редовима не треба посматрати кроз политичку или идеолошку призму. То нису „ови“ или „они“. То су наши суграђани. Међу њима има студената, радника, пензионера, родитеља, младих и старих. То су људи различитих уверења и животних путева, које је на исто мест�� довела потреба за духовношћу, надом или молитвом.
Слобода уверења једна је од темељних вредности сваког демократског и слободног друштва. Друштво у којем се људи исмевају због вере није ништа боље од друштва у којем се осуђују зато што не верују.
Србија у којој желимо да живимо јесте она у којој су сви грађани једнаки; у којој се различитости не доживљавају као претња, већ као богатство; у којој има места и за оне који се моле у храму, и за оне који у храм не улазе.
Зато позивамо све да се уздрже од осуда, увреда и подела.
У том духу одјекује и мисао патријарха Павла: „Чувајмо се од нељуди, али се још више чувајмо да и ми не постанемо нељуди.“ Зато је важно да у другоме видимо прилику да преиспитамо сопствену меру човечности.
Јер друштво не градимо тако што једни друге делимо на „наше“ и „њихове“, већ тако што једни у другима препознајемо човека.