Gledala sam sinoć „Utisak nedelje“: istovremeno mi je bilo i malo smešno i malo više mučno. Ne zbog Gorana Ješića. Naprotiv. Mada ovo nije tekst podrške Ješiću. Nije ni pokušaj da od njega pravim političkog sveca koji sve zna i nikad ne greši. Ovo je tekst o jednoj mnogo jednostavnijoj stvari: o iskustvu. O onoj vrsti iskustva koje se ne stiče na sastanku, plenumu, u studentskoj grupi ili preko nekoliko pažljivo odabranih istraživanja javnog mnjenja, nego tako što trideset godina gledaš kako ova zemlja radi, ne radi, pada, ustaje, ponovo pada i kako jedna ista hobotnica menja pipke, ali ne i način na koji steže.
I onda taj čovek sedne za sto sa ljudima koji nastupaju kao da je Srbija upravo završila građevinske radove na kući i sad samo treba useliti dobre ljude u nju.
Ješić im, međutim, nije držao politički čas. Držao im je čas stvarnosti, i to prilično strpljivo.
Govorio im je o izborima.
Cenzus. Mandati. D'Ontov sistem. Birači. Različite liste. Manjinske liste. Opozicija. Institucije. Čitav onaj dosadni odrasli svet koji nastupa čim prođe euforija. I najvažnije: nije im to govorio zato što želi njihov neuspeh. Naprotiv.
Reče da bi voleo da se 26. oktobra probudi sa 126 poslanika studentske liste i predstavnika opozicije u parlamentu. Reče da se oseća kao partner studentskom pokretu. Reče i da su na istom zadatku.
Ali postoji jedan mali raskorak između političkog života i bajke.
Partnerstvo ne znači da partneru moraš govoriti samo ono što želi da čuje.
I tu je Ješić sinoć bio na visini zadatka.
Jer čovek koji je decenijama u politici zna ono što se obično nauči tek posle prvog ozbiljnog poraza: nije problem pobediti u sopstvenoj priči. Problem je pobediti u stvarnosti. A stvarnost ima nezgodnu naviku da ne sarađuje sa željama.
U njoj postoji birač koji ne veruje. Birač koji veruje, ali neće izaći. Birač koji želi promenu, ali ne baš onu koju ste vi zamislili. Postoje različiti interesi, različite liste, različiti stavovi i, zamislite čuda, ljudi koji ne misle kao vi.
Ješić je to pokušavao da objasni. a sa moje strane ekrana ponekad je delovalo kao da gledam potpuno drugi žanr.
Malo politička tribina, malo motivacioni seminar, malo holivudski božićni film.
Još samo da narod zaplače od sreće, kriminalci se sami postroje, dva po dva, za hapšenje od strane dobrih ljudi, a neko donese kuvanu rakiju i dovede trubače.
Problem nije optimizam. Optimizam je divna stvar. Problem nastaje kad optimizam počne da zamenjuje podatak.
Jer Srbija nije bajka u kojoj posle smene loših ljudi automatski nastupaju dobri ljudi, institucije prorade same od sebe, a država se resetuje k'o telefon.
I tu se pojavi rečenica: „pobeda se oseća u vazduhu“, gde uđosmo u sasvim novu oblast političke nauke: meteorologiju izbornog raspoloženja.
Istraživanja? Ima ih. Ješić se na njih i poziva. Ali ono što iz njih može da se zaključi očigledno je manje romantično od osećaja da je pobeda već tu.
Jer čim se pojave pitanja o tome ko će preći cenzus, ko će dobiti koliko mandata i šta će se dogoditi posle izbora, vazdušni pritisak više nije dovoljan.
A Ješić, izgleda, još nije usvojio tu novu metodologiju. On i dalje pita za mandate i uporno pokušava da uvede matematiku u nešto što se dobrim delom zasniva na osećaju.
I radi to bez želje da ih ponizi. Više kao profesor koji vidi da učenik ima samopouzdanje za desetku, ali bi ipak da proveri da li zna tablicu množenja.
Jer iskustvo ima jednu užasno dosadnu osobinu.
Stalno pita: A šta ako? Šta ako ne bude 126? Šta ako deo birača neće glasati za vas? Šta ako morate sa još nekim da pravite Vladu? Šta ako taj neko nije po vašem ukusu? Šta ako ljudi koji danas izgledaju kao jedna velika, složna masa sutra postanu nekoliko miliona različitih birača?
To su pitanja koja poprilično ubijaju atmosferu, ali i poprilično pomažu u politici.
A Ješić sve vreme dobroćudno. Nije nastupao kao čovek koji želi da pokaže da je najpametniji u prostoriji. Više kao neko ko im govori: Dobro je što verujete da možete. Samo morate da znate u šta ulazite. Dobro je što želite pobedu. Samo morate da znate kako se pobeda računa. Jer narod nije jedan čovek. Nije ni jedna emocija. Nisu svi koji vas podržavaju ujedno i vaši birači. Nisu svi koji vas vole spremni da glasaju za vas. A nisu ni svi koji vas kritikuju vaši neprijatelji. To je onaj dosadni deo demokratije koji nastupa kad se ugase kamere. I zato mi je bio pomalo i dirljiv. Ne zato što mislim da je bezgrešan. Nego zato što je delovao kao čovek koji pokušava da im spase samopouzdanje od sudara sa stvarnošću.
A onda, kao da je neko u režiji zaključio da je dosta bilo D'Ontovog sistema, mandata i političke matematike...
„Dvadeset i petog oktobra uveče igraće se kolo i slaviti pobeda u Srbiji.“
Lepo. Stvarno lepo.
Onda Ješić, čovek koji je dobar deo svog vremena proveo objašnjavajući kako funkcionišu izbori, izgovori pitanje večeri:
„A šta da radimo mi koji volimo pank?“
Ništa. Sedi. Odmori, Gorane. Pokušao si da objasniš Srbiju, a dobio si kolo.
Ali možda je baš ta rečenica bila najbolji završetak emisije.
Jer politika nije kad svi misle isto. Nije ni kad svi plaču od sreće. Nije čak ni kad se pobeda oseća u vazduhu. Politika počinje onda kad shvatite da postoje ljudi koji ne osećaju isto što i vi. Ljudi koji neće igrati kolo. Ljudi koji neće glasati za vas. Ljudi koji će vas kritikovati. Ljudi koji će promeniti mišljenje. Ljudi koji imaju drugačije interese, strahove i nade.
I ljudi koji vole pank.
Ako želite da menjate ovu zemlju, moraćete da naučite da razgovarate sa svima njima.
Pobeda je jedna noć. Posle nje dolazi jutro. A ujutru neko mora da zna šta da se radi.
To je ono što je Goran Ješić pokušavao da objasni. Bez podsmeha. Bez nadmenosti. Bez potrebe da bude u pravu po svaku cenu. Samo sa onim pomalo tužnim iskustvom čoveka koji je mnogo puta gledao kako se politika sudara sa stvarnošću i koji bi, da nekako može, voleo da ti to iskustvo pokloni pre nego što platiš sopstvenu cenu.
I zato mi je sinoć bio drag. Ne zato što ima sve odgovore. Nego zato što je imao najvažnije pitanje:
„Dobro. A kako?“
To je pitanje od koga se ne plače od sreće. Ne pravi dobru televizijsku atmosferu. Ne oseća se u vazduhu. Ali se od njega, ponekad, napravi država.
A za kolo ćemo lako.
Mislim da je vreme da se Pravni fakultet UB ogradi od stavova koje iznosi Predsednik Ustavnog suda i redovni profesor Ustavnog prava, jer su isti u suprotnosti sa onim čemu (nadam se) uči svoje studente 🙄
"Srbija je umorna od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula..
Srbija je umorna od sebe same, od svoje palanke, od svoje palanačke samodestrukcije..
Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje i ne razume, od zavade sa Srednjom Evropom koju nipodaštava i prezire, umorna je od svoje neobjašnjive i komične austrofobije… devedeset i devet godina posle svega… umorna je od svoje istočne opcije, od svoga narodnjaštva, od svoga slavjanofilstva, od svoje mini-mesijanske sveslobodarske opsesije, umorna je od svojih svenarodnih i svenaprednih prometeja, od svog večitog pravoverja, od svoje političke i svake druge ortodoksije…”
Bogdan Bogdanović, rođen na današnji dan, 20.avgusta 1922.godine..
Arhitekta, urbanista, filozof, univerzitetski profesor, gradonačelnik Beograda..
Autor mnogih knjiga i eseja o gradovima..
Verovao je da arhitekta treba da bude i filozof i da misli o tome kako će ljudi da žive u gradu, kako će da ga razumeju i čuvaju..
Bio je glasni protivnik režima Slobodana Miloševića i jedan od prvih ljudi koji su upozoravali da će se Jugoslavija raspasti u krvi..
Profesor Vladimir Mihić danas je, posle 24 godine rada, ostao bez posla samo zato što je podržao svoje studente.
Pre njega bez posla je ostala i profesorka Jelena Kleut.
Često se govori da Vučićev sistem drže nepismeni.
Ali odluku o Mihiću danas nisu doneli nepismeni. Doneli su je dekani, profesori, ljudi sa visokim obrazovanjem.
Ovakvi ljudi najviše drže ovaj sistem u životu.
Obrazovani bez obraza.
Ljudi sa znanjem i zvanjem, ali bez morala i ljudskosti.
Un père a dit à son fils : « Tu as obtenu ton diplôme avec mention. Voici une Coccinelle Volkswagen que j’ai achetée il y a de nombreuses années... Il a plus de 50 ans, mais avant de te le donner, emmène-le dans une concession en centre-ville et demande combien ils te proposent. »
Le fils est allé chez la concession, est revenu voir son père et a dit : « Ils m’ont proposé 10 000 $ parce que ça a l’air très usé. » Le père a dit : « Emmène-le dans un prêteur sur gages. »
Le fils est allé au prêteur sur gages, est revenu et a dit : « Ils ne m’ont offert que 1 000 $ parce qu’ils disent que c’est trop vieux. »
Finalement, le père a demandé à son fils d’emmener la voiture dans un club de voitures classiques pour la montrer là-bas. Le fils a pris la voiture jusqu’au club, est revenu et a dit : « Des gens au club m’ont proposé 100 000 $ ! car c’est une voiture très rare et recherchée parmi les membres. »
Le père dit à son fils : « Je voulais que tu comprennes que le bon endroit t’apprécie de la bonne manière. S’ils ne te valorisent pas, ne sois pas en colère ; ça veut juste dire que tu n’es pas au bon endroit. Ceux qui connaissent votre valeur sont ceux qui vous apprécient vraiment. Ne reste jamais dans un endroit où ils ne reconnaissent pas ta valeur ! »
Danas sam ugledao na X staru japansku poslovicu "Ako si usao u pogresan voz, izadji na prvoj stanici jer ce karta za povratak biti najeftinija".
Jebote, u Srbiji imas citav narod koji je u pogresnom vozu od 1990 i ne jebe da izadje, ceka konduktera da ga probudi iz sna i izbaci
Aujourd’hui, j’étais à la banque, dans la file d’attente devant un distributeur.
Devant moi, un monsieur très âgé. Plus de quatre-vingts ans, sûrement.
Il tenait une enveloppe dans la main, un peu tremblante.
Quand ce fut son tour, je l’ai observé discrètement.
Il touchait l’écran, hésitait, revenait en arrière…
Je voyais bien qu’il ne comprenait pas.
L’écran, les boutons, les étapes… tout semblait trop rapide pour lui.
La file derrière commençait à s’impatienter.
Lui, il s’est retourné vers moi, avec un regard gêné mais digne,
et il m’a demandé, tout doucement :
« Vous pourriez m’aider… s’il vous plaît ? »
Je me suis avancée tout de suite.
Je lui ai expliqué calmement, étape par étape.
Sans jamais toucher son argent.
Par respect. Par pudeur. Par délicatesse.
Il voulait faire un dépôt.
Il a réussi, lentement, en se concentrant.
Quand l’opération s’est terminée, il avait l’air soulagé.
Comme un enfant fier d’avoir réussi.
Il m’a remerciée avec un sourire incroyable.
Et juste avant de partir, il a sorti un billet de 10 euros de sa poche
et a voulu me le donner.
J’ai refusé.
Il a insisté. Il m’a dit que c’était « pour le petit-déjeuner ».
Pour me remercier à sa manière.
J’ai décliné encore, doucement.
Et là, je suis repartie avec un nœud dans la gorge.
Parce que ce monsieur…
ce n’est pas un cas isolé.
Ils sont nombreux, nos parents, nos grands-parents,
perdus face à un monde devenu trop numérique, trop rapide, trop froid.
Perdus devant les écrans, les bornes, les applications, les mots de passe.
Ces gens ont construit le pays dans lequel on vit.
Ils ont travaillé toute leur vie.
Ils ont payé, cotisé, élevé des enfants, tenu des familles.
Et aujourd’hui, on les laisse seuls
face à des machines qui ne parlent pas,
dans des banques sans guichet,
dans des hôpitaux sans accueil,
dans des administrations sans humain.
On parle d’innovation, de progrès, de modernité…
Mais on oublie l’essentiel : l’humain.
S’arrêter cinq minutes pour aider quelqu’un,
ça ne coûte rien.
Mais pour eux, ça change tout.
Parfois je me demande :
est-ce qu’on avance vraiment…
ou est-ce qu’on devient juste plus rapides à oublier les autres ?
Sjajno👏
Dok je dirigent mislio da će početi sa uobičajenim dirigovanjem,orkestar je započeo verziju pesme Happy Birthday to You
I na taj način mu čestitao rođendan.
Danima su vježbali u tajnosti iznenađenje koje će mu prirediti…
@ftn_se_budi Ljudi iz Zavoda uradili su ono što se danas smatra radikalnim činom — rekli su istinu.
U državi straha odbili su da potpišu laž i zato su veći od svih funkcija.
Njihovo NE je dokaz da se pojedinac još može uspraviti.
Takvi ne čuvaju samo spomenik — nego dostojanstvo Srbije.