🏃♀️⚫⚪ Posetili smo trening Atletskog kluba Partizan i pričali o svemu što je obeležilo prethodni period , ali i o onome što ih tek očekuje.
Pogledajte šta su nam otkrili o svojim narednim ciljevima. 💪🏼🖤🤍
Jedino ispravno.
Nama ostaje da zamenimo još par kalendara na zidu, par registracija i tehniĉkih za automobile i da se razilazimo. Njima ostaje svet koji smo mi upropastili.
Odlučim ja 2006. da uđem u posao sa džemom od šljiva i odem tu iza Barajeva da se sretnem s nekim čovekom koji prodaje dobru šljivu da se dogovorimo neke stvari, i u jednom trenutku, iza komšijske kuće primetim Dejana Cukića kako stoji i gleda me ovako, kao na fotografiji dole.
Kažem čoveku “nisam znao da Cukić ovde ima vikendicu” onako usput ali on koji je u tom trenutku brojao neke pare, nije digao pogled niti komentarisao, držao se love i čekao da se nešto drugo pomene
Uzmem ja šljive i krenem u Beograd,
i za par dana dogovorim sastanak sa nekim likom tu u Beogradu da mi pomogne oko papira nekih, nalazimo se u kafiću i posle jedno 15 minuta, dolazi Dejan Cukić, seda za sto tu blizu, sam, i opet me ovako gleda. Moj autizam nije mi dao snage da mu se obratim u fazonu “jel sve ok” nego sam sve vreme držao glavu tako nam se slučajno ne sretnu pogledi. Bilo mi čudno, Barajevo, pa ovo, ali ok, mala je Srbija a kamoli Beograd i okolina.
Prođe još neko vreme i ja se dogovorim s nekim likom iz Borče da odem po tegle, prodao mi dosta povoljno na veliko, sedam u taksi, sedim na zadnjem sedištu i čačkam Soni Erikson kad u jednom trenutku obrati mi se taksista i kaže “ja moram da stanem”
Pogledam, neki lik stoji pored ljubičastog auta, izašao na put i diže bukvalno neku cev, znači nema veze s policijom, i ja kao “što stajete bre ovima” a on kaže “moram jebiga”
Dobijem naređenje da izađem iz auta, i taj neki ćelavi mi kaže “uđite u šljivomobil”… Reko šta bre, kaže opet - uđite u šljivomobil, i pokazuje na onaj ljubičasti auto. Ulazim ja, oni mi stave neki povez preko očiju i krenemo mi. Vozismo se jedno 45 minuta, ne znam, odvezuju mi povez tačno ispred neke kuće, uvode me, bili su korektni stvarno, i sedam za neki trosed. Posluže mi slatko od šljive i štrudlu, sve pet. Posle 10 minuta recimo, kad mi nije kašičica ispala. Ulazi Dejan Cukić u dresu Tuluza, pruža mi ruku i seda prekoputa mene sa istim onim pogledom.
“Šljiva je moja” rekao mi je vrlo ozbiljno i nije mi dao da išta kažem već je nastavio. “Već 20 godina sam apsolutni gospodar šljive u Srbiji. Ako si u kafani, restoranu, popio rakiju - od moje je šljive. Ako si mazao džem na leba, takođe” rekao mi je u dahu.
“Zar vi niste muzičar?” upitao sam ga i izazvao ogroman, ludački smeh kod njega. “Koga bre boli kurac za to? Namerno pevam one smešne pesme da bi ljudi mislili da sam neki bezazleni lik, to je jako bitno za posao” rekao je i kako završi, upali veliki tompus
“Vidi, da ne dužim” rekao je paralelno sa izduvavanjem dima i nastavio - “odjebi od šljive, to je naše” i bacio kovertu na sto. Objasnio mi je da tu ima mali znak pažnje, 30.000 evra u kešu koje daju kao neku sažaljivi kompenzaciju svima koje oteraju od posla sa šljivama.
Gledam onu kovertu u neverici, on gasi tompus ni 10%kaže “ajde piči, dolaze neki ljudi iz Amerike, rade seriju i nekog lika po uzoru na mene, samo on kao drži restoran neki a prodaje drogu, tako nešto”
Gol Mancea protiv Dinama, vredan titule šampiona, na ovaj dan 1983.
Partizan je dočeo Dinamo na stadionu C.zvezde, zbog dana mladosti, a za ovaj susret prodato je zvanično skoro 76,000 ulaznica.
Po izveštajima, na tribinama je bilo i još nekoliko hiljada gledalaca više.