Najopasnija stvar koju možeš napraviti je probuditi se u 40-ima i shvatiti da si izgubila sebe. Ali najhrabrija je ( možda ) odlučiti da ne provedeš ostatak života spavajući.⬇️
@karlinbich https://t.co/YccJxCtptl
Oprostite, sto ovako objavljujem u postu, ali molim Vas ako mozete procitati pricu i pomoći. Situacija je tuzna i teška. 💔
Snaga polako izdaje, a nada se gubi. Najdraža mi je noć, jer tada sve brige na trenutak stanu i kad legnem ima to zrno nade da će sutra biti lakše. Ali čim svane i dođe jutro, sve opet bude po starom. U meni strah, nemoć, a vani maska sve je u redu, jer za djecu ne mogu drugo
Onog trenutka kad taj vrisak konačno izađe, mnogi će reći da si se "promijenila preko noći" ili da si "nerazumna".
Ali ne vidi se koliko je godina trebalo da se sakupi hrabrost i izabere vlastiti život.
Plašim se da se neću znati vratiti sebi 💔
Vrisak koji nitko ne čuje.
To je onaj osjećaj kad se raspadaš iznutra, a vani paziš da ne napraviš ni najmanji šum kako ne bi narušila "mir u kući".
Najglasniji vriskovi u braku nikada ne izlaze kroz usta — dogode se u tišini, dok u sebi gušiš vlastite emocije. ⬇️
Živiš godinama u uvjerenju da je tvoja šutnja dokaz snage. Učiš djecu da budu tiha, učiš sama sebe da manje tražiš, manje želiš i manje postojiš.
Svi oko tebe misle da je sve u redu jer "nema svađe". A u stvarnosti, tišina nije mir — tišina je samo odustajanje od sebe.
Najteži dio odlaska u 40-ima nije bila spakirana torba.
Najteži je bio onaj trenutak tišine u kojem sam sama sebi morala priznati: "Ako ostaneš, nestat ćeš." 👇
Radi "mira u kući" počneš raditi stvari koje te lome iznutra. Ušutkavaš vlastitu djecu, gasiš njihov smijeh i igru samo da ne bude vike, stresa i napetosti. Savijaš se do neprepoznatljivosti, vodeći se Njegovim pravilima što je "ispravno", a što ne
Kad se probudiš i shvatiš da te vlastita djeca gledaju kao osobu koja je zaboravila kako se smije, shvatiš da im ne činiš uslugu ostankom. Odlazak nije bio lagan, ali taj osjećaj kad u kući vlada stvarni mir, a ne nametnuta tišina — nema cijenu. ❤️
A najteži paradoks? Vani, pred društvom, hvalio bi me na sva zvona. Pred drugima sam bila savršena supruga i majka, dok sam doma hodala kao po jajima. Ta razlika između fasade za javnost i realityja iza zatvorenih vrata najviše crpi energiju.
Kad se probudiš i shvatiš da te vlastita djeca gledaju kao osobu koja je zaboravila kako se smije, shvatiš da im ne činiš uslugu ostankom. Odlazak nije bio lagan, ali taj osjećaj kad u kući vlada stvarni mir, a ne nametnuta tišina — nema cijenu. ❤️
A najteži paradoks? Vani, pred društvom, hvalio bi me na sva zvona. Pred drugima sam bila savršena supruga i majka, dok sam doma hodala kao po jajima. Ta razlika između fasade za javnost i realityja iza zatvorenih vrata najviše crpi energiju.
Kad se probudiš i shvatiš da te vlastita djeca gledaju kao osobu koja je zaboravila kako se smije, shvatiš da im ne činiš uslugu ostankom. Odlazak nije bio lagan, ali taj osjećaj kad u kući vlada stvarni mir, a ne nametnuta tišina — nema cijenu. ❤️
A najteži paradoks? Vani, pred društvom, hvalio bi me na sva zvona. Pred drugima sam bila savršena supruga i majka, dok sam doma hodala kao po jajima. Ta razlika između fasade za javnost i realityja iza zatvorenih vrata najviše crpi energiju.
A najteži paradoks? Vani, pred društvom, hvalio bi me na sva zvona. Pred drugima sam bila savršena supruga i majka, dok sam doma hodala kao po jajima. Ta razlika između fasade za javnost i realityja iza zatvorenih vrata najviše crpi energiju.
Ovdje ću pisati o svemu onome o čemu se šuti: o strahu od nepoznatog, odgoju djece dok se sama sastavljaš, i onom osjećaju kad prvi put nakon godina prodišeš punim plućima, ali i strahu.
Ako se i ti osjećaš nevidljivo — nisi sama. Hvala svima koji odluče hodati uz mene. ❤️
Najopasnija stvar koju možeš napraviti je probuditi se u 40-ima i shvatiti da si izgubila sebe. Ali najhrabrija je ( možda ) odlučiti da ne provedeš ostatak života spavajući.⬇️
Kad se probudiš u 40-ima i shvatiš da si u braku i roditeljstvu potpuno izgubila sebe, imaš dva izbora — nastaviti spavati ili se probuditi uz vrisak. Ja sam odabrala ovo drugo. Odlazak nije bio poraz, nego moj prvi korak natrag k sebi.
Ovdje ću pisati o svemu onome o čemu se šuti: o strahu od nepoznatog, odgoju djece dok se sama sastavljaš, i onom osjećaju kad prvi put nakon godina prodišeš punim plućima.
Ako se i ti osjećaš nevidljivo — nisi sama. Hvala svima koji odluče hodati uz mene. ❤️
Kad se probudiš u 40-ima i shvatiš da si u braku potpuno izgubila sebe, imaš dva izbora — nastaviti spavati ili se probuditi uz vrisak. Ja sam odabrala ovo drugo. Odlazak nije bio poraz, nego moj prvi korak natrag k sebi.⬇️