Zamisli da si na telefonu, gledaš Instagram/Facebook/Twitter i ostavljaš hejt komentare ljudima koje ne poznaješ i to te čini sretnim.
Zamisli tu žalost.
Možeš promjeniti grad, državu, posao, ime ali kad naveče dođeš kući umoran od pretvaranja da si neko drugi, tad postaneš pravi ti. Jer srca i duša ostaju isti, a od osjećanja se ne može pobjeći ma koliko bježao.
Ako mi još jednom neko dijete (čitaj: muško mlađe od 30 godina) kaže "Nikad se prema nikom nisam ovako osjećao", moraću da popričam sa njegovom mamom jer koga vi više zajebavate?
Ali ja koja jednog dečka ni krivog ni dužnog iz dosade otpratim i uklonim sa liste pratioca pa poslije mjesec dana pošaljem poruku "Što si me otpratio?" A onda se on meni izvinjava.
Bože, podari mi malo pameti. Hvala.
Koliko nam treba da prebolimo nekoga je direktno povezano sa tim koliko smo tu osobu voljeli.
Ako nam treba puno vremena, puno smo i voljeli.
Ako nam treba malo vremena, malo smo i voljeli.
Srce je samo fizički u našim grudima. Ovako je negdje u nekim drugim gradovima, državama gdje ga udaraju, šutiraju i lome baš oni koji su rekli da će da ga čuvaju.
Javio mi se oženjeni drug mog bivšeg da me pita da izađemo na piće. Aj dobro što je mislio da ne znam da je oženjen nego kad sam ga podsjetila da mi je bivši njegov drug on je rekao "Pa dobro, ali nisi više sa njim..."
BJEŽI OD MENE SOTONOOOO!