Jedna od najglupljih random stvari u životu je kad mobilini operater dodeli broj telefona od nekog ko je preminuo nekom drugom, pa je tako ovaj lik sada Razredna u nekom univerzumu.
Zoran Đinđić u oktobru 2000.
“Jedna od ključnih promena biće iskorenjivanje nakaradnog muzičkog ukusa. Neće srpska omladina više slu��ati Dr Igija jebem ja njega u usta”
Brate sta se radi dok ti majstor popravlja umivaonik malo mi je glupo da gledam tv jer ispada kao roba da imam kuci a necu ni da ga nadgledam jer ispada kao da roba imam kuci
Vojislava Koštunicu sam upoznao u leto 2004. u jednom popularnom restoranu u Beogradu koji je goste privlačio vrlo pristupačnim cenama obroka, bukvalno bagatela
Pošto sam tad bio ekstrovert, ja onako na keca kao ��Vojo, pa jel moguće da vi morate ovde da jedete?”
On je napravio neku više uvređenu nego osramoćenu facu, izvadio papirić iz prednjeg džepa na košulji i bacio na moj sto. Bio je to tiket iz kladionice Lavovi, a opklada je glasila “Francuska prvak Evrope -DA” kvota 3.2 na ulog osam miliona dinara. Grčka je te večeri izbacila Francuze sa 1:0 golom Haristeasa.
Nisam znao šta da kažem osim “koliko imate još municije” misleći na para za klađenje u šteku, razumeo me je. “Milion” rekao je pun nade, očekujući dobar savet.
“Sve na Čehe u polufinalu protiv Grka” rekao sam. On se ozario, valjda jer je i sam želeo to da odigra, pa mu je značilo što još neko to misli. “Ne mogu ovi do kraja, a?” upitao je, misleći na Grke
Odmahnuo sam glavom, znajući da sam mu izbio još milion iz džepa