Da sam znao da ćeš da postojiš,
požurio bih na svet..
Kucao bih majci pod srcem
kao putnik na tuđa vrata,
nestrpljiv da te sretnem..
Da sam znao da ćeš da postojiš,
zaustavljao bih prolaznike na raskršćima,
i pitao ih jesu li te možda sreli
negde između tog jutra i večnosti..
Da sam znao da ćeš da postojiš,
ne bih trošio godine na pogrešne gradove i adrese..
Preskakao bih dane kao stepenike,
trčao kroz sva godišnja doba
samo da stignem do trenutka
u kome ćeš mi prvi put pogledati u oči..
A možda sam i znao..
Možda sam te oduvek naslućivao
u nekoj zvezdi koja je odbijala da zauvek padne,
u pesmama koje nisam umeo da završim,
u praznom mestu kraj sebe
koje je čitav život čuvalo tvoje ime.
Tekst Stefana Simića…
Naputovao sam se dosta poslednjih godina, gledam i razgledam.
Studirao sam sociologiju, obišao hiljade gradova, sreo ko zna koliko hiljada ljudi.
I uvek isti osećaj imam kada god negde odem i upoređujem -
Vučić ne voli Srbiju.
Folira da je voli, ali je ne voli.
Da voli Srbiju, drugačije bi se ponašao.
Ne kao iskompleksirani jadnik, nego kao mudar čovek, koga zanima naše sutra.
Kladionice su nam na svakom koraku, ovamo gde šetam ne videh nijednu.
Patriotizam se ne meri brojem zastava, nego količinom dostojanstva u društvu.
Zemlja koju voliš ne pretvara se u večitu vanrednu situaciju.
Onaj ko voli svoj narod, ne troši mu živce od jutra do mraka.
Ne drži ga na ivici nervnog sloma.
Ljubav prema zemlji vidi se i po licima ljudi.
Naš narod je umoran i potrošen.
Ne bi ljudi bežali od televizora, kada ga vide, kao od kazne.
Da je voli, ne bi nas maltretirao Jeremićkama i Vučićevićima u udarnom terminu.
Ne bi je branilo ono najgore što ima, nego ono najbolje.
Ko voli Srbiju, ne pravi od nje tabloid i žutu štampu, nego zajednicu dostojanstvenih ljudi.
Ljubav prema Srbiji ne može da bazdi na jeftin marketing.
Kod njega uvek vidiš kampanju, ne ljubav.
Nema ljubavi tamo gde stalno moraš da glumiš emociju.
Iskrena ljubav se oseća i bez govora.
Patriotizam nije da narod stalno držiš u strahu.
Narod koji se voli ne deli se svakog dana na izdajnike i vernike.
Ko voli narod, ne uništava poverenje među ljudima.
Ljubav prema zemlji spaja,
Podrazumeva da želiš jake ljude, a ne poslušne.
Kada neko voli zemlju, ne tera najbolje ljude da ćute ili odlaze.
Kada voliš narod, biraš najbolje, ne najgore.
Najbolje, ne za sebe, nego za budućnost zemlje.
Ne bi najgori među nama postajali najvidljiviji.
Srbija nije privatna firma, ni bankomat, Srbija će postojati i posle nas.
Ljubav prema zemlji nije kada se sve vrti oko jednog čoveka.
Vučić voli vlast, i sve ono što ide uz nju, ali Srbiju u celini ne voli.
Srbija se ne voli tako što joj svakodnevno spuštaš kriterijume.
Zato sve treba raditi drugačije.
Kako bismo porasli i kao ljudi, i kao narod.
Jer bez onog osnovnog.
A to su ljubav, poštovanje i solidarnost.
I lucidni duh slobode.
Koji ne povija kičmu, nego čuva društvo i ljude oko sebe.
Srbija se voli tako što joj vratiš veru u život.
Ljubav prema Srbiji morala bi da oplemeni prostor.
Ko voli zemlju, ostavlja iza sebe mirnije ljude.
Budi u njima ono najbolje, a ne najgore porive.
Zato ljubav, pa sve ostalo.
A ne sve ostalo, pa ljubav.
Stefan Simic
12 ZAKONA FILOZOFIJE KOJI ĆE VAS UČINITI JAČIM...
1. Preživljavanje: Svi odlaze. Naučite da preživite sami.
2. Bezbrižnost: što vam je manje stalo, to ćete biti srećniji.
3. Odvojenost: Naučite sebe da ništa ne shvatate lično.
4. Zadovoljstvo: Sreća nije u tome da dobijete sve što želite. Već u tome da uživate u svemu što imate.
5. Briga o sebi: Ako vas iscrpljuje, nije za vas, zapamtite to.
6. Otpornost: Prihvatite nedaće kao svog najvećeg učitelja jer one oblikuju vašu otpornost.
7. Iskustva: Cenite iskustva više od poseda jer sećanja traju i kada prijateljstvo izbledi. 8. Mudrost: Neumorno tražite znanje jer je mudrost kompas koji vodi vaš put.
9. Vremenski sat: Vreme je vaš najdragoceniji resurs. Mudro ga trošite na ono što je zaista važno.
10. Saosećanje: Zapamtite da vaša unutrašnja snaga najjače sija u trenucima ljubaznosti i saosećanja.
11. Samoća: Pronađite utehu u samoći. To je mesto gde se nalaze samospoznaja i unutrašnji mir.
12. Zahvalnost: Svakodnevno iskazujte zahvalnost jer ona teškoće pretvara u blagoslov
U decembru 1849. godine, u ledenom vazduhu Sankt Peterburga, Fjodor Mihajlovič Dostojevski stajao je pred smrću. Ne metaforičkom, ne književnom, već sasvim stvarnom. Ruke vezane, oči prekrivene, košulja bele boje kao poslednja ironija nevinosti. Ispred njega puške, iza njega život koji se već oprašta.
Njegov zločin nije bio nož, ni krv, ni zavera sa barutom. Njegov zločin bila je misao. Reč izgovorena naglas. Knjige koje ne pitaju za dozvolu. Ideje koje ne kleče.
Dostojevski je tada naučio ono što će kasnije zapisivati celog života: da vlast najviše plaši čovek koji misli, jer misao ne možeš okovati zauvek. Možeš je uplašiti. Možeš je izgladneti. Možeš joj staviti lisice. Ali ona pamti.
Kad je bubanj zazvučao i naredba za streljanje bila na usnama oficira, došao je glasnik. Smrt je stala. Ne iz milosti, već iz hira. Pomilovanje je bilo potpisano ranije. Ovaj trenutak je bio lekcija. Poklonjena mu je kazna života.
Sibir je bio drugo pogubljenje, sporije i tiše. Lanci su parali kožu, glad je brisala vreme, a ljudi su gubili imena i postajali zločini. Pisanje mu je bilo zabranjeno, ali unutrašnji glas nije mogao da se ućutka. Dok su drugi gubili razum, on je skupljao ljudske sudbine u pamćenje, kao tajne zapise koje će jednog dana izgovoriti.
Tamo je upoznao ubice koje mole Boga, lopove sa moralom, ludake koji govore istinu. Tamo je naučio da čovek nije ni dobar ni zao, već raspet između. Tamo je shvatio da pakao nije mesto, već stanje duše.
Kada su mu skinuli okove, Dostojevski se nije vratio isti. Vratio se dublji. Tamniji. Tačniji. Iz tog iskustva kasnije su se izlile knjige koje ne nude utehu, ali nude istinu. "Zločin i kazna“, "Zli dusi“, "Braća Karamazovi“ nisu romani koji se čitaju lako. To su ispovesti preživelog.
Čovek koji je skoro umro zbog ideja postao je pisac koji nas i danas tera da gledamo u ono što bismo najradije izbegli. Krivicu. Slobodu. Veru. Bezdan u nama.
Dostojevski nije pobedio smrt tog dana na trgu. On ju je upoznao. I od tog susreta napravio književnost koja i dalje stoji pred nama, bez poveza na očima, i pita isto pitanje koje nikada ne zastareva:
Šta ćemo uraditi sa slobodom koja nam je data?
Postoje ljudi, moj sine,
koji te ne vole, tako…
Al’ nemoj da te to brine,
ne može voleti svako…
Svejedno da li ih koriš,
ili im daruješ cveće.
Predaš se ili se boriš…
Neki te voleti neće…
Zajedno teku vam dani.
Za isti sto ćete sesti.
Ali ste svetovi strani
koji se ne mogu sresti.
I možeš pružiti ruku,
vaditi srce iz grudi,
priznati patnje i muku…
Neki te ne vole ljudi.
I možeš brod kad im tone
džinovskom snagom ga dići,
opet će da te se klone!
I svom će ostrvu ići…
I zato nastavi dalje.
Neodlučni su slabi…
Gospod ti vetar šalje!
Ne osvrći se i grabi!
Razapni jedra i maštaj.
Pobeđuj metar po metar.
I praštaj. Praštaj im. Praštaj.
Nije im naklonjen vetar!
A kada stigneš do duge
i svet kad pronađeš novi,
nek’ te ne pobede tuge.
Opet ih, opet pozovi…
Nedeljko Popadić
Dostojevski je bio čovjek koji je cijeli svoj život nosio teret prevelik za jedno ljudsko biće. Siromaštvo i dugovi gušili su ga gotovo svakodnevno, kao da mu svijet nije dao ni trenutka predaha. Bio je to čovjek koji je proživio tamu iz koje bi mnogi odavno odustali, bolovao je od epilepsije, izgubio je najstariju kćerku dok je još bila dijete, a potom i voljenog sina Aljošu. Uz sve to, trpio je prezir rodbine, licemjerje kolega pisaca i ravnodušnost države koja nije marila za njegov genij.
Pred tom bujicom boli, nepravde i poniženja, Dostojevski nije imao ništa osim svoga osmijeha, dobrote i pera. Pisao je jer nije imao drugog načina da preživi. Pisao je kao čovjek koji gubi sve, ali još uvijek vjeruje u ljepotu ljudske duše. U njegovim romanima nije bilo junaka koji su savršeni, svi su bili ranjeni, izgubljeni, ali ipak duboko ljudski.
Bio je ruski romanopisac, filozof, i više od svega, svjedok dubina ljudske prirode. Iz njegovih riječi i danas odjekuje mudrost:
„Ja sam jedan od najtežih ljudi jer sam jedan od onih koji brinu o jednostavnim stvarima i raduju se malim detaljima, a za te stvari nikog nije briga.“
A u svojoj najdubljoj samoći priznao je:
„Najteže trenutke sam proživio sam.“
Ipak, kad je umro, više od šezdeset hiljada ljudi došlo je da ga isprati. Toliko je duša dotakao, toliko srca probudio.
Dostojevski je bio i ostao gigant ruske i svjetske književnosti, čovjek koji je iz tame stvorio svjetlo, iz patnje stvorio razumijevanje, a iz bola – besmrtnost.
Završni deo knjige BLANK Feđe Štukana,
Pismo Ayi:
"Živote moj, ne idi mojim putem. Kad se zarati bježi, sačuvati život je nuliti prioritet, ništa nije važnije od toga. Ne slušaj nikoga ko govori drugačije.
Život je samo jedan.
Država i nacija su konstrukt jedne vrlo teritorijalne vrste majmuna, i nisu ništa drugo do sinonim za veći čopor koji vodi mala grupa majmuna, spremnih da za novac uradi doslovno sve.
Zastava je komad platna, himne su skup tonova i riječi, ne pridaji im dublji značaj. Iza svega stoje bogati koji izrabljuju siromašne.
Patriotizam je za ograničene. Cijeli svijet je tvoj, imaš pravo na njega, istraži ga. Od putovanja ne postoji bolje iskorišteno vrijeme. Okruži se ljudima koji cijene život.
Religija je kult smrti, najmorbidnija stvar koju je čovjek izmislio, postoji samo zbog novca. Oni koji je vode ne znaju nista ni o životu, a kamoli o smrti. Smrt je ništa, smrt ne boli.
Uživaj to je smisao.
Hvala ti što si se rodila, obožavam te".